Oglasi

Raskol među utemeljiteljima AKP-a

Zašto je Erdogan odbio učiniti ustupke reformističkom pokretu u svojoj stranci?
Mnogi politički posmatrači optužuju Erdogana za nepopustljivost u stavovima prema opoziciji unutar strankeEPA

Piše: Moataz Ali, politolog

Pristižu vijesti o ostavci jednog broja osnivača vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) u Turskoj, među kojima je i ta da je bivši ministar Ali Babacan iznio namjeru da osnuje novu stranku nakon političkog zastoja u AKP-u. Postoji mogućnost da će mu se uskoro pridružiti i bivši turski predsjednik Abdullah Gul i bivši premijer Ahmet Davutoglu. Takva situacija navela je mnoge političke posmatrače da optuže Erdogana za nepopustljivost u stavovima prema opoziciji unutar stranke. Međutim, oni koji prate razvoj politike vladajuće stranke unutar zemlje i inostranstvu očekivali su da će do ovakvih podjela doći dosta ranije, prije nekoliko godina, pogotovo od 2014., godine u kojoj je Turska počela plaćati ceh zbog svojih političkih stavova podrške Arapskom proljeću.   

Nova Erdoganova strategija

Vojni udar na vladu Necmettina Erbakana 1997. godine, raspuštanje Stranke blagostanja (Refah Partisi), smjena Erdogana s pozicije gradonačelnika Istanbula 1998. godine koji je osuđen na zatvorsku kaznu naredne godine, bili su događaji koji su naveli Erdogana da pokuša uvjeriti Erbakana da pokaže veću političku fleksibilnost i da se malo prilagodi desnom centru. Također je smatrao da se bitka za identitet treba odgoditi sve do potpunog učvršćivanja vlasti i pobijede nad dubokom državom. Erdogan se uvjerio kroz svoje iskustvo na poziciji gradonačelnika Istanbula da postignuća na terenu i rast popularnosti nisu dovoljni da se porazi duboka država prisutna u pravosuđu, vojsci i medijima.    

Nakon što je Erdogan uspio oslabiti utjecaj duboke države, postepeno počinje otkrivati svoje islamističko lice. Kada su pokrenute revolucija Arapskog proljeća, Erdogan počinje medijski podržavati ovakva dešavanja i pozdravljati dolazak islamista na vlast. Također je započeo svoj projekat iskorjenjivanja islamske nepismenosti u turskom društvu. 

Erbakanova struja nije se dala uvjeriti da odustane od nekih konstanti i odgodi bitku za identitet, što je nagnalo Erdogana i njegovu reformističku struju da uđu na izbore za predsjednika Stranke vrline (Fazilet Partisi). Međutim, Recai Kutan, kandidat lojalan Erbakanu, uspio je sa veoma malom razlikom pobijediti Abdullaha Gula odanog Erdoganu. Kao što je to Erdogan i očekivao, Ustavni sud je raspustio Stranku vrline u junu 2001. godine, opravdavajući takav postupak time da stranka krši sekularna načela države, iako je to bila treća stranka po veličini u Turskoj. Stoga Erdogan i Gul u avgustu te godine počinju osnivati Stranku pravde i razvoja (AKP), koja je klasificirana kao umjereno konzervativna politička stranka orijentirana prema desnom centru. To je doprinijelo tome da se stranci priključe i bivši članovi stranaka Pravi put (DYP) i Domovinske stranke (ANAP). Važno je napomenuti da su stranke desnog centra, kao što su AKP, DYP i ANAP dobijale najviše glasova na parlamentarnim izborima od Menderesove ere u vrijeme sekularne vladavine.

Prijevremeni izbori i impresivni rezultati

Političke i ekonomske okolnosti išle su dosta u prilog Erdoganovoj stranci. Državu je zadesila ekonomska kriza koja je dovela do velikog političkog neslaganja između tadašnjeg predsjednika Republike Ahmeta Necdeta Sezera i premijera Bulenta Ecevita oko njihovih nadležnosti vezano za rješavanje krize. Ubrzo potom, kriza se prelila i u medije, što je doprinijelo pogoršanju ekonomske situacije i dovelo do kolapsa tržišta kapitala. Zbog takvih dešavanja u zemlji, izbori su održani 18 mjeseci prije predviđenog termina. Zahvaljujući uspjesima koje je Erdogan ostvario u gradu Istanbulu, uspjeva osvojiti trećinu mjesta u Parlamentu. Budući da većina stranaka nije prešla izbornu granicu od 10 posto, AKP je uspjela osvojiti još jednu trećinu mjesta u parlamentu i sama formirati vladu. 

Erdoganova vlada uspjela je izvući zemlju iz ekonomske krize, a Erdogan je uvjeravao Zapad da će sačuvati sekularni karakter države. Erdogan je također pozvao Evropsku uniju da požuri s integracijom Turske u carinsku uniju kako bi imala koristi od evropskog tržišta. To je navelo Evropu da od Turske traži da provede paket zakonodavnih i političkih reformi koje podrazumijevaju transparentnije pravosuđe, kao i udaljavanje vojske od uplitanja u politički život. Upravo na takav politički manevar je čekao Erdogan, koji je tražio političko opravdanje da sasjeće moć duboke države i oslobodi se vojnog stiska koji je kočio političke tokove u državi. Te reforme su predstavljene turskoj zajednici kao dio paketa neophodnih reformi s ciljem pripremanja zemlje za ulazak u Evropsku uniju.

Erdoganova politička fleksibilnost da odgodi borbu za identitet i bude spreman na suživot sa sekularizmom određeno vrijeme pomogla mu je da dobije američku i evropsku podršku u svojoj borbi za izmjenu ustava. On uspjeva postepeno isključiti vojsku iz uplitanja u politiku i nadzora obrazovanja, bez da te izmjene izazovu zabrinutost zapadnih sila. Erdogan je uspio ostaviti utisak da se njegova religioznost ne suprotstavlja sekularnom karakteru države, što je impresioniralo tadašnjeg američkog predsjednika Busha koji je tražio da se Erdoganova politička paradigma primjeni i u arapskim državama kroz integraciju islamskih skupina u vlast u Egiptu, Palestini i drugim arapskim zemljama, kao pokušaj da se integriraju u sekularni sistem, što se dogodilo s Hamasom i Muslimanskim bratstvom 2005. godine.

Erdogan otkriva svoje islamističko lice

Nakon što je Erdogan uspješno oslabio utjecaj duboke države, postepeno se počinje otkrivati njegova islamistička orijentacija. Kada su izbile revolucije Arapskog proljeća, Erdogan im je pružio svoju medijsku podršku, pozdravljajući dolazak islamista na vlast. Također je započeo svoj projekat iskorjenjivanje islamske nepismenosti u turskom društvu, intenzivirajući aktivnosti na izgradnji vjerskih škola od 2012. godine. Zapad nije bio oduševljen takvim potezima jer je njegova islamska orijentacija počela izlaziti na vidjelo. Duboka država je na to odgovorila pokušajem hapšenja direktora obavještajne službe i čuvara državnih tajni Hankana Fidana u februaru 2012. godine, dok je Gulenova grupa pokušala izvesti sudski puč krajem 2013. godine, s tim da je Erdogan uspio osujetiti te planove.

Kraj politike ''nula problema sa susjedima''

Ahmet Davutoglu, Abdullah Gul i Ali Babacan podržavali su politiku ''nula problema sa susjedima'', koja je doprinijela stabilnom desetogodišnjem ekonomskom rastu Turske, pokušavajući da uvjere Erdogana da se drži te politike i izbjegne sukob sa Zapadom. Međutim, Erdoganova filozofija vlasti oslanjala se na izgradnju ekonomskog prosperiteta paralelno s političkim ambicijama da se prekine zapadna hegemonija nad muslimanskim narodima. Njemu nije bila dovoljna samo izgradnja snažne ekonomiju, već radi na jačanju svojih odnosa sa arapskim i muslimanskim zemljama u nastojanju da ostvari Erbakanov san i realizira projekat osam muslimanskih zemlja.    

Raskol između predsjednika Turske Abdullaha Gula i Erdogana počeo je 2014. godine, kada je Gul čestitao Al-Sisiju pobjedu na predsjedničkim izborima. Gul i njegova ekipa vide da je nastavak politike nula problema i neulazak u  konfrontaciju sa Zapadom i njegovim sljedbenicima najbolji i najsigurniji način vladavine, dok je Erdoganov stav bio žestoko protivljenje vojnom udaru u Egiptu. U drugom kontekstu, Zapad je uspio fragmentirati Erdoganov izborni blok u pokušaju da ga sruši. Uprkos Erdoganovim naporima da riješi problem Kurda kroz podršku socijalnim i kulturnim pravima tog naroda, Zapad je podržao kurdsku stranku koja ima separatističke tendencije. Ova stranka je uspjela pridobiti veliki postotak kurdskih glasova, oslanjajući se na narativ historijske nepravde nanesene Kurdima. Rezultat toga bio je neuspjeh Erdoganove stranke da formira vladu nakon izbora u junu 2015. godine.

Početak raskola

Prvi znakovi neslaganja u stranci počeli su se pojavljivati nakon izbora u junu 2015. godine, kao rezultat Erdoganovog partnerstva sa antizapadnom Strankom nacionalističkog pokreta (MHP). Erdogan je, nakon što je izgubio glasove Kurda, napravio politički manevar koji je imao za cilj mobilizirati turske nacionaliste da glasaju za njega u pokušaju da sam formira vladu i izbjegne formiranje koalicijske vlade između suprotstavljenih stranaka. Međutim, Davutoglu je podržavao ideju formiranja koalicijske vlade, što je doprinijelo dodatnom raskolu među njima. S druge strane, vizije Erdogana i Devleta Bahcelija, predsjednika MHP-a, postajale su sve sličnije vezano za nužnost suprotstavljanja paralelnom sistemu i PKK-u, te da se ne treba oslanjati na priključivanje Evropskoj uniji, već usmjeriti prema istoku, odnosno prema Kini, Rusiji i Iranu, dok su Davutoglu i Gul računali na nastavak saveza sa Zapadom.

Je li ih Erdogan prevario?

Za Gula i njegove kolege, koji su odbacivali političko rivalstvo sa Zapadom, bilo je prirodno da shvate kako je sukob neizbježan, te da je Erdogan odlagao borbu za identitet zbog nepotpune udarne sile. Također, njihova reformistička vizija, koja se svodila na ekonomski uspon, nije bila kompatibilna s Erdoganovom svobuhvatnom vizijom za izgradnju jake države u političkom i ekonomskom smislu koja bi branila muslimanske narode i bila stanju da se suprotstavi ambicijama Zapada. Sve je to neminovno vodilo do sukoba sa zapadnim silama koje žele nastaviti svoju hegemoniju nad bogatstvom i kapacitetima muslimanskih naroda.

Očekivanje neuspjeha

Tokom vladavine AKP-a, sve druge stranke koje su proizašle iz islamskog ili konzervativnog pokreta nisu se uspjele takmičiti s Erdoganom. Primjer za to su Demokratska stranka orijentirana prema desnom centru koju je vodio Suleyman Soylu 2009. godine ili Stranka glas naroda koju je vodio Numan Kurtulmus, a odvojila se od Stranke sreće 2010. godine, koje su se na kraju priključile AKP-u. Vidjet ćemo hoće li Babacan i Gul prekršiti to pravilo i mogu li pridobiti dio Erdoganove popularnosti, ili će njihovi pokušaji ostati bezuspješni, kao što se ranije desilo Abdullatifu Seneru. Sener je istupio iz AKP-a 2007. godine i osnovao Stranku Turske, koja je postala model neuspjeha i na kraju se pridružila sekularnoj Republikanskoj narodnoj stranci (CHP).

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.