Razumijevanje ‘krize u vezi sa sistemom S-400’

Tridesetprvog jula je istekao rok koji je SAD postavio za Tursku da napusti svoj dogovor s Rusijom o kupovini raketnog sistema S-400. Dok Ankara nastavlja svoje napore da pregovara sa Washingtonom i ubijedi ga da ne nameće sankcije, stručnjaci na Zapadu su počeli pričati o velikoj promjeni u vanjskoj politici Turske. Neki su otišli tako daleko i sugerisali da je Turksa „okrenula leđa SAD-u“ i da gravitira ka Rusiji.

Iako ovo nije prvi put da je članica NATO-a kupila vojni sistem od Moskve, Grčka je kupila S-300, stariju verziju S-400 1996, tursko-ruski sporazum se dešava u vrijeme pojačanih tenzija između Zapada i Rusije i sve većih razmimoilaženja unutar transatlantskog saveza. To je uzrokovalo „prvu“ internu krizu i zabrinulo Washington.

Kupovina sistema S-400 zaista će utjecati na turski strateški savez sa SAD-om, ali ga neće prekinuti. U budućnosti će Ankara morati balansirati između svog 67 godina starog članstva u NATO-u i drugih partnera, prije nego što će zamijeniti jedno drugim.

Multipolarni svijet

Da bismo razumjeli zašto je Turska odlučila kupiti rusko oružje, važno je smjestiti ovaj sporazum u kontekst globalnih dešavanja u proteklih nekoliko godina.

Kada je NATO oformljen prije 70 godina, svjetskom politikom je dominirao hladni sukob između dvije velesile, Sovjetskog saveza i SAD-a. Nakon pada SSSR-a, Washington je nastojao nametnuti jednopolarni poredak u svijetu, koji je trajao gotovo dvije decenije. Danas, međutim, različite sile, uključujući Rusiju i Kinu, postaju sve asertivnije na međunarodnoj pozornici dok svijet postepeno prelazi na multipolarni sistem.

To za posljedicu ima promjene u tradicionalnim savezima, a države prilagođavaju svoje vanjske politike kako bi ih uskladile s ovom novom realnošću. I sam SAD je revidirao svoj pristup u postupanju sa starim prijateljima i neprijateljima.

Primjera radi, neslaganja između Washingtona i njegovih evropskih saveznika rastu, posebno u vezi potrošnje na odbranu u Evropi i prijedloga da se uspostavi vojska Evropske unije, što podržavaju čelnici Francuske i Njemačke. Američki predsjednik Donald Trump je također ismijao zapadnoevropske saveznike zbog njihovog uvoza energije iz Rusije. Prošle godine je prekorio Njemačku zbog njene ovisnosti o ruskom gasu i zbog odluke da nastavi sa projektom gradnje cjevovoda Sjeverni tok 2.

Ukratko, postoji ozbiljna podjela unutar Evrope i NATO-a u vezi raznih pitanja, uključujući odnose sa Rusijom. To, međutim, nije zaustavilo Trumpovu administraciju da traži poslovanje sa Moskvom.

Trump ne samo da je održao niz sastanaka jedan na jedan sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom, već je njegova administracija također tražila da sarađuje s Kremljem u vezi niza pitanja, a posebno sirijskog rata.

U februaru je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, Trumpov najbliži saradnik, posjetio Moskvu i predstavio Putinu zajednički plan za američko-rusko-izraelsku saradnju u vezi Sirije. Nakon tog je uslijedila trilateralna konferencija 25. juna između izraelskih, ruskih i američkih savjetnika za nacionalnu sigurnost, što je bio prvi ikad događaj tog tipa.

Ako SAD želi sklapati nove saveze, zašto i drugi akteri ne bi mogli raditi isto?

Razmatranja Turske

Promijenjena priroda saveza nije jedini razlog zbog kojeg Ankara pokušava izbalansirati svoje vanjskopolitičke odnose. Turski zvaničnici su se žalili da u proteklih nekoliko godina, SAD nije pouzdan partner. Američki savez sa Jedinicama za zaštitu naroda (YPG), povezanim sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) i neuspjeh da ostvare saradnju u vezi zahtjeva za izručenje Fetullaha Gulena koga turske vlasti optužuju da je organizovao pokušaj vojnog udara iz 2016, unijele su neslogu među ova dva saveznika.

Iznad svega, SAD nije dao zeleno svjetlo za uporni Ankarin zahtjev za zračne odbrambene sisteme Patriot dok Turska nije osigurala sporazum sa Rusijom o kupovini sistema S-400. Čak i nakon tog, Turskoj su dali oštrije uslove u vezi cijene i zajedničke proizvodnje, u poređenju sa onima koje je ponudila Moskva, što je dodatno pojačalo međusobno nepovjerenje. To je ponukalo Ankaru da prihvati prijedlog Moskve da je opskrbi tehnologijom koja joj je potrebna da bi se zaštitila od prijetnji u Siriji, Iraku i Iranu.

Washington je odmah upozorio Tursku protiv sklapanja takvog sporazuma. Zabrinuo se da bi ruski raketni sistem mogao prikupiti obavještajne podatke od NATO-ove infrastrukture i da bi ruski vojni stručnjaci bili uključeni u njegove operacije. I Bijela kuća i Pentagon su upozorili da bi ova nabavka imala štetan utjecaj na tursku međuoperabilnost sa NATO-om i da bi mogla zasjeniti vojnu saradnju između turske vojske i njenih zapadnih saveznika.

U odgovoru na to, turski zvaničnici su više puta uvjeravali SAD i NATO da će ruska oprema biti držana odvojeno da se izbjegne ruski pristup američkoj tajnoj tehnologiji i da će turska vojska imati punu kontrolu nad sistemom S-400. Također su istaknuli da će isključivanje Turske iz američkog programa F-35 nakon zaključenja sporazuma o kupovini sistema S-400 oslabiti sigurnost južnog krila NATO-a.

Promijenjeni savez

Turska je također u više navrata nudila da kupi sistem Patriot ukoliko bi sporazum uključivao zajedničku proizvodnju. Na sastanku za doručkom u Istanbulu 14. jula turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je rekao okupljenim novinarima da je ovu ponudu ponovio na sastanku sa Trumpom u Osaki i dodao je da je SAD izrazio zanimanje za sveobuhvatni odbrambeni sporazum s Turskom tokom istog sastanka.

Iz perspektive Ankare, kupovina odbrambenog sistema Patriot ne bi samo garantovala sigurnost već bi i potvrdila njenu posvećenost savezu sa SAD-om. Dok se sistem S-400 koristi samo za zračnu odbranu, Patriot bi pružio i odbranu od raketa, što bi ga činilo sveobuhvatnijom, dugotrajnijom i efikasnom vojnom investicijom. Isto tako, Turska vidi snažnu, dugotrajnu vezu s SAD-om; nasuprot tome njeno partnerstvo s Rusijom je kratkotrajno i pragmatično.

Također je važno istaći da, osim svog partnerstva sa SAD-om, Turska ima blisku vojnu saradnju sa raznim evropskim partnerima. Potpisala je pismo namjere sa Francuskom i Italijom da kupi rakete zemlja-zrak od Eurosama, zajedničkog francusko-talijasnkog konzorcija, koji bi mogao dosegnuti radnu sposobnost za deceniju. Turska je također zaključila sporazum o kupovini borbenog aviona u vrijednosti od 133 miliona dolara sa Velikom Britanijom prije dvije godine, što čini London jednim od njenih glavnih odbrambenih partnera.

Ovi sporazumi otkrivaju da Ankara i dalje traži snažnu vezu sa NATO saveznicima i da pokazuje svoju posvećenost Zapadu.

Kupovina sistema S-400 uistinu je destabilizirala odnose Turske sa SAD-om i drugim NATO saveznicima, ali nije promijenila njenu geopolitičku viziju i tradicionalnu usklađenost sa Zapadom. Stoga će ovaj razvoj sigurno donijeti promjenu u savezu, ali definitivno neće ugroziti njegovo postojanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera