Razvija li se patriotski duh (i) slušanjem himne u školi

Škola, Učenici
Frontalni štrajk u skladu je s najavama sindikata da će zaoštriti retoriku nakon posljednje odluke Vlade koju smatraju sramotnom (AP)

Nekad su u učionicama na zidu stajale Titove slike, državne zastave su, uz republičke, partijske i omladinske, bile na svakom koraku, učenike su prvo, na početku osnovne škole, primali u pionire, a na kraju u omladince (onima najpodobnija poslije su nudili i partijske knjižice), trčalo se za štafetom, sudjelovalo u sletovima, sve u svemu zdušno navijalo za Jugoslaviju u svakom segmentu, ne samo u onom sportskom.

Danas, školska godina počinje himnom, slika državnika uglavnom nema i na njihovim mjestima su uglavnom grbovi. Nekima je i to previše, drugima premalo jer smatraju kako su himna i grb, pričanje domoljubnih priča, zapravo poticanje poštovanja institucija i države, ali i razvijanja patriotskog duha. Neki bi, poput hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, himnu svirali na početku svakog tjedna.

Podsjećajući kako potiče iz generacije, opisane na početku teksta, koja je „polagala pionirsku zakletvu, grb i zastavu crtala po sveskama i plakala uz himnu države“, sarajevski profesor Damir Marjanović priznaje kako sve to nije pomoglo jer je „završio u generaciji u kojoj smo jedni pucali na druge“. Njegov vršnjak, 44-godišnji novosadski novinar Aleksandar Savanović će, uz neizostavnu Titovu sliku, dodati kako se već u vrtiću i osnovnoj školi „učilo na pamet pesmice o najvećem sinu naroda i narodnosti Jugoslavije“. I zbog toga mu se čini da je „raspadom jedne velike zemlje ostalo upražnjeno mesto za, novim vremenima i nacionalnim državama, ‘prikladnu’ indoktrinaciju dece“.

Patriotizam se dokazuje djelima

Da voljeti svoje ne znači da mrzite drugo i drugačije, da naciju nikako ne treba poistovjetiti sa nacionalizmom, a patriotizam nikako nije i ne smije biti nacionalizam, ukazuje i Damir Marjanović.

Prema njegovim mišljenju, „dobar predavač i iskreni patriota će bez ikakvih problema pojasniti šta je stvarni, a šta lažni patriotizam“.

„Stvarni se patriotizam dokazuje djelima, a ne krije se iza praznih fraza“, konstatira Marjanović.

„Suho intoniranje himne (posebno ove bez teksta) i držanje grba na zidu nije dovoljno da se mlađim generacijama usadi ljubav prema domovini, posebno ako mlađe generacije stasavaju u okruženju u kojem razočarani roditelji (a najviše oni koji su bili u ratu) nerijetko preispituju svoje osjećaje prema istoj. Učiti dječake i djevojčice da vole svoju domovinu može se samo osobnim primjerom, odnosom prema njoj, počevši od toga da li si bacio papir kroz prozor automobila i da li si taj isti automobil parkirao na nedozvoljenom mjestu, do toga da li kao predsjednik (pa čak i onaj koji sjedi u tročlanom neefikasnom sazivu) donosiš odluke koje su najbolje za tvoju domovinu ili za sebe samog i sebi slične“, ukazuje Marjanović.

Viđenje historije kvari pogled u budućnost

Prema njegovim riječima, „ljubav prema domovini se ne usađuje himnom od nekoliko minuta, nego osobnim primjerom i odnosom prema toj istoj domovini svakoga časa i svake minute“. „Nisam siguran da nove generacije rastu u okruženju u kojem se ta ljubav uistinu osjeća, osim deklarativno i najčešće preko društvenih mreža“, konstatira Marjanović.

Kad je već himna u pitanju, Savanović podsjeća kako je, u vrijeme kad je bio ipak mali da bi znao od kojih nacija vodi porijeklo, znao i „Bože pravde“ i „Lijepu našu“ koje mu je baka, školovana između dva svjetska rata u Vojvodini, učila u školi, pa i njemu pjevala.

„Negovanje patriotskih osećanja i pripadnosti jednoj zemlji jeste nešto što je svojstveno svakom vremenu, ali svako vreme nosi i svoje izazove. A izazov koji je danas pred ljudima koji žive na ex-YU prostorima jeste ubrzana depopulacija, odnosno odlazak u druge zemlje u potrazi za poslom i boljom zaradom. I ako školski program nastoji da iz učionica izađu Srbi, Hrvati, Bošnjaci… a ne deca osposobljena da doprinesu napretku svojih zemalja znanjem i veštinama, i pritom im politička nomenklatura ne obezbeđuje uslove da u zemlji u kojoj su stekli znanje i zvanje dobiju priliku da rade i pristojno zarađuju, nikakve himne i patriotski traktati nemaju efekta, sem da se na ovom trusnom i mržnjom zatrovanom prostoru i dalje održava žar nacionalizma i šovinizma“, ukazuje Savanović.

Suprotstaviti se reviziji historije

Napominje i kako se „zajedničkim radom obrazovne institucije i roditelji trebaju i suprotstavljati revizionističkim idejama koje se nažalost toleriraju ili čak potiču“, te navodi konkretan primjer: „Zamislite učenika ili učenicu koji slušajući himnu i gledajući u grb misle kako bi pravi grb trebao počinjati s prvim bijelim poljem i da je NDH bila izraz težnji hrvatskog naroda jer im je tako rekao netko koga vole ili smatraju autoritetom“.

„Što bi ta mlada osoba mislila o slobodi govora, poštovanju ljudskih prava, jednakosti, ravnopravnosti, mirotvorstvu, vladavini prava itd. trebaju se upitati ne samo roditelji i nastavnici, nego i svi oni koji javno govore o društvu, politici i povijesti“, dodaje Blanuša.

Pogotovo ga plaše „sveže rane i sećanja na krvavu prošlost ex-YU prostora, koja se u svakoj zemlji tumači drugačije, a deci se, kao znanje, prenosi takvo jednostrano viđenje“.  I na sve to dodaje revizija historije iz Drugog svjetskog rata. Zbog toga se plaši da „viđenje historije kvari pogled u budućnost ovih prostora“.

„Možda bi, pre intoniranja himne ‘Lijepa naša’ bilo lepo napomenuti da je muziku napisao Srbin, Josif Runjanin, koji je sahranjen na pravoslavnom Uspenskom groblju u Novom Sadu, a pre intoniranja ‘Bože pravde’ da je njen muzički autor Slovenac Davorin Jenko, pa da se podstiče osim patriotskog duha i još jedna važna stvar – suživot“, zaključuje Savanović.

Himna kao ritual

Podsjećajući da je „nacija performativna društvena tvorba i održava se ritualima i institucijama koji potiču vjeru u njeno postojanje“, profesor političke i socijalne psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Nebojša Blanuša smatra kako je „i izvođenje himne jedan od rituala koje prakticiraju mnoge države kojima se mladež uči poistovjećivati s vlastitom domovinom i nacijom“. Plenkovićeva ideja da to treba činiti svaki tjedan za njega je, zapravo, pretjerivanje.

„Pravo pitanje je što takva emocionalna identifikacija nosi sa sobom i kako je učiniti sukladnom demokratskoj kulturi. Stoga je bitnije u obrazovnim institucijama podučavati o takvim temeljima hrvatske političke zajednice, njenim ustavnim vrijednostima, kritički procjenjivati koliko se one uopće poštuju danas i razvijati demokratske zasade upisane u Ustav kroz građanski odgoj“, kaže Blanuša.

Politolog Nikola Baketa, pak, „nije siguran koliko se ljubav, inače i ovom slučaju prema domovini, može učiti“. Po njemu, „za stvaranje neke vrste odanosti ili povjerenja prema državi važnije učiti mlade o funkcioniranju institucija te nastojanje da se stvori ili vrati povjerenje u funkcioniranje različitih dijelova sustava (pravosuđa, policije, politike)“. U tom pogledu, smatra, „to svakako nije isključivo posao nastavnika nego odgovornost nose svi dionici i to treba biti temelj za ljubav, jer bez povjerenja teško je i voljeti, osim ako to nije neka iracionalna ljubav“.

„Obitelj ima primarnu socijalizacijsku ulogu pa svakako i u ovom slučaju može biti presudna. Razvijanje patriotizma u okviru obitelji je privatna stvar i svaki roditelj može odlučiti želi li i u kojoj mjeri raditi na tome te na koji način. Uloga okoline se očituje prilikom obilježavanja različitih državnih praznika i sličnih događanja čija uloga i jest stvaranje osjećaja pripadnosti i iskazivanje osjećaja prema državi. Osim toga, tu su naravno i vršnjaci, škola pa i religijske zajednice koje često utječu na mlade ljude“, ukazuje Baketa.

Važnost građanskog odgoja i obrazovanja

U cijeloj priči o gajenju patriotskog duha, mnogi vrlo često ne znaju razliku između patriotizma i nacionalizma. Stoga se postavlja pitanje mogu li to i znaju to djeci, od osnovne preko srednje škole do fakulteta, prenijeti predavači i je li potrebna i druga vrsta obrazovanja u izučavanju svih „–izama“?

Postoji samo jedan kriterijum – uspjeh

Osim što je novinar u novosadskom Dnevniku, Aleksandar Savanović je i predsjednik Udruženja za promociju društvene odgovornosti koje provodi projekt „Učim+Znam=Vredim“ u sedam lokalnih sredina u Vojvodini. Na billboardima predstavljaju fotografije najuspješnije osnovnoškolske i srednjoškolske djece koja su ostvarila najbolje rezultate na domaćim i međunarodnim takmičenjima.

„I tu postoji samo jedan kriterijum – uspeh. A on nema nacionalnost ni veroispovest. I na billboardima su, tokom pet godina, bili i Ćendrim, i Toni, i Vojislav, i Majda, i Jaroslava, a da nikome nije zasmetalo. Jer oni su u takvom školskog sistema bili najuspešniji u svojim oblastima. Možda bi takav oblik lokalpatriotizma spasio budućnost ovih prostora, kada bude važnije znanje nego poreklo“, ukazuje Savanović.

Baketa smatra kako to ovisi o individualnom znanju i vještinama svakog predavača, jer „većina ljudi u sustavu obrazovanja nije imala takve sadržaja prilikom svog inicijalnog obrazovanja pa je zaista upitno jesu li osposobljeni za to i na koji način podučavaju te teme“.

„Svakako bi sustavno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kroz koji bi se radilo pojmovno razlikovanje, ali i razvijalo vještine i demokratske vrijednosti, doprinijelo podučavanju ovih sadržaja na kvalitetnim osnovama i konačno uvažavanju drugih i drugačijih. Razlog tomu je što patriotizam podrazumijeva izostanak glorifikacije vlastite nacije i omalovažavanja drugih naroda, a uključuje poštovanje specifičnosti vlastite domovine i rad na nedostacima koji se uočavaju kako bi ta domovina bila bolja i kvalitetnija“, ukazuje Baketa.

Patriotizam nasuprot nacionalizmu

Ako se već govori o razlici između patriotizma i nacionalizma, Blanuša podsjeća kako je to „zapravo pitanje o razlikovanju osjećaja ljubavi i privrženosti prema domovini, naciji i njenim pripadnicima od osjećaja superiornosti vlastite nacije koji uključuje kolektivnu narcisoidnost te odbojnost i mržnju prema pripadnicima drugih etničkih skupina“. To je, dodaje, i bijeg od vlastitog mišljenja u konformizam.

„Patriotizam nužno ne uključuje mržnju drugih nacija, niti nekritičko prihvaćanje da sve što je naše jest najbolje i savršeno, koje bi drugi najradije uništili. To vodi u mentalitet opsadnog stanja koji je primjeren autoritarnom ili totalitarnom poretku. Patriotizam uključuje i kritičko mišljenje o vlastitoj domovini a ne slijepo slijeđenje onih političkih aktera koji tvrde da je svaka takva kritika zlonamjerna i, u našim prilikama, protuhrvatska. U potonjem slučaju riječ je zapravo o infantilnom mišljenju, ali i često o političkoj manipulaciji kojom se želi ušutkati i emocionalno ucijeniti one koji odstupaju od mišljenja nacionalnog krda“, objašnjava Blanuša.

Ukazuje i kako su to „gotovo banalna znanja koja se lako mogu prenositi mladima“, no i dodaje da je „problem u tome što su mnogi koji trebaju voditi računa o tome ili odustali postavljati si pitanje što je to demokratski i pravno uređena država, što je odgovorno ponašanje, ili su naprosto pristali živjeti po receptima i kuhinji nacionalnog ekskluzivizma“.

Izvor: Al Jazeera