Ratni zločinci u medijima: Novinarstvo i strvinarstvo

Muljanja, zataškavanja prošlosti i historijski falsifikati Radovana Karadžića svode se na tvrdnju da je on ni kriv ni dužan dopao ćelije, piše autor (EPA)

Redovno konzumiranje srpskih medija opasno je po mentalno zdravlje. Nije lako podneti sadržaje kao što su: lažne vesti, raspirivanje šovinističke mržnje prema susedima, jeftina partijska propaganda, širenje panike, najave novih ratnih sukoba, ruganje žrtvama, satanizacija političkih neistomišljenika, crtanje meta na čelu oponentima vlasti, rijaliti divljanje, promovisanje nasilja i vulgarnosti, iživljavanje u crnoj hronici, ode i panegirici velikom vođi i njegovoj kamarili, notorne gluposti i svakodnevno zlostavljanje zdravog razuma.

Pa ipak, svi pobrojani toksični elementi nisu najgori deo medijskog ništavila. Postoji jedan segment medijske slike koji je pogubniji po mentalno zdravlje i moralni kompas stanovništva od svih ostalih zajedno. U tom segmentu počasno mesto imaju masovne ubice, koje redovno gostuju po srpskim televizijama, novinama i portalima, kako bi edukovali nove generacije o svojim junačkim delima i nadahnuli posustalo srpstvo blagoglagoljivim patriotskim litanijama.

Karadžić, inspiracija za teroriste

Sezonu divljenja ratnim zločincima otvorile su Večernje novosti ekskluzivnim intervjuom sa Radovanom Karadžićem, koji je objavljen u nastavcima, jer mastermajnd genocida ima mnogo toga da kaže čitaocima. Raspričao se Karadžić, pa ne zna za dosta, krenuo je od crkvenog raskola u 11. veku, pa se nekako doteturao i do savremenijih zbitija. O svemu je zlikovac imao nešto da kaže: o razjedinjenosti Slovena, o Zigmundu Frojdu, o Peteru Handkeu i Matii Bećkoviću, o Kainu i Avelju… Jedino se nije setio da pomene zbog čega je osuđen na doživotnu robiju i zašto čami u kazamatu, to mu je nekako promaklo.

Sva Karadžićeva muljanja, zataškavanja prošlosti i istorijski falsifikati svode se na tvrdnju da je on ni kriv ni dužan dopao ćelije, a da srpske vojne snage nisu počinile nikakve zločine. Zlikovac i Večernje novosti bi da nas ubede da su sva nepočinstva i najteža zlodela počinjena u Evropi nakon klanice Drugog svetskog rata – obične himere i halucinacije, takoreći plod medijske propagande. Karadžić je Vučelićevim Večernjim novostima ispovedio šta ga najviše boli:

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Od svih laži svakako je najmalignija ona koja je navela masovne ubice (Norveška, Novi Zeland) da pominju Srbe (i mene) kao primer za svoja nedela, na osnovu lažne slike koju su o nama stvorili zločinački mediji.” Žalim slučaj, Anders Brejvik i Brenton Tarant su našli inspiraciju za svoja zlodela na pravom mestu – u Radovanu Karadžiću koji je postao idol teroristima upravo zbog svojih nebrojenih zločina. Nema tu nikakvog nesporazuma, sve je savršeno logično. Kao što se neonacisti ugledaju na Adolfa Hitlera i Adolfa Ajhmana, tako se i teroristi nadahnjuju Karadžićem i Ratkom Mladićem. Svaki ukoljica svome jatu leti.

Genocidna vjerska trpeljivost

Bezočne Karadžićeve laži Večernje novosti proglašavaju za objavljenje istine. Pa nisu slučajno prvi deo intervjua objavili, kako sami kažu, “u osvit najradosnijeg hrišćanskog praznika” – Božića, kada se slavi rođenje Hristovo. Nije Hrist uzalud propovedao: “Poznajte istinu i istina će vas osloboditi.” Zato dnevnik Milorada Vučelića radosno publikuje Karadžićevo otkrovenje u obliku manifesta verske tolerancije: “Srbi su poslednji narod kome se može pripisati verska netrpeljivost, posebno prema muslimanima (islamu)! Postoje nedavni primeri ropstva, segregacije i istrebljenja koje su počinili drugi, a nikad Srbi.”

Biće da su Karadžićeve horde srušile 614 džamija u Bosni i Hercegovini iz čiste verske trpeljivosti, a iz istih pobuda su pobili na desetine hiljada Bošnjaka, proterivali i pljačkali, otimali i klali, streljali i silovali, zatirali i čistili čitave delove teritorije od nesrba. U širenju verske tolerancije su otišli toliko daleko da su počinili čak i genocid. Šta bi tek bilo da nisu tako trpeljivi prema islamu i muslimanima? Možda Božić ipak nije bio dobar datum za Karadžićev intervju, bolje da su Vučelićevi novinarčići odabrali rođendan nekog drugog boga za suvu ekskluzivu, budući da je Hrist propovedao ljubav, nikog nije čak ni udario ni popreko pogledao, a kamoli ubio. Sledeći put neka izaberu neko božanstvo kojem se prinose ljudske žrtve.

Orgijanje zla u ‘Ćirilici’

Intervju s Karadžićem bio je tek laka uvertira u medijsko orgijanje zla. Krajem januara na TV Happy Milomir Marić je u emisiji “Ćirilica” ugostio Duška Tadića, ratnog zločinca koji je odslužio kaznu, pa sad može mirno da se posveti sopstvenoj odbrani. Na sudu mu nije išlo, ali u srpskoj javnosti važe neka druga pravila, tu činjenice nisu bitne, patnje žrtava se ne računaju ni u šta, a svaki srpski zločinac je nevin, pogotovo ako je u Hagu dokazano suprotno. Emisija je napravljena s namerom da se najzad stane u kraj toj zločestoj propagandi koja srpske junake proglašava zločincima samo zato što su malo ubijali civile. O tome svedoči najava “Ćirilice”: “Decenijama se šire lažne priče i bukti medijska propaganda o Srbima kao zlom narodu kako bi svoje ciljeve ostvarili na ovim prostorima! Koliko će dugo još moći da lažu i na šta su sve spremni neprijatelji Srbije?”

Niko Srbe ne proglašava za zao narod, niti je iko sudio Srbima, već su ubice i zlikovci ljudi sa svojim imenom i prezimenom, osuđeni za zločine koje su počinili, o čemu postoji na hiljade dokaza, o svedočanstvima žrtava da i ne pričamo. Marić bi da krivicu za zločine proširi na ceo narod, pa je za odbranu od nepostojećih optužbi doveo najpogodniju osobu, Tadića koji je osuđen zbog ubistava, mučenja i zločina protiv čovečnosti u logorima Omarska i Trnopolje, i u Kozarcu. Suvišno je reći da Tadić tvrdi kako je osuđen na pravdi Boga, baš kao i Karadžić, sve je to deo međunarodne zavere protiv Srba.

U toj lažipriči Tadića su podržavali ostali “ćiriličari”, jedan novinar, jedan analitičar, potom istoričar i potpredsednik Socijalističke partije Srbije Predrag Marković i advokat Toma Fila. Marićevi gosti su razvili staru poricateljsku priču o tome kako su nam sve smestili i podmetnuli zli zapadnjački novinari, razne PR agencije, kako su naši zločinci nevinašca, kako nije bilo velikosrpske agresije, kako je priča o logorima podmetačina, sve ono što smo čuli već hiljadama puta od silnih negatora zločina i genocida. Dok su Marić & marići uveoci udarnički negirali prošlost, ta ista prošlost je prikazivana na ekranu iza njih: pustili su snimke iz Omarske i Trnopolja na kojima se vide ljudi pretvoreni u kost i kožu, nalik na logoraše iz Aušvica, iza bodljikave žice, izmučeni i zaplašeni. Slika je govorila o užasu i smrti, a uvaženi gosti su rečima uporno pokušavali da viđeno izbrišu, poručujući gledaocima: Ne verujte svojim očima, verujte našim rečima.

U Srbiji se istinom briše pod

Tadić je par dana kasnije nastavio da iznosi svoju zakasnelu, post-robijašku odbranu kod Teše Tešanovića, na kanalu Balkan info, a Marić je ugostio Dragoslava Bokana, koji je predstavljen kao “ratni komandant, publicista, književnik i režiser”. Vođa paravojne formacije “Beli orlovi” žalio se u “Ćirilici” kako “nam OVK [bivša Oslobodilačka vojska Kosova] traži ratnu odštetu”, a nekoliko dana kasnije gostovao je kod Ratka Dmitrovića, na Ras televiziji, e da bi nam objasnio kako je u toku veliko buđenje Srba u Crnoj Gori. Potonje je, zapravo, dobra vest za Crnu Goru i sekularizam: kako je prošlo sve drugo što je Bokan podržavao, tako će proći i “događanje vernika”.

Osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj praktično se ne skida sa televizijskih programa, čas je u studiju TV Pink, malo skokne do TV Happy, pa produži do raznih lokalnih televizija. Usput televizije, portali, novine i ostali mediji izveste i o promociji Šešeljeve knjige originalnog naslova U Srebrenici nije bilo genocida u prostorijama Opštine Stari grad, na kojoj su njegovi radikali napali Natašu Kandić i aktivistkinje nevladinih organizacija, bacivši ih na pod, da bi ih potom isterali napolje.

Sloboda kretanja zagarantovana je zločincima, a oni koji se suprotstavljaju zlikovcima i lažima o zločinačkoj prošlosti – bivaju šikanirani, zlostavljani, ne dopušta im se da prisustvuju promociji i da kažu šta se zaista događalo devedesetih. U Srbiji se istinom briše pod, istina se u Srbiji izbacuje napolje, da ne ometa zločince u negiranju zločina i pripremi terena za nove pokolje.

Mediji su izvestili, sa tugom u glasu, i o spisku osoba koje su nepoželjne u Sjedinjenim Američkim Državama. Na toj listi našli su se neki osuđeni ratni zločinci, poput Milana Milutinovića, Vojislava Šešelja, Vladimira Lazarevića i Veselina Šljivančanina. Srpski telegraf je priupitao zlikovce šta misle o još jednoj nepravdi nanetoj Srbima. Lazarević je vest primio mirno i rekao kako “ni za šta na svetu ne bi išao u zemlju koja je toliko zla nanela Srbiji, ali i drugim državama i narodima širom sveta”. Potom je dodao: “Svaki čovek koji ima dostojanstvo, koji se borio svoju zemlju, i oficirsku i čast vojnika, ne može da bude pogođen ovim odlukama.”

Zaista dirljivo zvuči, pogotovo kad ovakve uzvišene reči dolaze od čoveka koji je osuđen na 15 godina robije za zločine protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i druga nehumana dela počinjena na Kosovu. Lazarević je svoju oficirsku čast i dostojanstvo odavno sahranio u batajničkoj masovnoj grobnici.

Red carpet strvinarstvo

Za razliku od hladnokrvnog Lazarevića, Šljivančanin je reagovao prilično burno: “Ja sam na crnoj listi, a nisu razni teroristi, kriminalci. To je nečuveno, jer sam bio oficir regularne vojske, koja je bila saveznik Amerikancima.” Vaistinu nepravda! Ratni zločini počinjeni u Vukovaru, poglavito na Ovčari, za koje je osuđen na 10 godina zatvora – Šljivančanin ne smatra kriminalnim delom. A zašto bi ga i smatrao kad ga najveći deo srpske političke, intelektualne, crkvene i medijske elite decenijama ubeđuje da je ubijanje civila dobro delo?

Da su u pitanju obični kriminalci, koji su počinili ubistvo iz nehata, poharali menjačnicu, opljačkali banku, džeparili u prevozu, pretukli nekog ili dilovali drogu – mediji za njih ne bi bili uopšte zainteresovani. Međutim, pošto je reč o ratnim zločincima, oni uživaju neviđenu medijsku pažnju, neprestano su pod reflektorima, postali su pravi selebritiji i medijske zvezde. I to upravo zbog zločina koje su počinili, najstrašnijih zločina koji se mogu zamisliti.

Medijskom sferom vlada zločinačka nacionalistička ideologija, čija je osnovna dogma da je masovno ubijanje nesprskih civila junačko delo, jer je počinjeno u odbrani boginje Nacije. U ime naroda sve je dozvoljeno činiti, pa čak i počiniti genocid, a oni koji su se tokom rata najviše istakli u zločinačkom patriotizmu – svojim nedelima su zaslužili najveće interesovanje medija. Promovišući masovne ubice i njihova zlodela, srpski mediji neguju posebnu vrstu red carpet novinarstva, koje se preobrazilo u strvinarstvo. Jer je tepih po kojem neprestano defiluju ratni zločinci pomalo specifičan: crveni se od nevino prolivene ljudske krvi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera