Crni automobil zlokobnoga izgleda, poput onih koji iz filmova o Pobješnjelom Maxu viđan je na ulicama nekih hrvatskih i bosanskohercegovačkih gradova. Iako je taj Chevrolet Camaro izgledao kao najava nevolja, njegov dolazak značio je pomoć onima kojima je bila najpotrebnija u datom trenutku.
Za volanom je bio veliki humanista, bivši pripadnik danskih specijalnih snaga Helge Meyer koji je koristio svoje resurse i izlagao svoj život kako bi pomogao civilima.
Imao je približno 160 misija, a svaku je sam finansirao – najveća mu je nagrada bio dječiji zagrljaj
Vjerni pratitelj mu je bio “Amerikanac” – Chevrolet Camaro koga je, kako kaže, kupio od jednog američkog vojnika koji se morao vratiti u Sjedinjene Američke Države za 1.000 dolara, odnosno približno 4.000 tadašnjih njemačkih maraka.
Camaro je imao 5,7-litarski motor sa 220 konjskih snaga, a po potrebi je tu bio i Nitro – pojačanje da pritisak dugmeta od još 220 “konja”. Do 200 kilometara na sat je stizao za 13 sekundi.
Imao je crnu boju koja je upijala zračenje pa je bio teško uočljiv. Imao je ojačanu karoseriju, oplate umjesto bočnih prozora, detektor mina… Pravo vozilo za preživljavanje u teškim uvjetima, a Balkan je upravo to bio.
Crveno svjetlo na semaforu
'Ludi Danac' iz vremena specijalaca
Za Al Jazeeru kaže kako je rasplamsavanje nevolja na početku 1990-ih pratio preko medija, gledao kako stradaju djeca i starci koji se nisu mogli braniti od zla.
“I jedne prilike čujem kako iz Crvenog križa govore na televiziji kako ne mogu pomagati gdje je u toku sukob zaraćenih strana. Bio sam šokiran i pitao sam se kako je to moguće”, ističe na početku našeg razgovora.
Meyer nastavlja kako je pokušao preko njemačkih saradnika poslati pomoć, ali nije uspio, pa se potom obratio komandantu američke baze u Njemačko, US Rhein, gdje je radio i sve je bilo dogovoreno za manje od sat vremena. Odmah su mu rekli kako će mi pomoći i nisu razumjeli zašto su ga Nijemci odbili.
“Na Balkan, u vrijeme ratova, sam došao prvi put 1991. godine i tada sam na vlastitoj koži iskusio šta sve rat znači. Prošao sam kroz Osijek, Vukovar, Vinkovce, hrvatske gradove koji su bili razoreni, a čiji su stanovnici ili izbjegli ili su bili protjerani. Stajao sam na jednoj raskrsnici u Osijeku, Srbi su granatirali grad, a na semaforu je bilo crveno svjetlo”, prisjeća se Danac.
Potraga za dječakom iz Srebrenice
Majčino pismo nestalom sinu [Ustupljeno Al Jazeeri]
Jedna priča ga uvijek prati kada razgovara sa nekim sa Balkana. Riječ je o dječaku Adnanu Spahiću, rođenom u Zvorniku, a koji je živio u Srebrenici. Meyera je kontaktirala Adnanova majka koja je čula priču o „Ludom Dancu“. Spahićevog oca su ubili Srbi, govori naš sagovornik.
„Ona je zbog rata pobjegla u Njemačku i smjestila se u izbjeglički dom. Tamo je čula priče o ‘Ludom Dancu’ koji se vozi po Balkanu, pomaže ljudima, nosi pisma… Nadala se da ću joj moći pomoći da nađe sina, ali to još uvijek nisam uspio.“
Od Srebrenice do Tuzle je Danac tražio dječaka, pomgao mu je i gradonačelnik Tuzle, ali nije uspio.
„Mislio sam da je mrtav, no našao sam osobu s istim imenom na Facebooku. Poslao sam mu nekoliko fotografija u porukama, razveselilo bi me da ga pronađem dok sam živ, ali mi još nije odgovorio“, ističe ovaj heroj koji odbija tu titulu i govori kako je samo želio pomoći tamo gdje su drugi odustali.
“Znam da svjetla u ratnim zonama ne rade, ali mi je to bilo prvo ratno iskustvo. Tako da sam stao na semaforu i stajao sam pet minuta dok nisam vidio kako prema meni ide plavi kombi. Kroz otvoreni prozor mi je vozač vikao ‘GO, GO, GO’, da se čim prije sklonim”.
Isti otac vjernika
Kada se vratio u bazu, shvatio je šta se sve zbilo. Razgovarao je sa oficirom, ali je Meyerov engleski bio loš da sve prenese.
“Uzeo sam Bibliju i rekao da, ako je Bog na Zemlju poslao Ramba, onda i ja imam takav trening. Tada mi je svećenik dao ime ‘Božji Rambo’ i rekao kako sam to ja i kako imam pomoć svih prijatelja da pomognem svim jugoslovenskim ljudima koji su u potrebi. To su u prvom redu djeca i stari, bez obzira da li su vjernici ili ne”.
Kada je riječ o vjeri, ističe kako ima vlastiti stav da se mora poznavati kultura kada se odlazi u stranu državu, te kako ima vlastiti Kur'an.
“Kršćani i muslimani imamo isto vjerovanje, istog oca, Abrahama. Stoga pomažem svoj braći i sestrama, ni manje, ni više. Bog mi je dao fizičku i mentalnu snagu, da prođem i dobijem svu obuku koju imam. Uspio sam da obavim sva svoja putovanja, sve misije bez da sam morao nauditi nekome jer su svi ljudi božja djeca”
U tom poslu je imao i dosta pomoći od prijatelja.
“Kroz moje specijalne obuke u Sjevernoatlantskoj alijansi (NATO), napravio sam odlične kontakte sa raznim ljudima koji su mi pružali pomoć tokom misija”
Pozlaćene stranice svetih kniga
Govori kako je 1991. i 1992. godine djelovao samo u Hrvatskoj, da bi u ljeto ‘92 počeo rat u BiH.
“Tada je nastao pakao na Zemlji. Svako se borio protiv svakoga, a ja sam ostao neutralan. Tako su porasli i moji problemi, nisam želio pomagati samo jednima. Molio sam se Bogu za pomoć, da pomognem ljudima kojima pomoć treba, da me sačuva od zla (Meyer na svojim misijama nije nosio vatreno oružje) kako bi bio uz one koje je strah i koji su u potrebi”.
Meyerov Kur'an sa pozlaćenim stranicama
Odlučio se na jedan veoma ortodoksan potez…
“Kazao sam ako uspijem sve proći, prekrit ću stranice svoga Kur'ana i svoje Biblije zlatom i to obećanje sam ispunio”.
Dodaje kako nije fanatični vjernik, ali smatra kako je i dan danas živ zbog Božje pomoći.
Pozlaćene stranice Biblije: Dodaje kako nije fanatični vjernik, ali smatra kako je i dan danas živ zbog Božje pomoći
Posebno je bio slab na djecu i bolesne kojima je nesebično pomagao. Svako njegovo putovanje ga je koštalo najmanje 1.000 njemačkih maraka, a napravio je približno 160 misija. Sve je to iz svoga džepa plaćao i nije tražio pomoć od drugih.
Odbio američku medalju
Zanimljivo je kako njegova supruga, sa kojom je u braku 45 godina, nije znala za njegove avanturističko-humanitarne ispade po Balkanu.
“Ma ne, nisam joj govorio šta radim, gdje sam, da djeci i starcima pomažem gdje je najgore. Govorio sam joj da se ne brine, kako idem samo do Zagreba”, govori naš sagovornik iz Danske.
Odbio je odlikovanje američke vojske za djelovanje na Balkanu tokom ratova.
“Rekao sam im kako meni to nikad ne treba, nikakva medalja ne može zamijeniti dječiji zagrljaj, njihove ruke i osmijehe zahvalnosti. Svaki put kada sam dolazio, znao sam da se moj put isplatio ako sam obradovao neko dijete i to sam zato radio, a ne zbog nekih medalja”.
