Regija između kupovine i prodaje polovnog oružja

Srbija je zadržala najviše oružja nekadašnje JNA (EPA)

U Evropi, ali i šire, sve prisutniji je trend prodaje polovnog oružja, a zemlje regije u tom trendu sudjeluju i kao kupci i kao prodavci. Nekadašnje jugoslovenske republike su profitirale prodajom oružje ostalog iz perioda Jugoslovenske narodne armije, ali je dosta tog novca potrošeno za nabavku modernije opreme ruske, njemačke, američke vojske.

Nedžad Ahatović, profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva, podsjeća na informacije koje su svjetski mediji objavili prije nekoliko godina, koje govore da su zemlje bivše Jugoslavije, zajedno sa zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, za sirijsko tržište preko Saudijske Arabije i njenih saveznika prodale oružje vrijedno više od 1,2 milijarde eura.

U pošiljkama sa zagrebačkog i beogradskog aerodroma su se nalazila oklopna vozila, tenkovi, artiljerija, ali i lako naoružanje i municija, pretežno iz rezervi bivše zajedničke vojske.

Iako se radi o nešto generacijski starijem oružju, zemlje još mogu profitirati od njega, jer ga uspijevaju prodati u ratnim zonama, kojih trenutno ne nedostaje širom svijeta.

Od trenda prodaje polovnog oružja najviše profitira Srbija, koja je od nekadašnje JNA zadržala najveći dio arsenala, u odnosu na ostale jugoslovenske republike, odnosno 10 puta više nego što su potrebe njene vojske. Ipak, iako to zvuči kao određeni blagoslov, odnosno prilika da se zaradi od sredstava u koje su Jugosloveni zajednički ulagali, ogromna količina oružja i oruđa predstavlja i veliki trošak.

“Sve to treba održavati, konzervirati, remontovati, skladištiti…, što je trošak koji Srbija teško podnosi”, kaže Ahatović.

S druge strane, Hrvatska je svoje oružane snage prilagodila potrebama NATO-a, a sve što nisu mogli iskoristiti ili prodati su uglavnom uništili, kako bi se riješili nepotrebnih troškova.

Bosna i Hercegovina od trgovine polovnog oružja može najmanje može profitirati zbog stroge kontrole koju provodi NATO i strane snage, a kontrolirano su uništavani vojni viškovi.

Jeftinije oružje

Sa druge strane spektra, regionalne vojske imaju priliku da obnove i moderniziraju svoje snage uz dosta niže cijene kupovinom korištenih vojnih sredstava.

Hrvatska se, primjera radi, 2014. odlučila za nabavku 12 polovnih, prethodno moderniziranih samohodnih haubica, korektno panzerhaubica PzH 2000 od njemačkog Bundeswehra, podsjeća Denis Avdagić, sigurnosni analitičar INMS-a, konsultantske kompanije iz Zagreba.

Nabavka tih samohodnih haubica plaća se do 2018. i to po trećini cijene novih, odnosno ukupno oko 40 miliona eura s modernizacijom, a uz Hrvatsku isti model je kupila i Latvija.

Ovaj stručnjak navodi da su samohodne haubice strateško naoružanje i u Hrvatskoj je njihova kupovina primljena prilično dobro, s velikim odobravanjem, a mnoštvo novinskih naslovnica je slalo poruke ponosa pa i oduševljenja. S druge strane, kupovina i modernizacija opet polovnih Mig-ova 21 iz Ukrajine nije naišla na “oduševljenje” javnosti iako je niska cijena i činjenica da se time sačuvala komponenta borbene avijacije ipak dovela do određenog odobravanja.

Srbija bi trebala također primiti polovne Mig-ove 29 iz Rusije i Ukrajine, navodno do kraja godine. Opet se radi o moderniziranim avionima, i srbijanska javnost je to pozdravljala jednako kao i u Hrvatskoj kada su se nabavile PzH 2000, kaže Avdagić.

Razlog za kupovinu takve opreme je taj što se polovno modernizirano oružje nudi po znatno nižim cijena od onog novog, a često se može isporučiti i znatno brže.

“Kao što je vidljivo iz prethodnih primjera, javnost to prihvaća”, dodaje sigurnosni stručnjak.

Veliki troškovi

Iako BiH zbog specifične situacije kasni za Srbijom i Hrvatskom, tu zemlju očekuju veliki troškovi u slučaju da uđe u NATO, zbog prilagodbe standardima Alijanse.

Profesor odbrane i sigurnosti iz Sarajeva navodi da će ta zemlja morati izdvojiti najmanje 500 miliona eura za modernizaciju i opremanje vojske u periodu od pet do sedam godina, u slučaju da postane dio NATO-a.

Srećom po zemlje regije, članstvo u NATO-u nije vezano uz kupovinu polovnog ili novog oružja, dodaje Avdagić.

Članice se obvezuju na korištenje standarda koji omogućuju primjerice da sve vojske koriste jednaku municiju i komunikacijsku opremu. To omogućava interoperabilnost, zajedničko djelovanje, kaže.

“No treba dodati da su NATO standardi danas praktično globalni, jer većina vojski koristi kriterij nabavke po NATO standardima. Isto je i sa proizvođačima. I Rusija primjerice danas proizvodi oružje i opremu prema NATO standardima”, kaže Avdagić, što znači da zemlje regije, koje žele biti dio ovo saveza, ne moraju kupovati novu, znatno skuplju opremu na tržištu.

Ahatović naglašava da to što je neko oružje “polovno”, to ne znači i da je neupotrebljivo. Uglavnom se radi o oružju i oruđu koje je jedno vrijeme korišteno, a zatim konzervirano i uskladišteno. Prije prodaje, mora proći određene ateste, kako se ne bi dobio “mačak u vreći”.

Domaća proizvodnja

Trend polovnog oružja bi teoretski mogao naštetiti sve većoj regionalnoj proizvodnji namjenskih industrija regije, ali sagovornici Al Jazeere smatraju da ima dovoljno prostora za sve.

Trenutačno vlada velika potražnja za oružjem diljem svijeta, napominje Avdagić.

“Cjelokupna Europa jača nabavu, a svjedoci smo i nužnog povećanja udjela obrane u BDP-u NATO članica. BiH, Hrvatska i Srbija imaju povećanu prodaju oružja zadnjih nekoliko godina, a Hrvatska i Srbija obnavljaju i tehniku, BiH dakako ne prati taj trend. No, sve tri zemlje imaju povećanu zaradu od prodaje vlastite proizvodnje, pa i polovnog naoružanja”, dodao je on.

Ahatović navodi da u prodaji oružja primat ima Srbija, koja ima dobro razgranatu mrežu distributera, preuzetu od bivše Jugoslavije, ali i da ostale zemlje ne kasne mnogo. Dodatni plus za lokalne proizvođače oružja je taj što se ne preklapaju, pa jedni drugima ne uzimaju udio na tržištu. Srbija, primjera radi, proizvodi teško oružje i sisteme, dok s druge strane BiH ima veliki izvoz municije i lakog naoružanja.

Samo od toga, BiH bi mogla ove godine ostvariti izvoz veći od 400 miliona eura.

“Ljudi zaboravljaju da, primjera radi, BiH ima izuzetno obrazovan kadar za proizvodnju oružja, od predradnika, radnika, inžinjera… A niko ovdje ne može proizvoditi municiju brže i kvalitetnije od BiH, zbog sistema koji su ostali od bivše države”.

I dok su neki spremni ismijati nedostatak automatizacije i modernizacije te proizvodnje, Ahatović ističe da je to u stvari prednost. Dok automatizacija dovodi do većeg obima proizvodnje, to znači i veći broj felera. Ručno rađena municija iz BiH zbog toga dobro kotira u Evropi i SAD-u, gdje je dosta tražena.

I kako smatraju stručnjaci, dok je ratova i ratnih zona, zemlje regije će naći načina da profitiraju, kako od domaćeg, novog oružja, tako i od polovnih, vojnih viškova.

Izvor: Al Jazeera