Raspisuje li Beograd ‘Haradinajeve izbore’

Bila je to aluzija na svojevremenu izjavu premijera Kosova, koju je samo Aleksandar Vučić glasnije čuo, piše autor (Ilustracija)

Mnogi su se u Beogradu uhvatili za sarkazam predsednika Srbije Aleksandra Vučića o raspisivanju vanrednih izbora. Opet! Kad ih je, i sam otvarajući takvu mogućnost tobož na navaljivanje “vrha stranke”, nazvao – izbori koje “traži [Ramuš] Haradinaj”. Bila je to aluzija na svojevremenu izjavu kosovskog  premijera, koju je samo Vučić glasnije čuo i pridao joj veći značaj da će za mesec i po one neprirodne kosovske takse oboriti Vučića. U svom spletkaroškom državništvu, srpski je predsednik odmah počeo javnu sprdnju s tom izjavom, ironično “odbrojavajući” dane svoje (sve)vlasti.

A kako je, napisa neko, “sarkazam ironija bez duše”, on ju je i oduzeo ovoj ironiji, pa je Haradinajev zahtev/prognoza prilepljena kao izdajnička etiketa i organizatorima građanskih protesta u Srbiji. Naravno, i čitavoj lopovskoj, nasilničkoj i mizoginoj opoziciji, koja, sarkastično-vučićevski dočarano, deli iste ciljeve sa Haradinajem. Kao krajnost – vredi to pomenuti, jer mnogo govori o aktuelnom srpskom trenutku i igračima na javnoj sceni – mrežnotviterašku “javnost” i ozbiljnije “serklove” tim je povodom zahvatila plitk(oumn)a plima reakcija. Talas koji je težio da dočara ozbiljnost bio je po principu detinjastog u-ta-ta inata: on nam spočitava Haradinaja, a preko Srpske liste na Kosovu radi u koaliciji s njim.

Ilustracija ovakvih “previda” mogla bi da bude skorašnje gostovanje (bolje reći, pristajanje da bude pikado meta bivšeg DS-ovca) ex-prezidenta Borisa Tadića, lidera Socijaldemokratske stranke, u navodno debatnoj emisiji “Upitnik” na Radio-televiziji Srbije. Kad je probao da ozbiljno analizira nelogičnost razloga za vanredne izbore kojima je Haradinaj razlog.

Matrica uvrnute i pervertirane logike

(Inače, pred talasom građanskih protesta u zemlji, primetno je da srpski javni servis popravlja pomalo svoje izveštaje o njima. I zasad više dajući privid političkih debata, otvara pomenutu emisiju za doskora nezamislivo učešće opozicionara. Prva emisija je rezultirala izlaskom predsednika Demokratske stranke Zorana Lutovca iz studija pred režanjem sagovornika, koje je voditeljka malo tolerisala, a delom nije mogla da “tonski” nadjača.)

Problem “Haradinajevih izbora”, kao i mnogo toga drugog što Vučić i njegov seizluk smisle, međutim je u manjkavosti bilo koje logičke analize. Još kad je se dokopa “analizirani”, eto prilike za najmonstruoznija izvrgavanja ruglu. Spas je u mukotrpnoj i mučnoj sposobnosti da se razmišlja u matrici uvrnute i pervertirane logike kojom “prvi Srbin” vešto manipuliše, spreman da očas izmeni stavove na koje je navukao bilo kakvu kritiku sa strane.

Konkretno, u vezi s najavom izbora, Vučić je nedavno rekao da je Srbija praktično u izbornoj godini, računajući i kampanju. Njegovi sledbenici s tim uveliko već operišu, iako po zakonu mandat sadašnjim skupštinarima ističe dogodine. Stoga, ako izbori budu raspisani, oni će više nego simbolično biti – Haradinajevi. Jer su u jakoj vezi s kosovskim problemom i nastavkom dijaloga Beograd – Priština. A u svemu tome, uz glavnog “dijalogičara” Hašima Tačija, na prištinskoj strani sve nezaobilazniji postaje upravo kosovski premijer.

Gubitak rejtinga i gubitak Kosova

Pa, kakve su, onda, uprkos čestim sitnijim izmenama, glavne konture komplikovane dijaloške i predizborne jednačine? Većina domaćih, pa i stranih diplomatskih analiza, gledajući samo izbornu stranu, govorila je i još govori da bi beogradskim vlastima odgovarali izbori pre okončanja dijaloga. Neki kažu stavljanja potpisa na nekad nekom obećani sporazum kojim se Kosovu priznaje status Ujedinjenih nacija. Tako bi, pojednostavljeno, sadašnja garnitura mogla da računa na još četiri godine vlasti, tokom koje pristaje na “neprijatnost” gubitka rejtinga zbog “gubitka Kosova”.

Ako bi se izolovano gledao drugi faktor, sam proces dijaloga Beograd – Prištins, ocenjivalo se sa svih strana da bi optimalan momenat za njegovo okončanje bila ova godina. Uz korekciju da je ona izborna i u Evropskoj uniji, pa bi mu valjalo dati neko ubrzanje kako bi se okončanjem mogla hvaliti i vršna EU-birokratija. U tu svrhu naglašavala se povećana zainteresovanost SAD-a, što ne znači istovremeno i ubrzavanje, naprotiv može predstavljati i usporavanje procesa. Pogotovo ima li se u vidu žestoka srpska akcija da male “treće zemlje” i one veličine mesnih zajednica odustanu od priznanja, kao i neprestano nabacivanje teze da ako je tu SAD, mora biti i Rusija.

U sve mora da se ukalkuliše i snažan stav Beograda da nema nastavka dijaloga dok Priština ne ukine bes(omuč)ne takse na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tu se, pak, ponovo pojavljuje “faktor Haradinaj”. On, u ulozi tvrdog igrača, odoleva svim pritiscima “dobrih policajaca” – američkih emisara, potom Tačija i, pazite, predsednika Skupštine Kosova Kadri Veseljija, člana Tačijeve stranke, za koga se tvrdi da je i “navukao” Haradinajevu Vladu da uvede, pa još i pooštri takse.

Na protestima 25 pobunjenih gradova

Oduzme li se od toga teorija zavere da je kosovsko zamešateljstvo za odugovlačenje dijaloga isfingirano, a možda i dogovoreno sa Beogradom, svakako pretnja da može da padne prištinska Vlada, što može značiti i nove izbore na Kosovu daje dodatno vreme i srpskoj vlasti da kalkuliše šta će pre – izbori ili nastavak dijaloga. “Haradinajeve” takse obostrano u dobroj meri rade za odlaganje nastavka dijaloga i povećavaju šansu Vučiću da “pre potpisa” još jednom visoko naplati svoj visoki rejting. I pritom, zbog svega nabrojanog, dobija i malo vremena za taktičko odlaganje odluke.

Zato ovih dana naglašava, ponovo odgovarajući na navaljivanje “svojih” iz Srpske napredne stranke da se ide na izbore, da to ne sme biti partijski, već državni razlog. Te i potpredsednik SNS-a i Vlade i ministar policije Nebojša Stefanović, koji jeste za vanredne izbore, u državne razloge ubraja i teškoće nastavka dijaloga zbog EU-izborne godine.

Postoji, međutim, i treći faktor, odnosno jedna nepoznata u gornjoj jednačini. Nju Vučić pomalo sklanja iza državnog razoga. A to su narastajući pokreti građanskog protivljenja, sad je jasno, ne samo njegovoj vlasti, već i sistemu koji reprodukuje takve vladaoce u Srbiji. Beogradski protesti zadržali su, čak uvećali, svoju masovnost kroz mesec i po neodustajanja i proširili se na unutrašnjost. Krajem januara organizatori operišu sa 25 “pobunjenih gradova” te podrškom više od 200 profesora Filozofskog i Fakulteta političkih nauka.

Bojkot izbora kao magično rješenje

Više od masovnosti, značajna je bila beogradska šetnja nedelju pre tog “bubrenja” po unutrašnjosti. Govornici na protestu, glumci – jedan od organizatora Branislav Trifunović i gost-govornik na kamionu-šetalici Nikola Kojo, održali su, može se reći, jake programske govore iz građanskog ugla protesta. Principi koje su proklamovali, a u vidu i zahteva opoziciji, naišli su na prihvatanje okupljenih (saslušani u mešavini grobne tišine i glasnog odobravanja), čini se, najviše su se približili i stavovima najveće opozicione grupacije, multiideološkog Saveza za Srbiju. Njegovi lideri su u saopštenju taktički i prihvatili te stavove, a organizatori, iako nisu bili gadljivi na saopštenje, ističu “da su protesti nadrasli svaku postojeću političku partiju”.

Među više programskih tačaka najznačajnije su: planira se formiranje tela koje će rukovoditi protestima, od opozicije se traži predlog kako da svaka izabrana vlast bude službenik građana, a ne vladar nad njima, te bojkot izbora, pa i ovih “Haradinajevih”, dokle god se za njih ne uspostave normalni zakonski i predizborni uslovi. Na pitanje da li “građani” ipak mogu da prihvate opozicione stranke na izborima, odgovara se – zašto stranke ne bi deo osvojenih mandata poverile nepartijskim i nepotkupljivim ljudima od autoriteta? Takav cilj u političko-sistemskom smislu zasad je podudaran sa stavom Saveza za Srbiju, da se po pobedi na (nekim tamo) izborima formira na godinu dana nestranačka ekspertska vlada – za rekonstrukciju sistema.

Bojkot izbora, kao drastičnu i efiksanu meru u ovom trenutku, i stranke i građani doživljavaju kao – magično rešenje. Zato ga prihvataju i opozicione stranke koje nisu u Savezu za Srbiju. Vladajuće stranke će učiniti sve da “naizmišljaju” rezervne partije da bi se obezbedio privid demokratičnosti. A opozicija bi morala više da radi za bojkot nego u kampanji za dobijanje glasova, kako bi se izlaznost birača oborila na ispod 50 odsto (neurednog) biračkog spiska. Ako ne i na tridesetak odsto onih od ukupnog spiska  koji glasaju za SNS i Socijalističku partiju Srbije. Rezervoar bojkota zato će se puniti po principu spojenih sudova iz rezervoara građana, širine i dubine njihovih protesta… To je merilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera