Razglednice iz predizborne Amerike 2020: (Pred)izborni rituali i haotičnost demokratije

Godina je 1800-ta. Predsjednički izbori između Thomasa Jeffersona i Johna Adamsa su dali rezultat koji je pokazao da su se tvorci američkog ustava malo previdjeli po pitanju uloge elektora, odnosno onih koji imaju pravo dati glas u ime izbornog koledža (electoral college).

Pošto ustav nije predvidio razliku između predsjednika i potpredsjednika prilikom glasanja, Jefferson i njegov potpredsjednik, Aaron Burr, su završili sa po 73 dobijena glasa, dok je Adams dobio 65 glasova u izbornom koledžu. U slučaju neriješenog rezultata, ustav je nalagao da će Predstavnički Dom američkog Kongresa imati odlučujuću ulogu.

Nakon 35 (!) krugova glasanja tokom pet dana vijećanja, konačno je Jefferson odnio prevagu i pobijedio u 36. krugu glasanja u Kongresu. Alexander Hamilton je odigrao odlučujuću ulogu, ubijedivši članove svoje stranke Federalista da podrže Jeffersona. Tako je Jefferson, inače pisac Deklaracije nezavisnosti iz 1776., postao treći američki predsjednik.

Zbog ovoga je naknadno usvojen poduži 12. Amandman na američki ustav koji precizira izbore za predsjednika i otklanja nejasnoće koje su postojale u izvornoj verziji. Inače, Burr nikada nije zaboravio Hamiltonu ulogu koju je odigrao prilikom ovih izbora. Njihova netrpeljivost se nastavila sve do 1804., kada je Burr izazvao Hamiltona na dvoboj pištoljima, kako su tada dozvoljavali običaji, što je Hamilton i prihvatio. Hamiltonov hitac je promašio Burra, dok je Burr bio precizan. Hamilton je preminuo dan nakon dvoboja.

Čitava epizoda podsjeća na jedan dobar vestern i pokazuje koliko je demokratija tada, kao i sada, jedan kompliciran i, često, haotičan oblik vlasti. No, kako reče Winston Churchill, „demokratija je najgori oblik vlasti, izuzev svih drugih koje su ljudi pokušavali uspostaviti s vremena na vrijeme“.

Više republika nego demokratija

Šta je izborni koledž i zašto Amerika koristi ovaj naizgled nedemokratski način izbora predsjednika? Američki ustav nije nastao u vakuumu. On je rezultat političkih i društvenih dešavanja koja su prethodila njegovom usvajanju. Ta događanja su dovela do kompromisnog rješenja između zahtjeva demokratije i federalnog uređenja koje daje određena prava saveznim jedinicama.

Tako je odlučeno da predsjednika ne bira narod direktno, nego elektori koji će uzeti u obzir volju naroda. Dvodomno parlamentarno uređenje (Kongres = Zastupnički Dom + Senat) je kompromis između saveznih država, gdje svaka od njih ima po dva senatora bez obzira na veličinu, i cjelokupne države, gdje Zastupnički Dom ima proporcionalnu zastupljenost po broju stanovnika. Tako je broj elektora u svakoj državi zbir dva senatora i broja kongresmena u Zastupničkom Domu.

Ovo naravno daje više izbornih glasova mnogoljudnijim državama ali, proporcionalno govoreći, manje države imaju veću „težinu“. Iz ovih razloga je republika (tj., reprezentativna demokratija) precizniji naziv za američku državu nego demokratija. Republika zasnovana na ustavu je jedan vid demokratije ali ona nije i puka vladavina naroda.

Jer, kada bi narod imao punu vlast onda bi većina mogla određivati sve. U takvom uređenju bi manjine (nacionalne, etničke, vjerske) bile zakinuta za mnoga prava. Moderna demokratija jeste reprezentativna demokratija upravo zbog toga što garantira prava uprkos volji većine.

Četiri koraka

Izbor za američkog predsjednika se odvija u četiri koraka. Prvi korak su lokalni izbori gdje građani glasaju za unutarstranačkog kandidata. Drugi korak su nacionalne konvencije gdje glavne partije nominiraju svog kandidata za predsjednika, a na osnovu lokalnih izbora. Zatim slijedi treći korak, nacionalni predsjednički izbori. U posljednjem koraku, elektori daju glasove za predsjednika, na osnovu predsjedničkih izbora.

Kao što se vidi, predsjednički izbori su samo jedan od četiri koraka, iako su najviše u središtu pažnje. Prilikom svih drugih izbora, kandidati se biraju po jednostavnom većinskom principu. Kandidat koji osvoji najviše glasova pobjeđuje. Ovakav sistem daje nekoliko zanimljivih rezultata. Kombinacija većinskog sistema glasanja na lokalnim izborima, federalnog sistema, i izbornog koledža vodi ka stvaranju dvije dominantne političke partije, što i jeste slučaj u SAD.

Drugi rezultat je to da je moguće da predsjednički kandidat osvoji većinu glasova na nivou SAD-a, ali da ne pobijedi. Ovo se desilo pet puta, tri puta u 19. stoljeću i dva puta u zadnjih 20 godina, na izborima 2000. kada je Bush pobijedio Gorea, i 2016. kada je Trump porazio Hillary Clinton. Treći ishod je politička polarizacija zbog dvostranačkog sistema. Ta polarizacija – koja može biti politička, ideološka, pa i na bazi rase i etniciteta – je sve više izražena u zadnje vrijeme.

I na kraju, zbog izbornog koledža, savezne države koje su tzv., „swing states“, odnosno države koje kao ljuljačke jednom glasaju za kandidata jedne stranke a naredni put za onu iz druge, dobivaju na važnosti. Naime, najveći broj saveznih država je historijski već opredijeljen za jednu ili drugu partiju. Manji broj država je na granici i one postaju poprišta političkih kampanja.

Ritualne kampanje

Naravno, u Americi postoji više političkih partija ali samo dvije imaju značaj na nivou izbora. Izborni koledž se sastoji od 538 glasova: 435 na osnovu Predstavničkog Doma, 100 na osnovu Senata, i 3 glasa koje ima District of Columbia, gdje se nalazi glavni grad. DC nije savezna država pa time nema predstavnike u Kongresu ali je na osnovu 23. Amandmana koji je donesen 1961. dobio pravo na proporcionalnu reprezentaciju u izbornom koledžu, što trenutno iznosi tri glasa.

Znači, kako bi kandidat postao predsjednik mora dobiti 270 glasova u izbornom koledžu ako se radi o izborima između dva kandidata, što je ove godine i slučaj.

Svaki sistem ima svoje rituale, a ritual demokratskih izbora su predizborne kampanje. One sada nisu strane ni čitateljima na balkanskim prostorima ali je u Americi to dovedeno do jako visokog nivoa. Od početka 2019. pa do jula 2020. Trumpova kampanja je sakupila milijardu i sto miliona dolara, od kojih su potrošili oko 800 miliona! Bidenova kampanja je uspjela sakupiti 364 miliona dolara samo u avgustu ove godine.

Ti se novci troše, između ostalog, na bjesomučne medijske kampanje koje ne samo da podržavaju poželjnog kandidata nego i vrlo često negativno govore o protivniku. Većina ovih sredstava se troši u navedenim „swing states“ – Michigan, Pennsylvania, Florida, Ohio, Wisconsin, Georgia – gdje je politička klima došla do usijanja.

Time dolazi do još veće polarizacije u ovim državama. Biden, npr., nema računicu da troši novac u DC-u gdje je Hillary Clinton osvojila 92 posto glasova.

Kennedy i Nixon

Zbog pandemije korona virusa veliki politički skupovi se skoro pa i ne održavaju tako da se kampanja većinom vodi na televiziji i preko interneta putem društvenih medija. Za televizijske kampanje se veže jedan zanimljiv detalj.

Prva kampanja koja je imala visoku zastupljenost na televiziji je bila 1960. između Kennedyja i Nixona. Kennedy je bio fotogeničan, mlađi, a može se reći i zgodniji od Nixona. Preko 70 posto gledatelja je držalo da je Kennedy odnio pobjedu u debatama. No, oni koji su slušali debatu na radiju su dali prednost Nixonu. Od tada se puno pažnje posvećuje scenskom nastupu i izgledu.

Široko korištenje interneta otvara vrata za još veće manipulacije kao što je bila ona od prije četiri godine kada je Rusija manipulirala reklamama i lažnima vijestima, posebno na Facebooku. Američki Senat je objavio izdašan izvještaj u dva toma, na nekih 150 stranica, o ruskom uplitanju u izbore iz 2016.

Iako je izvještaj uveliko redigiran, glavni nalazi su pristupni i laki za razumijevanje. Izvještaj potvrđuje veliku upletenost Rusije i njenih igrača u manipulaciju nad američkim stanovništvom tokom izborne kampanje.

Ako je jedna moćna Amerika bila žrtvom ovakvih manipulacija može se samo zamisliti koliko štete Rusija i slične zemlje mogu nanijeti drugim demokratskim državama.

„Bijeli nacionalizam“

U ovoj predizbornoj kampanji posebno se ističe problem rase i etniciteta. Sada više nije tajna da je Trump bazirao svoju kampanju na „bijelom nacionalizmu“, odnosno priči o ugroženosti bijelaca, tj., ljudi evropskog porjekla. Naravno, on ne koristi taj rječnik nego navodi da su „pravi“ Amerikanci ugroženi ili da „prava“ Amerika nestaje. Pod „pravom“ naravno misli na kulturu bijelaca.

MAGA moto Trumpove kampanje (Učini Ameriku ponovo velikom) se često čita kao poziv da se Amerika ponovo načini bijelom. Problem rasnih odnosa je Ahilova peta Amerike, a robovlasništvo njen istočni grijeh. Afroamerikanci su postali građanima SAD-a tek nakon Građanskog rata, znači nekih 80 godina nakon usvajanja američkog ustava. Tek su nakon Zakona o građanskim pravima 1964. i Zakona o pravu glasa 1965. afroamerikanci dobili potpunu zakonsku jednakost po ovim pitanjima.

Međutim, diskriminacija i dalje postoji kao što se može vidjeti u primjerima policijskog nasilja prema afroamerikancima i drugim ljudima tamnije boje kože. Najnovija Trumpova inicijativa o pisanju nastavnog plana po kojem će američka historija biti prikazana sa „patriotskog gledišta“ je samo još jedan u nizu pokušaja da se dokine progres koji je Amerika načinila po pitanju priznavanja prava manjina.

Historijski, bijelci su sačinjavali preko 80 posto stanovništva u Americi. Na zadnjem popisu stanovništva iz 2010. taj broj je pao na oko 72 posto ako se u taj broj uzmu i bijeli stanovnici hispano porjekla. Ta cifra je tek oko 60 posto ako se izuzme ova zadnja populacija. Između 2000. i 2018., u 109 okruga u 22 savezne države bijelci su izgubili status većinskog stanovništva. Prema nekim procjenama, bijelci će sačinjavati ispod 50 posto stanovništva već nakon 2050. Stoga ne čudi što ovo postaje izvor mobilizacije.

Da li su ovo posljednji trzaji bijelog nacionalizma ili nagovještaj veće promjene u američkoj politici ostaje da se vidi. Rezultati ovih izbora će uveliko odrediti u kojem smjeru će se američka politika kretati u narednim godinama i desetljećima.

Klima nepovjerenja

Mnogi vjeruju da ovi izbori neće biti odlučeni netom nakon što glasačka mjesta budu zatvorena, kao što je to obično bivao slučaj. Trump već stvara klimu nepovjerenja prema izbornim rezultatima. S druge strane, Hillary Clinton je izjavila da Biden ne smije priznati poraz. Biden je već angažirao tim od preko 600 advokata koji su spremni da ospore rezultate ili se bore za Bidena ukoliko prvi rezultati budu negativni po njega.

Ovo otvara vrata neizvjesnosti i potencijalnoj ustavnoj krizi. Tokom izbora 2000., došlo je do ponovnog prebrojavanja glasova na Floridi. Slučaj je došao i do Vrhovnog Suda koji je naložio da se prekine sa prebrojavanjem glasova. Gore je prihvatio ovu presudu i tako je prvobitni rezultat ostao. George W. Bush je od skoro 6 miliona glasova imao većinu od samo 537, ali dovoljno da pobijedi na Floridi i postane predsjednik.

No, šta bi se desilo da Gore nije prihvatio tu presudu? Koja bi instanca odlučivala nakon toga? Da li je moglo doći do nemira? Niko nema odgovor na ta pitanja. Ako Trump i Biden odluče da ne prihvate odluke izbora, pa recimo ni Vrhovnog Suda ako se isti uplete u izbore, šta se može desiti? Uzimajući u obzir zaoštrenu atmosferu unutar Amerike, loše međurasne i međuetničke odnose, kao i visok stepen naoružanosti Amerikanaca (npr., od početka korona pandemije sve su prodavnice oružja skoro opustošene), nije nemoguće da dođe do većih nemira.

Naravno, nadamo se da se to neće desiti. Ali ono što je izgledalo nemoguće prije samo četiri godine postaje mogućnost danas. U svakom slučaju, svi se spremaju za potencijalno haotično duga dva mjeseca između novembra i januara.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera