Rat kod kuće

Piše: Selma Milovanović

Kada se iz Pariza zaputio u Sarajevo u ljeto 1992, Remy Ourdan o svom odlasku u opkoljeni grad nije mnogo razmišljao, niti je mnogima išta rekao.
Da će u Sarajevu ostati do kraja opsade, odlučio je nakon nekoliko sedmica.

Mladić od dvadeset i dvije, željan da se okuša u reporterskom poslu koji do tada nikada nije obavljao, dovezao se u središte najveće evropske priče posljednjeg stoljeća i odmah postao novinar.

Dok niže cigaretu za cigaretom u jednom sarajevskom kafiću, sada već prekaljeni ratni reporter koji je izvještavao sa skoro svih svjetskih ratišta u posljednjih 20 godina, priča kako ga je znatiželja dovela u Sarajevo.

“Htio sam svojim očima vidjeti šta se dešava, ali i vidjeti mogu li postati novinar”, prisjeća se Ourdan.

Isprva je radio kao slobodnjak, a zatim postao dopisnik za pariški Le Monde, za koji će izvještavati i naredne dvije decenije. Dok su njegove  brojne kolege nakon prvog vihora rata u Bosni i Hercegovini napustile Sarajevo u potrazi za sljedećom velikom pričom u Ruandi ili Čečeniji, Ourdan je odlučio da je tragedija opkoljenog grada od prevelikog značaja da bi se tako mogla zanemariti.

“Svidjeli su mi se ljudi i grad, a priča je bila važnija od mene samog … veća od nas”, kazuje on.

‘Naš zajednički rat’

“Tokom opsade nastala je jedna sasvim nesvakidašnja situacija. U ratnim zonama, civili obično izbjegnu, i to je njihovo pravo, a borci ostaju sami i mi kao novinari idemo za njima.”

“Kad je rat u Bosni počeo, nisam mislio ‘taj daleki Balkan’. To je bio rat kod kuće na neki način, čak i ako to nije bila tvoja kuća, tvoja porodica, tvoja priča. To je bilo posebno za nas Evropljane.”

“Ovdje su svi bili zatočeni zajedno – borci, civili i mi reporteri koji smo odlučili ostati. Bila je to vrlo posebna situacija. Na neki način, to je bio naš zajednički rat.”

Ovakva povezanost stvorila je blisku sponu između mladog reportera i stanovnika grada koji je zavolio. I o drugim opkoljenim gradovima će, godinama kasnije, pisati i prijateljevati s mnogim njihovim stanovnicima. Ali osim mogućnosti da u Sarajevu napiše “velike novinarske priče”, Ourdan je nedugo nakon dolaska znao da će, kako kaže, biti vezan za ovaj grad do kraja života.

Činjenica koja je bila presudna da Ourdan rat u BiH osjeća i pamti kao nijedan drugi, čak i nakon toliko proteklih godina, jeste da se rat odvijao u Evropi.
On je odrastao kao svi Evropljani njegove generacije, sa uvjerenjem da je rat daleka prošlost starog kontinenta, “sa idejom da se nikada neće ponoviti genocid kao onaj počinjen nad Jevrejima … i onda, odjednom ti je 20 godina i sve se ponavlja”.

“Kad je rat u Bosni počeo, nisam mislio ‘taj daleki Balkan’. To je bio rat kod kuće na neki način, čak i ako to nije bila tvoja kuća, tvoja porodica, tvoja priča. To je bilo posebno za nas Evropljane.”

U Sarajevu se, kaže, osjećao kao kod kuće. Kasnijih godina ostajao je po nekoliko mjeseci na drugim ratištima, poput Afganistana ili nekoliko godina, kao u Iraku, ali ni sa jednim mjestom nije osjećao tako jaku kulturološku i ličnu vezu kao sa Sarajevom.

Dok su njegove kolege iz svjetskih medijskih kuća uglavnom pratile život i patnju civila, Ourdan je odlazio i na prvu liniju, kada mu je to bilo dozvoljeno.

“Bilo je teško sarađivati s Armijom BiH. Imali smo pristup kada je bilo ekstremno, kad su se borili, kad je bilo najnasilnije, jer bi tada zaboravljali na nas. Tako da sam provodio dosta vremena s borcima kad su se vraćali s prve linije. Njima sam poklanjao mnogo pažnje. Mislim da vojnici nikada ne smiju biti zaboravljeni. Oni se bore u svakoj državi na svijetu. Kad ne možeš ići na prvu liniju, moraš ispričati njihovu priču. Intervjuisao sam mnoge borce, a radio sam i sa srpskom vojskom.”

“Nekad se ljudi bore za neki cilj, nekad zato što ih je neko natjerao, a nekad čak ni ne znaju zašto se bore.”

“Mislim da je vrlo bitno pitati ljude ‘zašto se boriš, zašto pucaš, u šta vjeruješ’. To su vrlo jednostavna pitanja, a taj borac može biti bilo ko, s bilo koje strane.”

Sarajevske priče

Ima sarajevskih ratnih priča, “njih hiljadu” i brojnih Sarajlilja koji su ostali urezani u Ourdanovo sjećanje. Ali o njima on ne govori. Pitanje o svojim sarajevskim izvještajima koje pamti dočekuje sa, čini se, ranije pripremljenim odgovorom:

“Ma, previše ih je za spomenuti” i brzo mijenja temu.

Među ratnim reporterima brojni su oni koji pamte Sarajevo, kaže Ourdan.

Tek na samom kraju dugog razgovora, gaseći posljednju u dugom nizu cigareta, iskusni reporter bez pitanja otkriva da se sjeća “skoro svakog detalja o ratu”.

“Ne pamtim toliko detalja čak ni iz vlastitog djetinjstva!”, kazuje on, očigledno iznenađen svojom spoznajom. “Sjećam se mnogih događaja iz ratova uopće, ali pogotovo iz ovog rata. Iz rata se sjećam svega lošeg i groznog.”

Među ratnim reporterima brojni su oni koji pamte Sarajevo, kaže Ourdan. Iako većina nije posjetila grad od 1996, kada bi se proteklih godina sretali u Kabulu, Bagdadu, Tripoliju ili Kairu, mnogi bi ga pitali o Sarajevu, čije su ljude zavoljeli i o mogućnosti da zajedno posjete grad na dvadesetu godišnjicu početka opsade.

Prošlog septembra, Ourdan je otišao u Perpignon, na međunarodni festival fotografije i kolegama fotoreporterima kazao kako bi morali o svom trošku izdati knjigu fotografija, kao poklon Sarajevu, ukoliko bi zajedno posjetili grad u aprilu 2012.

Ideja o okupljanju stranih reportera koji su izvještavali iz ratnog Sarajeva u njihovoj ‘bazi’, hotelu Holiday Inn ove sedmice, počela je sa nekoliko razmijenjenih e-mail poruka i otvaranjem Facebook grupe. Uskoro su se Ourdanu javile desetine znanih i neznanih novinara, a susret starih kolega prerastao je u višednevni javni događaj sa projekcijama, konferencijama, radionicama, izložbama…

“Ja sam to možda potakao, ali ništa nisam organizirao”, kaže Ourdan. “To je i bila cijela ideja, da ja ništa ne organiziram, jer to je vaše sjećanje, vaš rat, vaša zemlja. Većina mojih prijatelja ovdje govorila je – dosta nam je ratne priče. I to je legitimno – život se nastavlja i oni imaju dosta briga. Iskreno, nisam znao šta će biti. Ali nakon nekoliko mjeseci razne Sarajlije počele su organizirati brojne događaje. Za mene je to bilo dirljivo i zanimljivo.”

Ourdan priznaje da je Sarajevo koje će ponovo dočekati ljude koji su izvještavali o njegovim najtežim danima danas drugačiji grad, ali u njegovim očima, nije se previše promijenilo.

To je grad u kojem je živio krajem protekle decenije u pauzama od izvještavanja o padu Slobodana Miloševića i ratu na Kosovu, te grad kojem se od tada često vraća, iako o njemu više ne piše.

‘Mali svijet’

“Zapravo, moje Sarajevo se nije previše promijenilo, jer kada ovdje dolaziš na samo nekoliko dana svaki put da vidiš svoje prijatelje, a ne radiš, to je privilegija”, kaže on.

“Čovjek svugdje stvara svoj mali svijet. Isto je i u Parizu. ‘Moj mali Pariz’ je vrlo cool grad. Ali i u Parizu ima mnogo ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem i koji bi vam ispričali sasvim drugu priču.”

“Prijatelji u Sarajevu pričaju mi o svojim problemima i ja znam da je život ovdje težak. Ali i ‘moje malo Sarajevo’ je i dalje vrlo sarajevsko, šarmatno, pametno … lako ga je voljeti”.

Izvor: Al Jazeera