Redefiniranje pojma ‘terorizam’ u Americi

Ukop žrtve pucnjave u El Pasu (Reuters)

Nakon masovnih pucnjava u El Pasu, u Teksasu i u Daytonu, Ohiju, SAD se ponovo kovitla u bolu, bori se da prihvati svoju nasilnu realnost. Izgleda da se sa svakim takvim činom masovnog ubistva, američka nacija približava punom priznanju da je teror njene rasističke bjelačke nadmoći daleko ozbiljniji od svih zastrašujućih zavaravanja koja ima o nasilnom nebijelom „drugom“.

Nedugo nakon ovih masovnih pucnjava, The New York Times je objavio kolumnu, prikladno istaknuvši da „[da] se jedan od počinitelja dvije masovne pucnjave od ovog vikenda pridržavao ideologije radikalnog islama resursi američke vlade i njenih međunarodnih saveznika bili bi mobilizirani bez odlaganja“. Zaista bi bili kao što bi i trebali biti.

U kolumni su dalje iznošeni argumenti: „Nevjerovatna moć države bi neumorno radila na tome da uskrati budućim teroristima pristup oružju, novcu i forumima da šire svoju ideologiju. U taj pokret bi se infiltrirali špijuni i doušnici. Njegovi finansijeri bi se suočili sa sankcijama. Mjesta okupljanja bi bila nadzirana. Oni koji su pružali pomoć ili utjehu teroristima bili bi krivično gonjeni. Bili bi uspostavljeni programi da se deradikaliziraju bivši sljedbenici.“

Nema ništa loše u tome da se država mobilizira kako bi se suočila s bilo kojom prijetnjom koja se ispriječi na putu njenim građanima. Ključno pitanje koje postavlja kolumna u New York Timesu, a i mnogi drugi isto pitaju, je kada će se takva mobilizacija desiti kada bijelci počine masovno nasilje? Ili, drugim riječima, kada će mrzilačka ideologija zvana „bijeli nacionalizam“ biti smatrana terorizmom i biti tretirana kao takva?

Odakle islam, neprijatelj?

U praksi, stavovi iz takve kolumne, koji zrcale nacionalno raspoloženje, pozivaju na proširivanje definicije „terorizma“ koja se isključivo primjenjuje na islam i muslimane na druge koji nisu muslimani.

Ali prije nego što se na ove pozive bude mogla obratiti pažnja i budemo u stanju postići takvu promjenu percepcije, prvo moramo istražiti kada, kako i zašto su „islam“ ili „muslimani“ postali tako podrobno identificirani sa zastrašujućim terminom „terorizam“ uprkos velikom skupu dokaza da ne postoji takav poseban odnos.

Teroristički činovi zaista mogu doći od bilo koje ideologije, bilo da je usvoje muslimani, Jevreji, kršćani, hindusi, budisti ili druge religijske grupe ili čak tzv. sekularisti, agnostici i ateisti.

Bez da se prvo pozabavimo pitanjem kada i kako su islam i muslimani postali kategorički „teroristički“ dok se ne dokaže suprotno, proširivanje termina „terorizam“ na bilo koji čin bezobzirne okrutnosti masovnog ubistva neće biti ozbiljan.

Ova zakašnjela pažnja koja se usmjerava na terorizam rasističke bjelačke nadmoći nikada nas neće nigdje odvesti ako ne dođemo do srži ove dijaboličke mržnje prema muslimanima koja je uzela maha u Americi i Evropi.

‘Islamske ideje’

Dok sam razmišljao o ovom pitanju, sjetio sam se članka samoproglašenog američkog „intelektualca“ Sama Harrisa iz 2011. objavljenog na Truthdigu. Ovaj članak od 1800 riječi trebao je biti njegova odbrana protiv optužbi novinara Chrisa Hedgesa da podržava genocidne ideje o muslimanima.

U suštini, Harris je osporio optužbu za rasizam tvrdeći da on nema ništa protiv muslimana kao takvih i da on priča o „idejama“ a ne o ljudima.

„Moja analiza religije uopće, i islama posebno“, pisao je Harris, „fokusira se na ono što ja smatram lošim idejama, držanim zbog loših razloga, koje vode do lošeg ponašanja. Moja antipatija prema islamu – koju je, zaista, teško preuveličati – odnosi se na ideje, ne na ljude.“

A šta su zapravo ove islamske „ideje“ koje označavaju islam kao lošu i nasilnu religiju u poređenju sa bilo kojom drugom religijom? Harris navodi sljedeće: „mučeništvo, džihad, čast itd.“

Letimičan pogled na njegove tekstove o ovim konceptima otkriva kako Harris bira određene zamršene misli i upliće ih u samoispunjavajuće proročanstvo. Evo jednog primjera:

„Stvarnost mučeništva i svetost oružanog džihada jednako su kontroverzni u islamu kao što je i Isusovo uskrsnuće u kršćanstvu. Nije slučajno da milioni muslimana izgovaraju šehadet ili idu na hodočašće u Meku. Niti je slučajnost to što je 2015. užasni snimak na kojem skidaju glavu nevjernicima i otpadnicima postao popularan oblik pornografije širom muslimanskog svijeta. Sve ove prakse, uključujući ovaj sablasni načina ubijanja, imaju eksplicitnu podršku u svetim spisima.“

Svaka rečenica ovog pasusa je oznaka smeća. Mučeništvo je jednako sastavni dio islama kao i kršćanstva, dok je džihad jednako pitanje moralne hrabrosti  kao označavanje fizičke pobune protiv tiranije.

Izgovaranje šehadeta i odlazak na hodočašće u Meku ono je što milioni mirnih muslimana rade uglavnom u jesen svog života, a nijedno nema nikakve veze sa bilo kojim oblikom „pornografije“ kojim Harrisa hrane njegove kolege islamofobi na internetu.

Problem sa takvim čudnim izjavama je taj što ih spremno konzumiraju šire američko društvo i vođe, koji formiraju svoje percepcije islama i muslimana na osnovu gomile gluposti koju oni poput Harrisa redovno proizvode.

Ovi tekstovi ne mogu proći ni upola pristojni naučni test a ipak se njima hrani cijeli islamofobni pokret.

‘Sam islam’

Puno je pitanja u vezi islamskih praksi i niko na svijetu nije se pozabavio tim pitanjima marljivije od muslimanskih mislilaca u proteklih 1400 godina. Zapravo, uspon različitih i sukobljenih škola filozofije, teologije i misticizma u islamu odražava realnost da muslimani nikada nisu bili sretni sa stanjem svoje vjere i iz pozicije kritične intimnosti i sa brižnim intelektom tražili su način da isprave ono pogrešno što su vidjeli u svojim kolektivnim praksama.

Jednako je važno imati na umu da su ubrzana globalizacija islama i rašireno prisustvo muslimana na četiri kraja svijeta kreirali nove i plodne uslove kritičkog razmišljanja za muslimane.

Samo u proteklih stotinu godina, muslimanski mislioci poput Muhammada Iqbala iz Pakistana,  Mohammada Arkouna iz Alžira, Alija Shariatija iz Irana, Sadiqa Jalal al-Azma iz Sirije, Nasra Abu Zayda iz Egipta, među desecima drugih, unijeli su revoluciju u samu teksturu kritičkog razmišljanja o i u svoju vjeru.

Pa ipak njihova učenja nisu doprla do američkog mainstreama, koji radije donosi ishitrene zaključke zasnovane na lako probavljivim pristrasnim izjavama koje osobe poput Harrisa spremno pružaju. Ovaj nevjerovatni spoj arogancije i neznanja historijski je korijen američke islamofobije.

Zaista, američko društvo neće biti u stanju da u potpunosti shvati stvarnost bjelačkog masovnog nasilja i redefiniše „terorizam“ da ga s pravom uključi dok ne prestane prihvatati mrzitelje poput Harrisa i intelektualni teror koji oni bez grižnje savjesti čine.

Bez takve introspekcije, bez dopiranja do korijena ignorantne, šarolike, zloćudne mržnje prema muslimanima, termin „terorizam“ nikada neće biti oslobođen da uključi rasističke masovne ubice u El Pasu, Daytonu, Pittsburghu, Powayu, Santa Feu, Parklandu, Las Vegasu, Colorado Springsu, Charlestonu, itd.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera