Represija nad Ujgurima vodi ka secesiji

Piše: Osman Softić

Najnoviji val nasilja i represije kineskih vlasti nad etničkim Ujgurima u provinciji Xinjiang predstavlja najveću eskalaciju etničkih neprijateljstava između Ujgura i Han Kineza od 2009, kada je u Urumqiju, glavnom gradu Xinjinaga, poginulo 220 osoba, a 1.700 ranjeno.

Xinjiang, koji, pored Tibeta i Unutarnje Mongolije, uživa status autonomne oblasti, teritorijalno je najveća kineska provincija. Obiluje bogatim prirodnim resursima, rijetkim mineralima, vodom, naftom i gasom, a čak 38 posto ukupnih rezervi uglja kojim raspolaže Kina nalaze se upravo u ovoj provinciji. Iako zauzima 15 posto teritorije Kine, u Xinjiangu žive tek 22 miliona stanovnika, što je 0,02 posto od ukupnog broja stanovništva.

Kao narod turskog porijekla, Ujguri u vjerskom i kulturološkom pogledu pripadaju sunitskom mezhebu islama. Njihov se broj procjenjuje na nešto više od devet miliona. Govore ujgurskim jezikom, koji pripada porodici tursko-altajskih jezika, a dijele i druge kulturološke odrednice bliske narodima Srednje Azije.

Narušena demografska slika

Iako većinski autohtoni narod u Xinjiangu, Ujguri su nezadovoljni lošim statusom, marginalizacijom i kršenjem njihovih vjerskih i kulturnih prava. Posebno su frustrirani državnom politikom, koja, kako tvrde, otvoreno favorizira Han Kineze konfučijanske tradicije, koji u Kini čine 90 posto populacije.

Peking decenijama planski naseljava Han Kineze u ovu pokrajinu. Procjenjuje se da je broj Han Kineza u Xinjinagu od 1949. do danas sa 220 hiljada porastao na  8,4 miliona, što je skoro 40 posto ukupne populacije Xinjianga.

Ovakva strategija Vlade u Pekingu narušila je demografsku sliku Xinjianga do te mjere da bi većinski Ujguri uskoro mogli postati manjina u provinciji i dovesti do međuetničke netrpeljivosti i izbijanja sukoba, koje kineske vlasti, inače, vješto eksploatiraju, kako bi opravdale upotrebu represivnih mjera u cilju nametanja kulturne hegemonije.

Kineska Vlada tvrdi da su najnovije nasilje i krvoproliće u Xinjiangu prouzrokovali ujgurski separatisti u egzilu, koji rade na otcjepljenju ove provincije od Kine i na uspostavi nezavisne države “Istočni Turkestan”.

Ujgurski politički pokreti koji djeluju u egzilu traže veći stepen autonomije, društvenu jednakost, zaštitu ljudskih prava i vjerskih sloboda, a oni radikalniji i uspostavu nezavisne države.

Kina dvije decenije provodi strategiju zatiranja partikularnih identiteta manjinskih naroda u korist Han nacionalizma.

Najprominentniji je Svjetski ujgurski kongres, koji predvodi Rebiya Kadeer, bogata poslovna žena i aktivistkinja koja je šest godina provela u kineskim zatvorima. U Japanu je prošle godine pod pokroviteljstvom ove organizacije održan do danas najveći susret ujgurskih političkih aktivista. Kineska Vlada ga je oštro osudila, pa je izazvao ozbiljne diplomatske nesuglasice između Pekinga i Tokija.

Drugi je “Pokret za oslobođenje Istočne Republike Turkestan”, koji predvodi Anwar Yusuf Turani. Pokret se zalaže za otcjepljenje Xinjianga od Kine, a njegove ideje nisu bez presedana, s obzirom na to da su, uz pomoć nekadašnjeg SSSR-a, Ujuguri 1945. proglasili nezavisnu republiku ‘Istočni Turkestan’, koji je 1949. vraćen pod kineski suverenitet. Turani je 2004. osnovao i Vladu Istočnog Turkestana u egzilu, sa sjedištem u Americi.

Treći je “Islamski pokret za nezavisnost Istočnog Turkestana”, koji je Vlada SAD-a za vrijeme administracije Georga W. Busha proglasila terorističkim, da bi u januaru 2012. bio skinut sa liste terorističkih organizacija.

Strah od dezintergacije

Vlada u Pekingu vješto je iskoristila tzv. globalni rat protiv terora kako bi diskreditirala legitimne zahtjeve i borbu Ujgura za veću autonomiju te vjerska prava i slobode.

Budući da SAD na međunarodnom planu štiti ujgurske aktiviste u egzilu, od kojih neki, kako tvrdi zvanični Peking, otvoreno rade na otcjepljenju, postoji rašireno uvjerenje da Washington svojim diplomatskim i vojnim prisustvom u Srednjoj Aziji pruža tajnu podršku etničkom separatizmu Ujgura kako bi destabilizirao rast Kine.

Iako je ove tvrdnje teško dokazati, ta mogućnost nije u potpunosti neosnovana. Xinjiang predstavlja važno strateško područje, kako za Kinu tako i za politiku SAD-a u regionu. Preko Xinjianga bi trebalo da prođe značajan telekomunikacijski projekt  – Trans-Asia-Europe Fiber Optic Line – čiji je cilj povezati Šangaj sa Frankfurtom. Pored toga, izgradnja naftovoda i plinovoda od Kaspijskog bazena ka Azijsko-pacifičkom regionu bi, također, trebali proći kroz Xinjiang. Opće je poznato da Washington, kako bi izvršio pritisak na Peking, često potencira pitanje kršenja ljudskih prava u Tibetu i Xinjiangu.

Strategija Pekinga narušila je demografsku sliku Xinjianga do te mjere da bi većinski Ujguri uskoro mogli postati manjina u vlastitoj pokrajini.

Bez obzira na stvarne namjere SAD-a, to ni u kom slučaju ne znači da je kineska politika prema Ujgurima motivirana altruističkim pobudama. Iako u Kini od 1949. suvereno vlada Komunistička partija, zvanična politika Pekinga je duže vrijeme inspirirana Han nacionalizmom, koji se temelji na pripadnosti konfučijanskoj tradiciji.

Evidentno je da Kina, nakon raspada SSSR-a, dvije decenije provodi strategiju zatiranja partikularnih identiteta manjinskih naroda u korist Han nacionalizma. Takva politika motivirana je strahom od vlastite dezintegracije. Budući da Ujguri Xinjianga dijele više povijesno-kulturnih karakteristika sa stanovnicima zemalja Srednje Azije nego sa Han Kinezima, utoliko je strah Pekinga od njihove secesije i potencijalne destabilizacije Kine veći.

Odupiranje asimilaciji

Kina, stoga, nastoji uspostaviti jake diplomatske veze sa zemljama Srednje Azije, uključujući i islamski Pakistan, s kojim njeguje posebno bliske odnose kako bi ojačala svoj uticaj u tom regionu i umanjila mogućnost podržavanja separatističkih tendencija u Xinjiangu od strane svojih srednjoazijskih susjeda, sa kojima Ujguri dijele povijesno-kulturološku bliskost.

Kina to ostvaruje pružanjem ekonomske pomoći, povoljnih kredita, izgradnjom velikih infrastrukturnih projekata, te aktivnim učešćem u borbi protiv tzv. islamskog ekstremizma.

U ostvarivanju tog cilja posebnu ulogu ima Šangajska organizacija za saradnju, koju su 2001. osnovali Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a u cilju efikasnije kolektivne borbe protiv terorizma i suzbijanja ilegalne trgovine narkoticima. Ekspert Human Rights Watcha za Aziju Nicholas Bequelin, pak, tvrdi da je ova multilateralna organizacija osnovana s namjerom da osigura podršku zemalja Srednje Azije Kini, kako bi, između ostalog, preduprijedila uspostavu dubljih veza Ujgura Xinjianga sa srednjoazijskim zemljama u kojima živi značajan broj njihovih sunarodnika.

Zanimljivo je da je i Turska krajem aprila potpisala sporazum o pristupanju ovoj multilateralnoj organizaciji i to u cilju jačanje ekonomskih veza i transporta, te efikasnije borbe protiv sigurnosnih prijetnji zemljama regiona u kojima ima svoje interese. Kina je 2012. od Turske tražila da se aktivnije uključi u rješavanje ujgurskog pitanja, a premijer Erdogan je iste godine posjetio Kinu. Bila je to prva posjeta jednog turskog lidera Kini u zadnjih 27 godina.

Iako većinski autohtoni narod u Xinjiangu, Ujguri su nezadovoljni lošim statusom, marginalizacijom i kršenjem njihovih vjerskih i kulturnih prava.

Ujguri su, pored stanovnika Tibeta, jedina preostala etnička skupina u Kini koja se uspješno odupire asimilaciji i kulturnoj hegemoniji, koju zvanične kineske institucije decenijama provode kroz sistem obrazovanja i planskih mjera socioekonomskog razvoja.

Mobilizaciju Han Kineza i poticanje na seobu u Xinjiang u cilju ujednačavanja ekonomski zaostalih regija sa prosperitetnijim priobalnim područjima Peking je označio strategijom otvaranja prema Zapadu. Kako bi realizirala svoju strategiju, kineska Vlada im nudi mnogostruke ekonomske pogodnosti, državne subvencije, povoljne kredite i besplatnu dodjelu obradive zemlje.

Kada je u pitanju Xinjinag, ovu strategiju prate drakonske represivne mjere i kršenje ljudskih prava Ujgura, što predstavlja osnovni uzrok njihovog nezadovoljstva.

Takva strategija je do danas uglavnom rezultirala eksploatacijom prirodnih resursa i bogaćenjem doseljeničke Han populacije na štetu lokalnog stanovništva. Uprkos mjerama ekonomskog razvoja, socioekonomski položaj lokalnih Ujgura nije poboljšan, a njihova diskriminacija i marginalizacija nisu zaustavljene. Ako se politika kulturne hegemonije i represije nad Ujgurima nastavi, secesija od Kine mogla bi postati njihova preferencijalna opcija, a posljedice dalekosežne i nepredvidive.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera