Oglasi

Rasizam kao pitanje sadašnjosti i budućnosti

Rasizam u Americi apsolutno postoji. On je problem. Mi to trebamo popraviti, rekao je vođa afroameričke umjetničke pobune, reditelj Spike Lee.
U filmu 'BlacKkKlansman' Spike Lee povlači paralelu između djelovanja Ku Klux Klan-a 70-tih i politike Donalda Trumpa, piše autorEPA

Iako je ropstvo u SAD-u ukinuto još daleke 1865. godine Ratifikacijom 13. ustavnog amandmana, a u međuvremenu Afroamerički narod imao i "svog" predsjednika, te usprkos tome što svjetski politički lideri pitanje rasne netrpeljivosti konstantno potiskuju u drugi plan, umjetnost i dalje rasizam smješta u sadašnjost i budućnost, gdje mu u konačnosti i jeste mjesto. Tako je na posljednjem Filmskom festivalu u Cannesu svoje ostvarenje prezentirao najpoznatiji afroamerički filmski reditelj Spike Lee, naslova BlacKkKlansman, koji s istinitom pričom o Afroamerikancu koji se uspio infiltrirati u lokalni Ku Klux Klan, donosi nešto novo u njegovom autorskom analiziranju rasizma u Americi.

Gotovo istovremeno je objavljen muzički spot za pjesmu Ovo je Amerika američkog glumca, repera i komičara Childisha Gambina, s originalnim i tragično istinitim prikazom jednog društva u kojem su jednako zastupljeni snimci smrti, nasilja i razuzdanog plesa, a koji već sedmicama zaokuplja američku i svjetsku javnost. Naposlijetku je i aktuelna televizijska produkcija u vidu serije Dragi bijelci (Dear White People) ponudila svoj doprinos u prezentiranju rasizma kao pitanja sadašnjosti, ali i budućnosti koju izgrađuju rasno podijeljeni mladi ljudi.

"Rasizam u Americi apsolutno postoji. On je problem. Mi to trebamo popraviti", rekao je svojevremeno "vođa" afroameričke umjetničke pobune, reditelj Spike Lee, koji se tokom cjelokupne filmske karijere konstantno bavio problematiziranjem "egzistencijalizma" Afroamerikanaca te prezentirao rasizam kao vječito postojan i nikada prevaziđen u američkom društvu. Već tokom studija Lee će snimiti film Bijeli Pamuk, Bijeli Vrag, u kojem prikazuje afroameričku porodicu koja u tišini svoga siromašnog doma prerađuje ubrani pamuk.

'Bijelo simbolizira zlo'

Kako bi dodatno akcentirao crne ruke i bijeli pamuk, Lee ovaj film režira u crno-bijelog tehnici, s konačnim zaključkom da "bijelo", zapravo, simbolizira "zlo". S ovim i narednim studentskim filmom naslova Odgovor, u kojem se ironijski referira na historijsku dramu Rođenje nacije (1915) Davida Griffitha, koja crnce predstavlja kao opasne divljake, on podsjeća na segment američke historije (ne baš tako davno) kada su Afroamerikanci bili "pamučari", a Ku Klux Klan širio mir.

Rasizam kao neizostavni dio svakodnevnice američkog društva, kojeg postepeno nagriza i na koncu dovodi do samouništenja, Lee predstavlja u svom najreprezentativnijem ostvarenju Učini pravu stvar (1989), u kojem vreli brooklynski dan počinje zvonjavom sata na kojem je 15 do 12 i "buđenjem" Afroamerikanaca, koji vjeruje da je pitanje rasizma prošlost, a završava smrću afroameričkog mladića Radio Raheema, kojeg policajci (bijelci) nehotično uguše te apsolutnim uništenjem naizgled mirnog multietničkog naselja.

U filmu Groznica džungle (1991) miješanje rasa, s kojim se u neslavnoj američkoj prošlosti pokušavalo dokazati da Bijelac i Afrikanac nemaju isto porijeklo te opravdavali kolonijalizam, Lee kao jedan od likova metaforički naziva "nuklearnim holokaustom", s kojim Afroamerikanci gube svoj identitet i poništavaju 400 godina ugnjetavanja. Međutim, uloge su zamijenjene i, za razliku od vremena kada bijelci nisu moglu odoljeti crnim ženama koje su radile na plantažama pamuka, danas "životinjska požuda" obuhvata uspješnog Afroamerikanca koji žudi za seksualnim odnosom s Italijankom, uprkos podsjećanju na mladića Yusufa Hawkinsa kojeg su 1989. godine zbog veze s djevojkom njihovog porijekla pogubili američki Italijani.

U svome najznačajnijem filmskom projektu, historijskoj drami Malcom X (1992), kroz ekranizaciju autobiografije najvećeg američkog borca za prava crnaca Malcolma X-a, ovaj intrigantni reditelj predstavlja pad i uspon crnog čovjeka, od njegove materijalne smrti do duhovnog rođenja. Ono što je Lee počeo na kraju 20. stoljeća nastavili su mnogobrojni reditelji u novom mileniju, s ipak nešto manje autorstva i povećane političke korektnosti, kreirajući mnoštvo ostvarenja koja na različite načine pristupaju temi rasizma, odbijajući ga prepustiti prošlosti – Odbjegli Django (2012), 12 godina ropstva (2013), Dragi bijelci (2014), Mjesečina (2016), O. J.Simpson: Napravljeno u Americi (2016), Bježi (2017)...

Ku Klux Klan 70-ih i Trump danas

Nakon nekoliko krajnje neuspjelih filmskih pokušaja, Spike Lee se s ostvarenjem BlacKkKlansman u 2018. godini vratio onome što ga je i obilježilo kao jednog od najvažnijih savremenih američkih reditelja – filmu kao političkoj tribini. BlacKkKlansman je zasnovan na istinitiom događaju o Ronu Stallworthu (John David Washington), prvom afroameričkom policajcu u Koloradu, koji se pokušava priključiti zloglasnoj rasističkoj organizaciji Ku Klux Klan te otkriti njihove namjere i pravovremeno reagirati. Ono što je iznimno zanimljivo u ovome filmu i što, zapravo, predstavlja njegovu najveću vrijednost jeste paralela koju reditelj povlači između djelovanja Ku Klux Klan-a 70-tih i politike američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je nedavno meksičke imigrante nazvao "životinjama".

Lee to vješto radi uz pomoć stvarne ličnosti, Davida Dukea, kojeg u filmu igra Topher Grace, a koji je od takozvanog Velikog Vješta Vitezovog Klu Klux Klana s kraja 70-ih postao zakleti republikanac i Trumpov pristalica. Lee će tako u filmu iskoristiti dokumentarističke snimke rasističkih nereda u Charlottesvilleu, koje je javno podržao i spomenuti David Duke. Nakon što je Trump izjavio kako je na protestima bilo "finih ljudi na obje strane" te na taj način izjednačio aktiviste koji zastupaju antirasizam s neonacistima kao modernim KKK-om, Duke je na svome Twitter nalogu napisao: "Hvala vam, predsjedniče Trump, za iskrenost i hrabrost da uvijek govorite istinu."

Također, za slogane Klu klux Klanovaca Lee koristi Trumpov "America First", s kojim je 20-ih godina prošlog stoljeća, zapravo, počelo "drugo rađanje" Ku Klux Klana. Leejev BlacKkKlansman jeste jedan od prvih autorskih filmova koji otvoreno kritizira politku Donalda Trumpa, ali i ukazuje na rasističke ideologije zastupljene u cijelom svijetu. "To nije samo crno, bijelo, smeđe, to je svačije pitanje. Ovaj film je poziv na buđenje", rekao je Lee nakon premijere u Cannesu. Njegovo izjavi svakako treba dodati i krajnje zabrinjavajući porast statistike članstva KKK-u, koji je 1924. godine brojao oko šest miliona članova, 1974. godine "samo" oko 1.500, dok je u 2018. godini upisano između 8.000 12.000 novih Klu Klux Klanovaca.

Ovo je Amerika...

Gotovo nikada u historiji američke, a s time i svjetske, muzičke industrije nije zabilježena tolika posvećenost detaljnoj analizi jednog spota i njegovih simbolističkih značenja kao u slučaju pjesme Ovo je Amerika glumca, repera i komičara Donalda Glovera, poznatog pod pseudonimom Childish Gambino. Riječ je kratkom, iznimno sugestivnom, krajnje direktnom i svakako autorskom video uratku u kojem Gambino u 4:04 minute trajanja na jednom mjestu okuplja cjelokupnu historiju rasizma u Americi, ispunjenu nasiljem, smrću te plesom i veseljem. Spot počinje u praznom hangaru, u kojem se nalazi stolica s gitarom, na koju sjeda Afroamerikanac i počinje svirati. U veselom tonu, s trep bitovima i horom glasova, Gambino počinje svoj ples, ali uskoro prilazi sviraču, vadi pištolj i puca mu u potiljak. "Ovo je Amerika", kaže zatim Gambino, dok iza njega započinje sveopći haos.

Već od početka teksta pjesme i samog videa moguće je uočiti mnoštvo simbola, skrivenih znakova i poruka, koji počinju od Gambinovih hlača, istih onih koje su nošene u Američkom građanskom ratu, dok pištolj preuzima afroamerički dječak s crvenim platnom u rukama. Upravo ovaj trenutak ističe vrijednost oružja i pažnju koja mu se poklanja u današnjem svijetu, dok se samo ubistvo povezuje s mnogobrojnim kukavičkim "egzekucijama" Afroamerikanaca od policije. Dalje, kopirajući pokrete Jima Crowa, teatarskog lika takozvanog minstrel nastupa, koji je u 19. stoljeću s licem obojenim pastom za cipele ismijavao sve afroameričke stereotipe (ljenost, glupavost, poniznost), Gambino podsjeća da rasizam nije nestao donošenjem 13. amandmana američkog Ustava, koji zabranjuje ropstvo, već da je postao dio popularne kulture.

U nastavku Gambino ples ponovno prekida, ovaj put preuzimajući "kalašnjikov" i pokosivši čitav gospel zbor, što opet asocira na pokolj u crkvi u Charlestonu, kada je bijeli supremacist Dylann Roof ubio devetero Afroamerikanaca. Dok Gambino pleše zajedno s djecom u školskim uniformama, u pozadini se dešava apsolutna katastrofa, sačinjena od pljački, ubistava, nereda, uništenih i zapaljenih automobila iz prošlog stoljeća, kakvo je vozio i Rodney King kada je zaustavljen i brutalno pretučen od losanđeleske policije. S jedne strane, dakle, djeca bezbrižno plešu i pjevaju, a s druge se odvija konačna apokalipsa, koju nagovještava Biblijski jahač na bijelom konju, a upravo ovakav dualizam definiše trenutno stanje u svjetskim medijima i društvenim mrežema, u kojima više ne postoji granica između radosti i smrti. Jedna od žrtava masakra u Charlestonu je bila i 70-godišnja Ethel Lance, čija je kćerka prokomentarirala video i rekla kako je izuzetno "težak za gledanje, ali i istinit... Zbog ovoga spota će se milioni mladih Amerikanaca upitati: 'Kako preživjeti u Americi?'"

Dragi bijelci...

"Dragi bijelci, jedan mali savjet: kad pitate nekoga ko etnički izgleda drugačije: 'Šta si ti?, odgovor obično glasi: 'Oosoba koja će te išamarati kao budalu'", kaže u svojoj radijskoj emisiji studentica univerziteta Winchester Sam White, djevojka miješane rase i glavna protagonistkinja nove Netflixove serije Dragi bijelci (Dear White People), kreirane prema istoimenom filmu iz 2014. godine. Poput likova iz filmova Spike Leeja, White u svojoj emisiji glasno i jasno iznosi sve probleme s kojima se Afroamerikanci i dalje susreću te ukazuje na postojanje svojevrsnog sistemskog rasizma u SAD-u, koji u najvećoj mjeri pogađa mlade ljude.

S mikrofonom pojačanim do maksimuma i materijalom koji crpi iz svakodnevnice međurasnog života u 21. stoljeću, ova radijska emisija, sugestivno nazvana Dragi bijelci, predstavlja svojevrsnu političku tribinu koja svakom bijelom čovjeku na planeti, nekad direktno, nekad suptilno, ali pjesnički, poručuje: "Dragi bijelci, naša boja kože nije oružje. Ne morate se toga bojati." Istovremeno, gradeći paletu života crnih i bijelih studenata, čije odnose ograničava krajnje nerazumijevanje i nejednakost, ovaj serijal ukazuje i na pritisak s kojim se nose i Afroamerikanci, koji su, naprimjer, zbog očekivanja "svoje" zajednice, prinuđeni skrivati ljubavne i seksualne veze s bijelcima.

Lišeno ispraznog propovijedanja antirasističkih aktivista koji nesvjesno pozivaju na nasilje, ostvarenje Dragi bijelci vraća rasizam na jedino mjesto gdje njegova prisutnost može biti osviještena, ali i definitivno iskorjenjena, na rasno podijeljeni fakultet i studij tokom kojeg mladi ljudi tragaju za svojim mjestom u društvu te pokušavaju pronaći slobodu, jednakost i ljubav, koju ne može zaustaviti niti razlika u boji kože.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.