Relativizacija zločina

Nikolić je do kraja ogolio istinu da je u Srbiji dominantna politika veličanja ratnih zločina (Al Jazeera)

Piše: Marko Matić

Kao što se i moglo očekivati, takozvana rasprava o učinku međunarodnih krivičnih sudova, koja je na inicijativu samozvanog predsednika sveta Vuka Jeremića održana pod okriljem Ujedinjenih nacija, pretvorila se u pokušaj ponovne relativizacije odgovornosti za počinjene zločine u ratovima devedesetih godina prošlog veka, koji su se odigrali na prostoru bivše Jugoslavije.

Pod plaštom navodnog preispitivanja i skidanja tabua sa učinaka krivičnih ad hoc tribunala formiranih od strane UN-a, među kojima su najpoznatiji oni za procesuiranje ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije i Ruande, predstavnici države Srbije, a posebno njen predsednik Tomislav Nikolić, iznova su oživeli poslednjih godina vešto prikrivane krvožedne ideje devedesetih.

Gotovo da je suvišno podsećati na to da je na talasu istih tih ideja, u poslednjoj dekadi dvadesetog stoleća, režim Slobodana Miloševića inicirao niz ratova u susedstvu Srbije, ostavljajući za sobom pravu pustoš, preko stotinu hiljada ubijenih, najstrašnije zločine počinjene na tlu Evrope nakon Drugog svetskog rata, uključujući i najužasniji od svih zločina – genocid.

Retorika devedesetih

Vraćajući retoriku zvaničnog Beograda u devedesete godine prošlog veka tadašnji pripadnik srbijanskih paravojnih formacija, koje su operisale na teritoriji susedne države Hrvatske, a danas, sticajem čudnih okolnosti predsednik Srbije, izneo je u svom mitingaškom govoru niz teza koje su s pravom uzburkale duhove na ex-Ju prostorima.

Svesno prećutkujući opštepoznatu činjenicu da je Srbija odlukama Saveta bezbednosti i isključenjem iz članstva UN-a 1992. godine gotovo jednodušno označena kao država koja je odgovorna za izbijanje ratova u Hrvatskoj i Bosni, a samim tim i za sve njihove nastale posledice, Tomislav Nikolić je pokušao da plasira tezu o podjednakoj odgovornosti za zločine svih zaraćenih strana.

Ono što je njegov savetnik za opravdavanje ratnih zločina Oliver Antić napisao u govoru na 42 strane, koji je Nikolić u ulozi spikera revnosno i bez mnogo razmišljanja pročitao, vrvelo je od poluistina, neistina, podmetanja i iskrivljenih tumačenja, s osnovnim ciljem da se zamenom teza, sa počinjenih zločina i izostanka suočavanja s prošlošću, krivica za izostanak pomirenja u regionu prebaci na rad Haškog tribunala.

Sledeći tu izopačenu logiku Nikolić je u svojim mračnjačkim opservacijama došao do skandaloznog zaključka da za normalizaciju odnosa među narodima bivše Jugoslavije veći problem predstavlja pokušaj procesuiranja odgovornih za počinjene zločine nego sami ti zločini koji su za sobom ostavili stravične posledice.

Srbija je i dalje zarobljena u idejnim okovima devedesetih, koji su ne baš tako davno doveli do katastrofalnih posledica na ovim prostorima.

Jedna od osnovnih teza, koju je u svom sramnom izlaganju izgovorio predsednik Srbije, bila je ta da je Haški tribunal jedino odmogao procesu pomirenja u bivšoj Jugoslaviji. Tu svoju tezu Nikolić je pokušao da potkrepi brojkama o broju procesuiranih Srba za ratne zločine, kao i ukupnom visinom kazni koje su im izrečene u Haškom tribunalu.

Nikolić, međutim, taj zloupotrebljeni i iz konteksta izvučeni podatak nije dopunio neophodnim informacijama o srazmeri koja je uspostavljena između obima i broja ratnih zločina za koje su odgovrne srpske vojne i paravojne formacije i izrečenih kazni i broja procesuiranih zločinaca koji dolaze iz srpskog nacionalnog korpusa.

Koristeći se poluistinama i dobro poznatim propagandnim floskulama iz devedesetih godina, Nikolić je izneo čitav niz tendencioznih zaključaka i interpretacija, počev od onih o “više od 2.000 srpskih žrtava iz Bratunca, za koje niko nije odgovarao”, preko nastavka propagande o vađenju organa zarobljenim Srbima na Kosovu, pa do više puta ponovljene tvrdnje da se najveće etničko čišćenje dogodilo tokom akcije “Oluja”, kada je, navodno, hrvatska vojska iz Hrvatske sa njihovih ognjišta protjerala preko 300.000 Srba.

Zanimljivo je da je pri navođenju ovih fabrikovanih podataka Nikolić propustio priliku da pojasni koliko je među navedenih “2.000 srpskih žrtava u Bratuncu”, zapravo, bilo Bošnjaka koje su na samom početku rata masakrirale zločinačke formacije lokalnih Srba, kao što je izostalo i objašnjenje kako je hrvatska vojska mogla da protera stanovništvo koje je, po naređenju svojih lokalnih vođa, izbeglo nekoliko dana pre njenog ulaska u srpska naselja.

Poistovećujući nacionalne interese Srbije sa interesima zaštite zločinaca i begunaca od međunarodne pravde, Nikolić je, možda i nesvesno, do kraja ogolio istinu da je u Srbiji još dominantna politika veličanja ratnih zločina, što bi zvaničnom Beogradu moglo veoma brzo da se vrati kao bumerang u vidu otežane komunikacije s ključnim činiocima u međunarodnoj zajednici.

Koristeći govornicu pred Ujedinjenim nacijama kao političku i stranačku pozornicu i prostor za odbranu i rehabilitaciju osuđenih ratnih zločinaca pred Tribunalom, Nikolić je jasno pokazao da politiku pomirenja ne mogu provoditi ljudi koji iza sebe imaju kompromitovanu ratnu prošlost i koji na pomirenje gledaju kroz prizmu negiranja zločina i brige za one koji su optuženi da su počinili najteže zločine.

Nedopustivo veličanje zločina

Svoje epsko izlaganje Nikolić je okončao poređenjem rada Haškog tribunala sa srednjovekovnom inkvizicijom, suđenjima nakon Francuske revolucije i Staljinovim čistkama u Sovjetskom Savezu. Te tvrdnje su predstavljale samo uvod u očekivanja koja je, istovremeno sa raspravom u Njujorku, u Beogradu izneo Nikolićev specijalni savetnik za negiranje ratnih zločina Oliver Antić, koji je izrazio nadu da će se na “rehabilitaciju žrtava Haškog tribunala čekati dosta manje nego što je to bio slučaj sa žrtvama inkvizicije”.

Ono što je kao opšti utisak ostalo nakon famozne Jeremićeve rasprave jeste to da je ona predstavljala nedopustivo veličanje zločina i zločinaca pod krovom UN-a, koje itekako na svojoj savesti nose veliki deo odgovornosti za nesprečavanje zločina koji su počinjeni devedesetih. Jedini cilj organizovanja te mračnjačke predstave bio je pokušaj Vuka Jeremića i aktuelnog beogradskog režima da relativizacijom odgovornosti za počinjene zločine utiču na reinterpretaciju istorije balkanskih ratova devedesetih, koja bi Srbiju lišila odgovornosti za agresiju i počinjeni genocid.

Da je jedini cilj bilo osporavanje rezultata rada Haškog tribunala jasno je i iz uvida u samu listu učesnika, na kojoj su se voljom organizatora debate, predsedavajućeg Generalnoj skupštini UN-a, uglavnom namenski našli od ranije poznati kritičari rada Haškog tribunala.

Njen ukupni učinak, međutim, opravdano je ostao na političko-pravnoj margini i bez ikakvih praktičnih posledica, sa izuzetkom onih koje će neminovno proizvesti ponovo odaslata poruka svetu da je Srbija i dalje zarobljena u idejnim okovima devedesetih, koji su, ne baš tako davno, doveli do katastrofalnih posledica na ovim prostorima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera