Rat bio i prošao, a oni još u izbjeglištvu

Piše: Snježana Mulić-Softić

Jasmin Rizvanović sa Sokoca imao je samo 13 godina kada je postao izbjeglica. To je i danas – 20 godina od završetka rata.

Sada 36-godišnjak, Jasmin sa svojom majkom, suprugom  i kćerkicom, odnedavno živi u kolektivnom centru u Hrasnici pored Sarajeva.  Prije toga, kaže, promijenili su najmanje 14 adresa.

“Išli smo od kuće do kuće, od stanodavca do stanodavca. Uvijek smo bili podstanari, nema u čemu nismo živjeli. Dok sam radio – plaćao sam, kad nisam imao – dali bi nam otkaz. I ovo je prvi put, otkako smo protjerani, da smo od države dobili smještaj i da ne moramo plaćati kiriju”, priča Jasmin.

Njegova majka Zahida više se i ne sjeća kako je izgledao njen nekadašnji dom.

“Kuća je zapaljena. Pokušavali smo naći donacije da se popravi, ali je bilo komplikacija, pa smo odustali. Naravno da čovjeku nedostaje njegova kuća, ali sada sam se navikla, pa mi je svejedno”, kaže.

Iako su dvije sobe, koje su dobili na korištenje u kolektivnom centru, pune vlage, a zidovi se ljušte, ova porodica je sretna da konačno ima krov nad glavom.

“Toplo nam je, imamo svoje kupatilo”, kaže Jasminova supruga. Ali im, veli, nedostaje hrane,  jer žive samo od dječijeg doplatka i 80 KM (40 eura) socijalne pomoći.

Jedna mašina za veš za 15 porodica

Njihova prva komšinica je iz Sarajeva. Kroz otškrinuta vrata kaže da je izbjeglica u vlastitom gradu, ali ne želi reći ime, niti da je fotografišemo.

Dolazili su novinari, veli, i snimali, ali nije dobila ništa osim problema.

“Kad mi je izašla slika u novinama, onda su se počeli javljati muškarci sa ponudama da se udam i od tada više neću  ništa da pričam”, kaže i nestaje iza vrata na kojima piše “apartman br. 3”.

U dnu hodnika drnda veš-mašina. Nekad ih je bilo tri, ali su se pokvarile, pa sada 15-ak porodica koristi samo tu jednu.

Radni je dan i malo je stanara ovog centra u svojim izbjegličkim sobama. Iako niko nema stalni posao, kažu, svi se ujutro “razlete na sve strane” ne bi li šta zaradili. Neko cijepa drva, neko kopa kanale… Svi su bez novca i svi se žale na Vodovod koji im putem suda traži velike sume za račune koje, kažu, nikada nisu napravili.

Raseljena osoba od rođenja

Na drugom spratu centra, stanari  nemaju kupatila i WC u svojim apartmanima, već samo zajednička – na dnu hodnika. Na zidu je spisak žena koje ih održavaju i napomena da ”onaj ko ne čisti mora platiti 5 KM”.

Mrak u dugom uskom hodniku razbijaju šarene papuče i cipele ispred vrata.

Pred vratima na samom kraju, svoje cipelice ostavlja i desetogodišnja Azra. Otkako zna za sebe, ova djevojčica je “raseljeno lice”. Već je promijenila tri škole i pet učiteljica. Kaže da taman kad se upozna sa novim nastavnicima i drugovima,  dođe vrijeme da se seli u drugi dio grada i drugu školu.

Ipak, i ona i njeni roditelji, Miralem i  Elmedina Salčin, nadaju se da će seljenju uskoro doći kraj.

Oni su u kolektivnom centru u Hrasnici pet mjeseci i to, kažu, zahvaljujući Muameru Bandiću, ministru za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica Kantona Sarajevo.

“Da nije bilo tog ministra, mi bismo još plaćali kiriju ili moljakali ljude da nas prime na noćenje, jer za ovih 20 godina nikad nismo bili smješteni u neki centar poput ovog ”, kaže Miralem.

Aktivno 88 kolektivnih centara

U Bosni i Hercegovini postoji 88 kolektivnih centara u kojima je smješteno 1.830 porodica, odnosno 7.233 raseljene osobe, podaci su Unije za održivi povratak i integracije u BiH iz 2011. godine.

Za vrijeme rata, kaže, bio je borac, ali za to nema nikakvu naknadu, kao ni redovan posao. Porodicu izdržava tako što nadničari i od onog što im dadnu drugi ljudi.

Njegova supruga, koja je oboljela od tumora, pokazuje skromni namještaj u sobi i kaže: “Sve ovo smo dobili od dobrih ljudi. Sve što vidite na nama i na našem djetetu, također smo dobili”.

Ova porodica skoro da i ne zna kako je to imati vlastiti krov nad glavom, zato im smještaj u Hrasnici, uz sve njegove mane i nedostatke, kažu, dođe kao boravak u luksuznom hotelu.

Od mjesta do mjesta, od stana do stana

U sobi do njihove živi 69-godišnja Senaida Ćavkušić iz Višegrada. Kada je pitamo gdje je provela prethodnih 20 godina, od dana kada je protjerana iz svog grada, spusti pletivo u krilo i teško uzdahne.

 “Hej, kad bih to samo mogla izbrojiti”, kaže i nabraja sela i gradove u kojima je boravila, prije nego je došla do Sarajevskog kantona. Prilikom tog seljenja,  kaže, umro je njen 17-godišnji sin i ona je s kćerkom otišla u Ilijaš, mjestašce kraj Sarajeva, gdje je provela punih10 godina i to kao podstanarka.

“Kćerka se zaposlila, pa smo živjeli pod kiriju, nisam ni znala da mogu tražiti smještaj u kolektivnom centru. Onda se ona udala, a ja sam nastavila sama, i evo me već devet godina ovdje”, kaže ova starica i dodaje da živi od 95 KM socijalne pomoći i onog što joj pošalje rodbina. U proljeće, kaže, izađe na livadu pred centrom i iskopa lijehe, pa posadi povrće.

“Snalazim se, sine. Sijem, pletem. Ja sam od ovog pletiva kćerki napravila svadbu za 70 osoba”, kaže s ponosom.

Smeta joj što nema svoje kupatilo, što ponekad mora da čeka da se isprazni i što je život u centru toliko javan da čovjek teško može sačuvati svoju intimu.

“Voljela bih bar kad uzimam abdest (pranje prije molitve) da sam sama, da imam svoju banju”, kaže i pita znamo li mi – novinari, kada će se centar zatvoriti, a oni dobiti trajna stambena rješenja.

‘Kolosalna tuga’

Ipak, za ovaj centar Mustafa Alikadić, sekretar u Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice BiH kaže da je, ako ne najbolji, onda jedan od boljih u BiH.

“Izbjeglički centri u Brčkom, Goraždu i Grudama su u puno gorem stanju, mogu reći katastrofalnom”, kaže Alikadić, dok Mirhunisa Zukić,  predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH po najlošijim uvjetima ističe  tri izbjeglička naselja u Tuzlanskom kantonu – Mihatoviće, Višću i Karaulu.

I dok Alikadić kao glavni razlog zbog kojeg se 20 godina otezalo sa smještanjem raseljenih i izbjeglih osoba vidi nedostatak novca, u Uniji za održivi povratak i integracije smatraju da se radi o nenamjenskom  trošenju, odnosno preusmjeravanju sredstava namjenjenih njihovom zatvaranju u druge svrhe.

Kakogod, izbjeglice koje smo posjetili ne interesiraju razlozi, već samo to – kada će dobiti trajni smještaj.

Mustafa Alikadić, kaže da bi to moglo biti do kraja 2017. godine kada treba biti implementiran projekat  “Zatvaranje kolektivnih centara” u vrijednosti 102 miliona eura, a putem kojeg se trebao zbrinuti  2.700 porodica. 

“Izbjege i raseljene osobe iz čitave BiH bit će smještene u 121 objekat širom zemlje. Svaki stan će biti kompletno namješten, a projektom je predviđeno i da za najugroženije nađemo posao. Tako ćemo ispitati ko se čime bavi, pa ćemo, primjerice, zaposliti nekog od njih na održavanju zgrada i slično. Nadam se da će ova kolosalna tuga konačno prestati”, kaže Alikadić.

Istom se nadaju raseljeni u kolektivnim centrima. I samo čekaju, kako kaže jedan od njih, da im neko donese muštuluk (dobru vijest), pa da i oni počnu živjeti “mirnodopskim životom”.

Izvor: Al Jazeera