Rejting i vanjska politika brige hrvatske predsjednice
Piše: Damir Petranović
Prvi službeni radni dan nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nakon beskrajnog prijelaznog perioda i kičaste ceremonije inauguracije, započeo je onako kako su razumni ljudi i predvidjeli da će započeti.
Paradno i teatralno.
Najprije je u osam sati ujutro postrojila nešto što se zove Počasno-zaštitna bojna, a u stvarnosti je hrpa od tri stotine odraslih muškaraca koji dane provode više ili manje besposleno – puštaju kosu, čekaju penziju i tek s vremena na vrijeme imaju obavezu odjenuti se u smiješne crvene uniforme, pa poput kakvih maškara glumiti scenografiju dok državni poglavar ili poglavarica dolaze do svog radnog mjesta.
Onda je predsjednica pripustila kamere u svoj ured, samo kako bi pozirala na svom novom radnom stolu.
Predsjednički nadimci
Pa se nešto kasnije prošetala do Savske ulice, gdje par stotina branitelja već četiri mjeseca prosvjeduje, ilegalno i mahom bez jasnih i konkretnih zahtjeva. I tamo se, naravno, ukazala prilika za produciranje i koju zgodnu sličicu za spomenar.
Da bi, nakon svega, dan zaključila telefonskim razgovorom s premijerom Zoranom Milanovićem, s kojim se čak nije ni uspjela dogovoriti uživo sastati.
Prošla su, naime, vremena u kojima jedan čovjek odlučuje o svemu u državi, a predsjednik ili predsjednica u Hrvatskoj danas služe samo kako bi se barem umjetno stvorio balans moći i utjecaja…
Tako to izgleda na početku mandata, dok je javnost još opijena i dok su mediji histerično revni i pedantni, pa prate svaki korak i bilježe svaki treptaj oka svoje nove zvijezde. Proći će još mjesec ili dva dok se stvari vrate u kolotečinu i dok shvatimo da u bivšim Titovim i Tuđmanovim dvorima stoluje…
Tko? Stjepan Mesić bio je ‘fikus’, Ivo Josipović ‘lignja’ ili ‘kuhana nogica’ – mada se tu moglo naći i još dosta maštovitijih ili uvredljivijih nadimaka. Kolindi Grabar-Kitarović dosad se prišivalo samo da je ‘barbika’, no ona se toga – barem zasad – uspješno oslobodila. Ali, dugih je pet godina…
Realno je, naime, da će čak i tradicionalno kratkovidni Hrvati u skoroj budućnosti percipirati da im figura na Pantovčaku ne može donijeti ništa drugo osim povremene verbalne ili moralne satisfakcije, kakve zgodne jezične figure i tu i tamo nekog simboličnog pritiska na Vladu, gdje leži stvarna moć, vlast i novac.
Daleko je Hrvatska od vremena Tuđmana, kada se u predsjedničke dvore dolazilo po amenovanje svakog prijedloga zakona, svake političke odluke i svakog zaposlenja, pa makar i kakve čistačice u nekoj provincijskoj osnovnoj školi.
Danas se to, naizgled, radi kroz sistem, a u stvarnosti odobrava u središnjicama političkih partija.
A Kolinda Grabar-Kitarović će se, nema sumnje, morati uklopiti u taj raspored političkih snaga: možda se na početku mandata, koji se zgodno poklapa s već očekivanom dugačkom predizbornom kampanjom i skorim obračunom Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, još malo isprsi i zamuti kašu, ali onda slijede dugačke i mirne četiri godine u kojima joj ostaje brinuti se samo o jednoj stvari.
O vlastitom rejtingu.
A tu će vjerojatno biti dosta vješta, sasvim sigurno snalažljivija i umješnija od nesretnog Josipovića, koji je prekinuo vječnu hrvatsku tradiciju da građani uvijek vole svoje predsjednike i glasaju za njih, do smrti ili kraja drugog mandata. Jadnik, čak ni za to nije bio dovoljno sposoban.
Vanjska politika
Kolinda će već sasvim očito biti skoncentrirana na vanjsku politiku, u sklopu koje će se producirati na Zapadu i koju put priprijetiti u susjedstvu, dok će na unutrašnjem planu s vremena na vrijeme zakukati o teškoj socijalnoj situaciji i pozvati Vladu da radi svoj posao.
I to je to.
Za drugi mandat bit će sasvim dovoljno, uz malo zabave za raju, što ovih dana već nagovještava s najavom premještanja Titove biste s Pantovčaka u neki muzej. Malo na Facebooku, malo na kavama s ljudima, malo protokola… I eto ti novih pet godina ugodnog života.
Tko ne razumije da će nova hrvatska predsjednica nastaviti tradiciju fikusa ili kuhane nogice čisto zbog opisa svog posla, taj je valjda još opijen izborima i nikako da shvati onu izreku vječnih skeptika, po kojoj bi očekivanja uvijek morala biti minimalna – samo kako bi se minimaliziralo razočaranje koje uvijek iznova nastupa.
Prošla su, naime, vremena u kojima jedan čovjek odlučuje o svemu u državi, a predsjednik ili predsjednica u Hrvatskoj danas služe samo kako bi se barem umjetno stvorio balans moći i utjecaja…
Što, naravno, ne mora biti ništa loše – dapače, barem imamo mogućnost napraviti zadnji korak u beskrajnoj tranziciji prema demokraciji. Kao što je uloga predsjednika svedena na njenu pravu mjeru, možda i onih sto pedeset glava koje Hrvati biraju u Sabor konačno spoznaju da vlast počiva na njima, možda jednog dana preokrenu nakaradnu praksu po kojoj su umjesto građanima odgovorni svojim komitetima…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera