Oglasi

Realov nogometni kamp u BiH

Stočanin Zlatko Marić i Visočanin Slaviša Vukičević organizirat će dva kampa Kraljevskog kluba u Bosni i Hercegovini.
Slaviša Vukičević je karijeru završio u 32. godiniUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Muhamed Bikić

Krajem marta i početkom aprila ove godine, slavni Real Madrid otvorit će vrata i bosanskohercegovačkoj djeci. Stočanin Zlatko Marić i Visočanin Slaviša Vukičević, član druge šampionske generacije FK Sarajevo (1984/1985), organizovat će dva kampa Kraljevskog kluba u Bosni i Hercegovini.

"Slavni Real će prvi put demonstrirati svoju fudbalsku metodologiju za razvoj mladih igrača u BiH, odnosno u Mostaru i Visokom. Za razliku od drugih kampova, koji inostrani klubovi organizuju u našoj zemlji, u Kampu Real Madrida cilj neće biti masovnost. U radu kampa moći će učestvovati maksimalno 180 dječaka, od toga 30 djevojčica. Svaki učesnik Kampa dobit će šorc, dres, štucne i diplomu o učešću, a za najbolje učesnike Kampa bit će ponuđen odlazak u Madrid", kaže Slaviša Vukičević.

Kamp Reala u Mostaru i Visokom

"Real Madrid Foundation" ima za cilj promovisanje vrijednosti sporta i edukaciju mladih igrača u skladu sa metodologijom Real Madrida.

"Cilj je da mladi igrači osjete vrijednosti koje su povezane sa Real Madridom, kao što su timski rad, poštivanje drugih, solidarnost i trud. Zadaci će biti usmjereni na napadače, odbrambenu zonu i specifične pozicije na terenu. Prvi kamp održat će se od 25. marta do 29. marta u Mostaru – Pod Bijelim brijegom, a drugi od 31. marta do 4. aprila u Visokom na stadionu Luke, upravo gdje je nedaleko prije pet decenija rođen je jedan od najuspješnijih sportista Visokog Slaviša Vukičević.

Vukičevića smo itekako upamtili osamdesetih godina prošlog stoljeća, ne samo kao sjajnog organizatora igre bordo tima, nego i kao najelokventnijeg člana te šampionske ekipe. Skoro da nije bilo sedmice, a da Vukičević nije bio gost na tadašnjoj Televiziji Sarajevo.

"Pa tako je nekako bilo, mada su i drugi davali izjave. Ali eto možda sam ja malo više, ali u svakom slučaju i to nam je bila obaveza. Dakle, bili smo profesionalci i na i van terena“, prisjeća se Slaviša Vukičević dok nam pokazuje zgradu, nedaleko od stadiona Luke, gdje je odrastao i odakle je započela njegova životna, fudbalska priča.

"Počeo sam ovdje u rodnom gradu, sa 14 godina sam počeo igrati fudbal, a prije toga sam trenirao gimnastiku. S obzirom na to da su mi se večina drugova bavila fudbalom i ja sam krenuo njihovim stopama. Imali smo jednu sjajnu generaciju u Bosni, osvajali smo sve turnire... Sa 18 godina prelazim u Sarajevo. Istina, bila je varijanta da se preselim u Beograd, zvala me je Crvena zvezda, pa Partizan, međutim, zahvaljujući Vasi Radiću i Svetozaru Vujović, koji su bili veliki prijatelji moga oca, dolazim na Koševo, gdje ću ostati narednih devet godina. Nisam se pokajao što tada voz 'Olimpik' nije stao u Visokom, nego je produžio za Sarajevo“.

Decenija u bordo dresu

Dakle, skoro deceniju je Vukičević nosio bordo dres i uvijek je nekako djelovao gospodski na terenu, a bio je timski igrač, prije svega.

"Sjećam se dobro prvog treninga i to u tandemu sa Papetom. Nakon samo 30 minuta rekao mi je: 'Ne brini, igrat ćeš odmah'. Sjećam se i moje prve utakmice sa Magdeburgom na Koševu. Gubili smo 2:0, ali smo na kraju slavili 4:2. I na toj utakmici mi je veliku podršku dao Sušić, kao i Fuad Muzurović. Sjećam se i Hamburgera, gdje sam se povrijedio prije prvog meča, tako da sam igrao samo uzvratni 3:3. Na tim utakmicama je bilo svega i svačega, a mi na kraju nismo imali sreće. Naravno u sjećanju su mi ostali i vječiti derbiji protiv Želje, posebno onaj na Koševu u sezoni 1985/86 kada smo slavili s 2:1. Švrakić i ja smo dali golove za Sarajevo, a Baždarević za Želju “.

Sezonu prije (1984/85), Sarajevo je osvojilo titulu, a prema mnogim mišljenjima, Vukičevićev pogodak protiv Vojvodine bio je presudan u borbi za naslov prvaka.

"Slavili smo sa 2:1, a ja sam postigao taj pobjedonosni gol koji mi je bio najdraži u karijeri. Sjećam se dobro da su iz Hajduka, koji nam je bio največi konkurent za osvajanje titule, ponudili novac Vojvodini u slučaju povoljnog rezultata. Međutim, nisu uspjeli. Mi smo slavili i ostala su nam bila još tri kola do konačnog slavlja koje je krunisano pobjedom nad Crvenom Zvezdom na Koševu. Inače, nije bilo lako u konkurenciji Beograđana, Spličana i Zagrepčana. Ipak, mi smo tada imali sjajnu generaciju koju je odlično vodio Boško Antić, koji je nakon osvajanja titule kao igrač 1967. godine, osvojio titulu i kao trener 1985. godine. Oba puta sa Sarajevom".

Nakon osvajanja titule, uslijedio je Kup prvaka i nevjerovatan kiks protiv ekipe Kuusysia.

"Bili smo veliki favoriti u ovoj utakmici. Već smo razmišljali o drugom kolu, ali Finci su iznenadili sa dvije pobjede. Obje utakmice smo izgubili sa 2:1, a ja sam oba puta bio strijelac za naš tim, ali kakve koristi kada su Finci prošli dalje, a mi već nakon prvog kola ispali. Niko nije mogao vjerovati da smo se tako brzo oprostili od ino scene“.

Bordo dres Vukičević je nosio do 1989. godine. Nakon toga odlazi u Francusku i nastupa za Créteil.

"Najbolji period života sam proveo u Sarajevu. Sarajevo je dio mene, navijači Sarajeva su dio mene. Ali došao je trenutak rastanka, tj. odlaska u inostranstvo. Otišao sam u Créteil, koji je igrao u Drugoj francuskoj ligi. Zanimljivo je da sam u inostranstvo otišao sa 27 godina, a tada je bilo pravilo da tek sa 28 godina možeš ići vani. Ja sam dobio dozvolu godinu prije, ali zato što sam otišao u Drugu ligu. Inače, nisam imao namjeru dugo ostati u Francuskoj. Želio sam se vratiti na Koševo, jer sam već bio dogovorio sa Svetozarom Vujovićem da ga naslijedim na funkciji. Međutim, te nesretne devedesete godine na našim prostorima i taj prokleti rat“.

Reprezentativac Jugoslavije i BiH

Slaviša Vukičević je igrao za mlađe selekcije bivše Jugoslavije, a po sticanju nezavisnosti zaigrao je i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

"Sjećam se dobro jednog turnir do 20 godina u Meksiku. Bilo je to 1980. godina, a za tadašnju reprezentaciju Jugoslavije su igrali Čapljić, Vulić, Baljić, Škrba, Đurovski, Deverić... Igrao sam i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine sa Omerovićem, Glavašem, Škorom , Kodrom, Jozićem, Baždarevićem. Rođen sam u Visokom, proveo najljepše trenutke u Sarajevu i ja sam prije svega Bosanac, bio i ostao“.

Slaviša Vukičević je karijeru završio u 32. godini. Prema mnogim ocjenama mogao je još, ali...

"Aktivno sam igrao do 1994. godine. Možda sam mogao još igrati, ali ne žalim što sam tako odlučio. Ipak, idalje sam ostao u fudbalu. Završio sam trenersku školu i školu za menadžera. Bio sam trener i sportski direktor u Créteilu. Poslije sam skautirao za nekoliko francuskih klubova i vodio Sport Global Management za istočnu Evropu, firmu koja se bavi kupovinom i prodajom TV prava za međunarodne utakmice, marketingom, prodajom panoa za preduzeća i organizacijom kontrolnih duela“, kaže na kraju Slaviša Vukičević koji trenutno živi u Parizu, ali ga nerijetko možemo vidjeti u Visokom i Sarajevu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.