Revizija historije: Istina i razbijeno ogledalo

Ako razbijeno ogledalo postane princip interpretacije prošlosti i način života, onda se bojim da u nesigurnu budućnost idu i Močevićeva, i Mazalicina i moja djeca, piše autor (AFP)

Dragan Močević, preduzetnik, poljoprivrednik u pokušaju, tviteraš i bloger, kako sebe opisuje, na svom Twitter profilu 6. jula napisao je: “Srpske partije u Srebrenici ne trebaju imati kandidate za načelnika opštine. Neka se bore za odborničke liste, a neka podrže kandidata Muslimana/Bošnjaka koji ponudi najbolji program za tu opštinu. To je minimum pristojnosti nakon svega što se tamo dešavalo u ratu, ali i u miru.” Jedan drugi tviteraš, zastupnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Narodnoj skupštini bh. entiteta Republika Srpska, Srđan Mazalica, istog dana je tvitao: “Genetske razlike između npr. Srba iz Krajine i Srba iz Šumadije su kozmetičke, dočim je genetska sličnost između sandžačkih (tj. raških) i bosanskih muslimana otprilike tolika kao da je 1000 godina između njih bio Kineski zid. Kad već sebe ubjeđuju da su jedan narod.”

Jedan tvit čistog obraza, pristojan, iskren i dobronamjeran, a drugi tvit odraz lica u razbijenom ogledalu, s potrebom da pokrene mržnju. Osim bola i sjećanja na stravične slike i genocid, svakog jula Srebrenica probudi i intenzivan odnos prema prošlosti, često baziran na narativima koji su u službi političkih pozicija s ciljem revizionizma historije, povijesnih činjenica i negiranja pravosnažnih presuda međunarodnih i domaćih sudova, a ne na bazičnom suočavanju s prošlošću, za čime ova zemlja vapi. Historijski revizionizam, falsificiranje i brutalno negiranje onoga šta se stvarno dogodilo, osim što je nastavak torture nad žrtvama i njihovim porodicama te što oblikuje našu političku zbilju, priprema teren za neko novo zlo, što je najopasnije.

Razumijevanje kompletnog povijesnog toka

Zbog nepostojanja zakonske regulative kojim bi se spriječilo negiranje genocida i ratnih zločina, lošeg, razorenog i nefunkcionalnog obrazovnog sistema, ignorantskog odnosa međunarodne zajednice, naročito birokratske Evropske unije, bosanskohercegovačko suočavanje s prošlošću daleko je od istinskog i potrebnog. Nikako da izađemo iz prošlosti, a kontrolom nad njom opravdaju se svi zločini, krvoprolića, porazi i “peglaju” slike u historijskom ogledalu. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Često se kao primjer istinskog suočavanja s prošlošću spominje ono njemačko, jer javnost, politika i samo zakonodavstvo jednostavno ne dopušta povijesni revizionizam i relativizaciju Holokausta i drugih zločina koje je počinila nacistička Njemačka. Kao primjer kako se ponaša njemačko odgovorno društvo, Srećko Matić, novinar Deutsche Wellea, na Twitteru je naveo primjer gradonačelnika Dresdena Dirka Hilberta, koji je svojedobno rekao da, “iako su u bombardiranju 1945. godine (tri mjeseca pred kraj rata) stradali civili, to nije bio nevin grad i on ne smije postati simbol mita o nevinoj njemačkoj žrtvi. Ipak, stanovnici Dresdena odaju počast svim stradalima tog kobnog februara, ali i odmah osude nacistički režim.”

Uloga historije mora biti valorizirana na osnovu činjenica i razumijevanja kompletnog povijesnog toka i konteksta. Imao sam sreću da sam pripadao generaciji studenata kojima je pokojni profesor Dubravko Lovrenović često ukazivao na važnost pristupa “totalne povijesti”, citirajući često jednog od najznačajnijih historičara 20. vijeka Fernanda Braudela, koji je svoje najznačajnije djelo Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II napisao u njemačkom zarobljeništvu tokom Drugog svjetskog rata. Braudel, nešto kao Johan Cruyff u svijetu fudbala, pripadao je školi “analista”, koji su povijesna zbivanja promatrali u sklopu drugih, historiji srodnih nauka.

Njegovo viđenje totalne historije podrazumijevalo je kompletnu sliku i povijesno kretanje, razvoj koji povezuje mentalni i društveni život, a takav pristup kasnije kulminira u historijskoj antropologiji. Njegova misao “Ako se želi razumijeti sadašnjost, sva historija se mora mobilizirati” oslikava ono što bi trebalo našem bosanskohercegovačkom društvu, prije svega u obrazovnom sistemu i javnom diskursu, kako bi se suočilo s historijskim činjenicama, s istinom, a ne lažnom odrazu u razbijenom ogledalu, kojim se želi prikriti odgovornost za najteže zločine koji su se desili na teritoriji Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Braudelovo iskustvo zatočeništva nije mu predstavljalo prepreku da bude jedan od najvećih zagovornika njemačko-francuskog pomirenja i otvaranja puta novoj, mirnoj, prosperitenoj i ujedinjenoj Evropi.

Traženje smisla života u najvećem zlu

Juli, osim slika Srebrenice, meni lično budi i sjećanje na zatočeništvo u logoru Herceg-Bosne dok sam bio 17-godišnjak. Policija Hrvatskog vijeća obrane me je zarobila 23. jula 1993. godine. Tada nisam znao za Viktora Frankla, austrijskog neurologa i psihijatra koji je preživio golgotu Holokausta i nacističkih koncentracionih logora. Frankl je osnivač logoterapije, odnosno terapije smislom, čije su tehnike i cilj koncentrisani na smisao egzistencije, razloga za život i traženje tog smisla i u najvećem zlu.

Jedne prilike su nas trojicu logoraša iz Koštane bolnice odveli u stolačku mahalu Uzinovići, da ubacimo neke stvari u kamion HVO-a. Ušli smo u avliju, a meni je za oko zapeo grozd na odrnji… Pitao sam vojnika koji nas je čuvao da li ga smijem ubrati. “Da”, rekao je. I u tom grozdu je sažeta priča o slobodi i smislom za životom u tom najcrnjem zlu kojim smo bili okruženi. Tada nisam, velim, niti čuo da Viktora Frankla, ali ga danas itekako razumijem…

Ne poznajem ni Dragana Močevića, niti Srđana Mazalicu, ali sam uvjeren da Bosna i Hercegovina, zbog svoje budućnosti, treba u svoj obrazovni sistem uvrstiti i Braudela i Frankla, presude međunarodnih i domaćih sudova, jer ako razbijeno ogledalo postane princip interpretacije prošlosti i način života, ako se istina jednostavno može ubiti – onda se bojim da u nesigurnu budućnost idu i Močevićeva, i Mazalicina i moja djeca…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera