Ratovi u Jugoslaviji – pljačka društvenog vlasništva

Ratovi u kojima je nestala bivša Jugoslavija za posljedicu su imali destrukciju i totalni raspad jugoslavenskog društva i više od četvrt stoljeća nakon početka sukoba društveno tkivo u zemljama nastalim raspadom nije obnovljeno. Izložbom “Svjedočanstvo: Istina ili politika” kustosi Noa Treister i Zoran Erić nastojali su prikupiti svjedočanstva običnih ljudi i antiratnih aktivista kojima će uzdrmati zvanični ratni narativ i pokazati nepoznate strane ratnih zbivanja.

U pokušaju da objasni koji su bili uzroci krvavog raspada Jugoslavije kustosica izložbe Noa Treister nastojala je shvatiti koliko su zbivanja tokom 1980-ih direktno utjecala na početak ratnih sukoba. Intervjui koje su umjetnici vodili s ratnim veteranima pokazuju da većina njih nije imala jasnu predstavu zbog čega se sukobi vode. Treister kaže da je pokretačima ratnih zbivanja jedan od ključnih motiva bila promjena ekonomskog sistema i da se “privatizacijska pljačka” događala paralelno s najžešćim vojnim borbama.

Posljedice rata

“Tokom intervjua mnoge smo pitali o uzrocima rata, o osamdesetima i kako je došlo do rata, a ne samo da smo se bavili komemoracijom rata u smislu da je rat počeo s prvim metkom. Mnogo smo pitali o posledicama rata. Ljudi vrlo jasno danas znaju da su rat i privatizacija bili povezani. I da se to odrazilo na njihove uslove života i to da je pouzdan radnik iz osamdesetih postao jeftina radna snaga – to su obični ljudi i znaju da je to vezano sa ratom i podelom društvene svojine. Nije toliko danas lako da se ubede ljudi da je rat bio samo zbog nacionalizma i da su odjednom jedan dan ljudi ustali ujutro i počeli da mrze jedni druge. Iza toga je stajala politika i politička ekonomija čiji je cilj bio podela društvene svojine.”

Iz današnje perspektive gledano, nastavlja objašnjavati Treister, vidljivo je da su postojale cijele grupe ljudi koje su se okoristile ratnim zbivanjima.

“Kako znate, tada je bila kriza u Jugoslaviji, stvorio se jedan sloj ljudi koji su želeli da sačuvaju svoje privilegije i trebali su da pređu u kapitalistički sistem i zato je trebalo da se izvrši privatizacija, koja je izvršena kroz rat. To se nije moglo sprovesti bez rata.”

Ispitani za potrebe izložbe svjedočili su o vlastitim iskustvima i većina njih nije uopće htjela biti učesnik rata, kaže Treister, baš kao što je većina vjerovala da je gotovo nemoguće da se Jugoslavija raspadne ratnim putem.

Većina ljudi nije htjela ići u rat

“Većina ljudi, ako je već išla u rat, nije htela da ide u rat. Zato što nisu imali izbora i, npr., u Srbiji rat nije bio na njenom području (da ne kažem: rat nije stigao njima u kuću), ali bili su razni mehanizmi mobilizacije i ljudi nisu imali izbora i to je sve bilo dosta forsirano. Ljudi nisu znali šta da očekuju i većina ljudi je mislila da će to brzo završiti, da će sve ostati isto i da će fabrike raditi normalno. Mislili su da će biti kao i nakon nemira na Kosovu ‘81. i da će sve biti isto. Mislim da u većini zemalja obični ljudi nisu mislili da ovdje neće biti rata ili nisu očekivali rat. Većinom kažu da su mislili da će društvena tkiva jugoslovenskog društva ipak biti jača od sve politike, što se, nažalost, nije pokazalo kao istina.”

Veliki problem u svim društvima nastalim raspadom Jugoslavije, nastavlja pričati Treister, jest to što se pamti i komemorira sjećanje na ratna zbivanja, a prijeratna jugoslavenska stvarnost namjerno se zaboravlja. Činjenica je da je više ljudi napustilo prostor nekadašnje Jugoslavije nakon ratnih zbivanja nego tokom njih, ali se takve stvari namjerno potiskuju i prešućuju.

“Komemoracije Jugoslavije nema uopšte i mislim da se na to najveći broj ljudi žali. Bilo je puno gubitaka u ratovima, ali taj osnovni – gubljenje ljudske sigurnosti i ljudske emancipacije, koja je bila u Jugoslaviji – za tim ljudi najviše pate i žale jer danas mi doživljavamo Jugoslaviju preko rata. Više je sa ovih prostora ljudi otišlo posle rata nego tokom rata, a ti koji su ostali nemaju nikakve budućnosti i to je slučaj u svim zemljama. Mislim da su ljudi dosta bez nade.”

Izložba veoma rječito pokazuje da nema jedinstvenog stava prema ratnoj prošlosti. Dodatni je problem, pojašnjava Treister, što u svim zemljama veterane rata predstavljaju profesionalni vojnici uprkos činjenici da su većina onih koji su učestvovali u ratnim zbivanjima bili obični ljudi i radnici.

“Teško je da pričamo o veteranima rata jer ima različitih pozicija među veteranima rata i drugačije je kad pričate sa ljudima koji su bili u JNA i onih koji su bili obični ljudi, radnici koji su bili mobilisani. Ta klasna razlika je ogromna. Zato smo otišli da pitamo obične ljude. Zato što većinu udruženja veterana vode vojna lica koja ne zastupaju uvek interese običnih radničkih veterana, koji su na različite načine završili u ratu. Teško je pričati o jedinstvenoj poziciji ratnih veterana. Većina ratnih veterana, koji čak i misle da su tada bili u pravu, danas je razočarana jer sva obećanja koja su išla preko nacionalnog objedinjenja i stvaranja verskog nacionalnog identiteta – ništa od toga nije ispunjeno. To vidimo po celoj zemlji.”

Ekonomska strana rata

Ekonomska strana rata često se zanemaruje, a socijalna bijeda, u kojoj živi većina stanovništva, izvore ima u ratno-privatizacijskoj pljački. Treister kaže da je i današnje ugledanje na zemlje zapadnog svijeta sasvim pogrešno jer je i tamo život običnih ljudi težak, a društveni procesi konstruišu se na način da uvijek idu u korist bogatih i društveno privilegovanih.

“Ako vidimo šta se dešava u zapadnoj Evropi ili Americi, ne bih baš rekla da je to normalno. Treba da izađemo iz tih iluzija da tamo na zapadu ima uređena država i da je tamo dobro da se živi. To je dobro za određeni broj ljudi iz više srednje klase i bogate. Ni tamo nije dobro za obične ljude i radnike. Mislim da ratni veterani, učesnici rata, mogu da budu emancipatorski subjekat koji može ovdje nešto da promeni. Ali, mislim da trebaju sami sa sobom da sednu i razmišljaju o ekonomskoj politici rata i da vide gde vodi taj trag novca i da se raspitaju. Obični ljudi i radnici trebaju tražiti nazad svoje fabrike – ne bukvalno konkretne objekte, ali da traže povratak politike koja je vodila razvoj.”

Autori čiji su radovi izabrani da budu dio izložbe dolaze iz svih zemalja regije i svi se radovi bave načinom komemoracije ratova u bivšoj Jugoslaviji. Na izložbi su predstavljeni radovi sljedećih umjetnika: Ana Bunjak, Sanja Anđelković, Bojan Krivokapić, Andrea Palašti, Daniel Đamo, Ryo Ikeshiro, Aron Rossman-Kiss, Filip Jovanovski, Kristina Marić, Jelena Marković, Lula Marzulli, Marianna Fuma, Vladimir Miladinović, Dorone Paris, Nikola Radić Lucati, Mersid Ramičević, Lala Raščić, Jacek Smolicki, Tim Shaw i Katarina Šević.

Izvor: Al Jazeera