Referendum u BiH 27 godina poslije: Srbi podbacili po hektaru

Kecmanović je kategoričan da se sporovima oko naziva, datuma i simbola Bosna polako, ali sigurno iznutra rastače, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Rusi imaju jednu veliku i mudru pesnikinju koja se zove Juna Moric. Ona je 1999. godine napisala ove stihove: Na svaki hektar ovakvih vremena potreban je po milion Srba. Nas nema po hektaru milion, nema nas ni danas ovde ni blizu milion, ali ni ovaj prostor nije hektar. Ovim je u četvrtak, sedmog marta u beogradskom Medija centru bivši novinar Borbe i Večernjih novosti, sada urednik portala Sve o Srpskoj, Đuro Bilbija napravio uvod otvarajući tribinu Referendum o secesiji BiH 1992. i stvaranje Republike Srpske, sa pogledom na stanje stvari 27 godina kasnije.

Pre nego što je dao reč Mlađenu Cicoviću, šefu predstavništva Republike Srpske u Srbiji, Bilbija je ispričao, kako je rekao, jednu malu priču. Zbog delikatnosti “priče” – strogi citat: “Osamdesetšeste godine kao novinar Večernjih novosti dobio sam zadatak da odem u Sarajevo i da napravim razgovor, koji je potom bio objavljen, sa kolegom, znači novinarom i piscem Ćamilom Sijarićem. I to što smo pričali to je objavljeno, ali posle razgovora bio je drugi razgovor u četiri oka, i Ćamil je rekao tada da je on srpskog porekla i Srbin, ali da ne može kao Meša Selimović jer nema njegovu petlju ni spremnost na rizike da se proglasi za Srbina i srpskog pisca i da beži u Beograd u ono vreme, a znate vi stariji kakva su to vremena bila, i da je zbog toga odlučio da sebe proglasi za crnogorskog pisca, da bi na taj način indirektno bio u srpskoj književnosti i objasnio zašto je on Srbin pa i srpski pisac. I rekao da je njegova porodica poreklom iz nekog sela kod Rasa, dvadesetsedam kilometara vazdušne linije i rekao je 1827. godine neki tamo turski silnik lokalni hteo da im otme zemlju i njegov predak Ilija morao je da se proglasi za Aliju da bi tu zemlju sačuvao. Oni su to zvali njivom hraniteljicom, ne znam koliko dva-tri hektara je bila ta njiva i rekao – mi znamo u celoj porodici i da je naš predak ratovao u Lazarevoj vojsci i da se zvao Todor. Sve to ima veze i sa našom temom i objašnjava, između ostalog, zašto nas nema milion po hektaru”. 

Referendum ‘92 – plebiscit dva naroda protiv trećeg

Za sve učesnike pomenute tribine nema spora: referendum (“tzv”) o reafirmaciji suverenosti Bosne i Hercegovine je nelegalan i za srpsku stranu neprihvatljiv. Šef predstavništva Dodikovog džemata u Srbiji (Cicović) podseća da su nakon izlaska iz Jugoslavije Hrvatske i Slovenije  “predstavnici Muslimana i Hrvata u Skupštini SR BiH, 15. novembra 1991. godine, preglasavanjem srpskih poslanika, donijeli ‘Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine’. On je, tvrdi Cicović, potpuno nelegalan i pojasnio – što nije imao podršku srpskih poslanika, da nije imao dvotrećinsku većinu , potom “što na teritoriji BiH nikad u istoriji pa ni tada nije postojala nijedna suverena država pod tim imenom”.

U fusnoti Cicovićeve priložene diskusije stoji da je “srednjevjekovna država Bosna pala pod tursku vlast 1463, oblast Hercegovina1481, a Jajačka Banovina i Donji kraj sa Banjom Lukom 1529. godine, pa je sve te oblasti osmanskog Bosanskog pašaluka tek Austro-Ugarska, dobivši ih na osnovu berlinskog kongresa (1878), počela nazivati Bosna i Hercegovina jer je tako stvorila jedinstveno upravno područje: kondominijum Bosna i Hercegovina. Morao sam zaviriti u Rečnik SHKJ, gde se kondominijum pojašnjava kao zajednička vladavina dveju ili više država nad istom teritorijom (1) i stambena zgrada u kojoj su stanovi privatno vlasništvo stanara. Cicović je, očito, mislio na ovo prvo i nastavio: “Kada je padom Austro-Ugarske stvorena Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, taj kondominijum nije postao i postojao kao cjelovita jedinica (čak su se tri banovine sretale tu), pa se tek kad je 1946. godine proglašena FNRJ pojavila u njoj i Narodna Republika Bosna i Hercegovina, ali samo kao jedna od federalnih jedinica. Donošenjem novog jugoslovenskog ustava (1963), preimenovana je u Socijalističku republiku (stoji veliko R) Bosnu i Hercegovinu, ali ni tada, pa ni čuvenim Ustavom iz 1974. godine Bosna i Hercegovina nije postojala kao suverena država”.  

Taj tzv. referendum ‘92 bio je “muslimansko-hrvatski plebiscit dva naroda  bez (tačnije protiv) trećeg naroda o izdvajanju iz Jugoslavije, a da bi bio legalan, tvrdi Cicović, nije mogao da ima samo jedno pitanje “Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, nego mi morao da sadrži i opciju “ili ste za…” nešto drugo, pa se navede to nešto drugo, naprimjer: “ili ste za ostanak Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji?”

Bosna i Hercegovina “rođena” tek u Dejtonu!

Bosanski Srbi priznaju da je Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen rat, ali onako usputno veruju da je BiH prvi put međunarodno priznata “tek potpisivanjem sporazumom u Dejtonu gde je u Aneksu 4, koji je Ustav BiH, u čl. 1, tačka 3 piše: “Bosna i Hercegovina će se sastojati od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske”.

Oba ta entiteta, kaže Cicović, stariji su od Bosne i Hercegovine. “Muslimansko-hrvatska federacija u BiH (kasnije Federacija BiH) stvorena u ratu, 18. marta 1994. Vašingtonskim sporazumom, i Republika Srpska stvorena prije rata , 9. januara 1992. godine. “Vjerovatno nije samo zbog ovih istorijskih istina, ali je sigurno da su i one razlog što se u Federaciji BiH upinju u pokušajima da Republici Srpskoj ospore dan rođenja (Dan Republike) i njeno ime, a sve zajedno se održava u konstantnom bezakonju – od 1992. i tadašnjeg protivustavnog referenduma , pa preko 1995. godine kada su Ustav BiH, uspostavljen Dejotnskim mirovnim sporazumom, odmah počeli da mijenjaju  i uz silu visokih predstavnika razvaljivaju urušavajući tako i tu, takvu – tek od tada stvorenu Bosnu i Hercegovinu”

“A da će se teško i u budućnosti moći nešto primijeniti pokazuje tvrdoglavo insistiranje na 1. martu kao nekakvom državnom prazniku, uprkos činjenici da za to ne postoji načelna saglasnost konstitutivnih naroda”.

Proroković: Ako preživi 1. mart – neće preživjeti BiH

Zašto je BiH za državni praznik odredila dan održavanja referenduma 1992. godine? Profesor Filozofskog fakulteta Slobodan Antonić u tome vidi “dublju simboliku” vezanu za sam “karakter BiH kao države” i dodaje da je referendum jedna vrsta nasilja za predstavnike jednog naroda koji ne pristaje na tu metodologiju. On je BiH uporedio sa Libijom koju vidi kao zemlju najsličniju Bosni po etničkom sastavu “pola-pola” muslimani (suniti i šiiti) i hrišćani (pravoslavni i katolici) koja je ta pitanja rešila nacionalnim sporazumom 1993. godine. Antonić bosanski referendum doživljava kao plebiscit “u kojem je jedna konfesiona grupa stavljena u poziciju majorizacije i onda takav događaj slavite kao praznik države.

Mogla je Bosna, kaže Antonić, za državni praznik da uzme i neki drugi datum iz istorije, recimo dan kada se Tvrtko praglasio za kralja, ali to nije dolazilo u obzir jer je to bilo na Mitrovdan. U obzir je dolazio dan kada su u Povelji Kulina bana pomenuti Dubrovnik i Bosna, ali i to je problematično “jer je to bilo na Usekovanje”, pravoslavni praznik, 11. septembra, na dan odsecanja glave sv. Jovana Krstitelja! “Nije uzet ni dan kada je Bosna primljena u UN ili dan kada je proglašen Ustav BiH, nego ovaj datum, što je simbolička poruka Srbima u BiH da su Srbi građani drugog reda”.

Za Dušana Prorokovića (Institut za međunarodnu politiku i privredu Beograd)  BiH je po mnogo čemu jedinstvena država. Između ostalog i po tome što se Dan nezavisnosti proslavlja samo na polovini teritorije države “i to od strane etničke zajednice koja nema nijedan razlog za preterano slavlje”. Uzročno-posledična veza između održavanja referenduma i početka rata više je nego jasna. Proroković proročki tvrdi da stremljenje svih koji proslavljaju 1. mart mora ostati san o “unitarnosti” ili BiH kao nacionalnoj državi bošnjačkog naroda i zaključuje: ako preživi 1. mart, neće preživeti BiH.

Kecmanović: Cimerman najveći krivac za rat u BiH

“Referendum o secesiji 1. marta 1992. godine bio je ne samo muslimansko-bošnjački, odnosno muslimansko-hrvatski pucanj u Jugoslaviju nego i atentat na BiH. Oboje je uspjelo, ali kao neka vrsta suicida, jer političkim nasiljem nad Srbima potrošen je kapital komšijskog povjerenja. Bošnjačke redovne godišnje proslave jednog datuma, odnosno događaja koji je izazvao građanski rat zaista djeluju nekrofilno.

Bivši predsednik Reformskih snaga BiH se u svom izlaganju dosta se bavio razgovorom/dogovorom Alije Izetbegovića i bivšeg američkog ambasadora u Beogradu Vorena Cimermana. Navodno je Amerikanac nagovorio Izetbegovića da povuče paraf sa Kutiljerovog plana i da ga taj razgovor, u kojem je Cimerman bosanskog predsednika uveravao da su SAD protiv retrogradnih etničkih podjela te vjerske i nacionalne getoizacije i preporučivao mu američki sistem vrijednosti multikulturalizam i građansku demokratiju, “najviše podseća na dijalog između Nasrudin hodže i Francuza iz šaljive orijentalne bajke”. Izetbegović nije shvatio širi kontekst američke spoljne politike na Bliskom istoku, u Evropi i balkanskom regionu, odnosno nekoliko skrivenih ciljeva američke administracije, tvrdi Kecmanović.

“SAD su planirale građanski rat u BiH kao alibi za ostanak NATO u Evropi koji evropska zajednica neće moći da zaustavi bez zapadne vojne alijanse pod američkom komandom…, a kada je, poslije tri godine čekanja američke intervencije, koju mu je, da li opet Cimerman ili neko drugi obećao do polovine avgusta 1992, dočekao bombardovanje srpskih položaja oko Sarajeva osiromašenim uranijumom kao trijumf svoje politike. Kako piše američki ekspert Džon Šlezinger u knjizi Nesrećni ratnici, ambasador Cimerman je pojedinačno najveći krivac za izbijanje građanskog rata u Bosni i pošto se u Haškom sudu ne sudi narodima nego pojedincima on je morao da bude prvooptuženi. Drugooptuženi bi trebalo bi da bude agresivni i arogantni posrednik Ričard Holbruk… Dok je Cimerman uz lažno obećanje da će dobiti jedinstvenu građansku Bosnu pod kontrolom Muslimana natociljao Izetbegovića da povuče potpis sa Lisabonskog sporazuma, Holbruk ga je privolio da stavi potpis na Dejtonski sporazum uz obećanje da je Republika Srpska samo privremena tvorevina…”

 Kecmanović je kategoričan da se sporovima oko naziva, datuma i simbola Bosna polako ali sigurno iznutra rastače i da se Bakir Izetbegović za razliku od oca teško snalazi i u unutrašnjoj politici, jer “ne shvata da radi na štetu Bošnjaka”. Pomenuta i potreba pažljivijeg čitanja Ive Andrića, jer bi sudbina BiH možda bila drukčija da su i Hrvati i Muslimani i Srbi bolje razumeli njegove metafore o sarajevskoj Sahat kuli, Katedrali i Sabornoj crkvi koje iste sate otkucavaju u različito vrijeme, i o bosanskoj tankoj liniji koja razdvaja ljubav i mržnju.

Grmečka korida

Iznenađenje. Tribina, na kojoj su Srbi iz BiH pokušali da svu krivicu za raspad Bosne i rat svale na druge nije ispunila najveću salu Medija centra. Govornika je bilo sedam (Darko Tanasković, Slobodan Antonić, Đuro Bilbija, Dušan Proroković, Mlađen Cicović, Nenad Kecmanović i Milomir Stepić), a cenjenog publikuma, što bi rekao Svetislav Basara jedva dva puta više. Čulo se (Bilbija) da su bosanski Bošnjaci kroz istoriju čak osam puta menjali naziv svoje nacije i da je teško očekivati da se raskomadana Bosna u skoroj budućnosti objedini. Jedinu sitnu zamerku govornicima koji su ugađali srpskom uhu, uputio je izvesni Boroja Mitar koji se predstavio kao doktor tehničkih nauka poreklom “od Mrkonjić Grada”.

Mitar (koji dugom bradom naliči na crkvenjaka) podseća da srpski narod u BiH “katastarski” ima 74 odsto zemljišta i da na tim hektarima ne mora da bude nijednog Srbina ali da je to srpska zemlja, “koja nije nasleđena, kupljena ili oteta”. U svojstvu predsednika Udruženja grmečke koride on je apelovao da se grmečka korida proglasi za nacionalno dobro srpskog naroda i do Ilindana ove godine, kada će se održati 247. korida (!) na tom i okolnim mestima (Jelašinovci…) postave obeležja Republike Srpske.

Žilava je Bosna. Opstaće uprkos brojnim rušiocima.

 

Izvor: Al Jazeera