Raport sa hrvatske obale: Ciloga svita mi smo drugi, šta nam više triba

Iščekivanje je ogromno, može se rezati nožem i mazati na kriške umjesto  parizera (EPA)

Kad  sam sebe jutros, nedjelja  je 15. juli, konačno riješio ostaviti na miru od tastature barem slijedećih ubogih šest dana i noći u Makarskoj sa porodicom,  „roštiljajući“  se sa brigadama  „Bosančerosa“  na pijesku uz more, trebalo mi je svega nekoliko „kadrova“  iz auta već na Kupreškim vratima, tačnije na prilazima Livnu, da skontam kako neće biti ništa od upoznavanja sebe u dominantnom i nepomućenom ambijentu godišnjeg odmora.

-Ti si ponos Livna- stoji na ogromnom bilbordu prije nego se  automobili u smjeru graničnog prijelaza Aržano približe ždralovima i patkama na Buškom blatu.

Sa njega se smiješi Zlatko Dalić, selektor „vatrenih“ koji  za nekoliko sati igraju utakmicu stoljeća, vječno zelenu bitku za svjetski nogometni tron.

Čarobna i nestvarna nedjelja

Oni su  „već pobijedili“,  ali žele nadmašiti i potući svoje najluđe snove i postati svjetski prvaci.

Dalić je Livnjak (kao, uostalom, i Robert i Niko Kovač i Davor Šuker) prvu loptu šutnuo u livanjskom NK  „Troglavu, prije nego će mnogo godine kasnije, ovih dana i i ove „svete“  nedjelje postati galaktički poznat trener.

Današnja nedjelja u Hrvatskoj i u rubnim bh. gradovima, da ne pričamo o zadarskom  zaleđu, podvelebitskim naseljima, odakle porodičnim korijenima dolaze Luka Modrić, Danijel Subašić, Šime Vrsaljko čarobna je i nestvarna.

Skoro pola tima  hrvatskog tima  čine nogometaši  porijeklom iz BiH (Lovren, Mandžukić, Rakitić, Ćorluka, Kovačić,) pa se zbog afričkog porijekla većine francuskih nogometaša po društvenim mrežama probio aktuelni vic kako se večeras u 17 sati u Moskvi u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu sastaju BiH i Afrika.

Iščekivanje je ogromno, može se rezati nožem i mazati na kriške umjesto parizera. 

Finale sa Francuzima je okidač i za  dobro raspoloženje graničnog policajca u Aržanu koji je već u „šest uri“ zbunjujuće ljubazan.

Nakon rutinske kontrole pasoša, uniformirani dragi gospodin kratko se raspituje je li naša Opel Astra sa motorom  1.7 ili 1.6, a nakon što je saznao i godište slavodobitno konstatira kako je njegova „limuzina „ mlađa. Onda  se u povjerenju  sa zavjereničkim osmijehom nagnuo  kroz otvoreni prozor svog „ureda“ i  rekao, ciljajući na večerašnji susret: “Ovo večeras  je naš najveći blagdan!  Na stranu Sveta tri kralja i Dan neovisnosti i  Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja i Svi sveti, ali, prijatelju, ovo je nešto što se ne da opisati!”

‘Završiti posao’

Tehnički uslovi da se još i zagrlimo, ja za volanom, a on u svom „kabinetu“, iako se poznajemo gotovo manje nego nikako, sva sreća, nisu postojali, pa  smo klimoglavima nazdravili (skorašnjoj) pobjedi Mandže i ostalih.

U Cisti  Provo, prvoj općini sa hrvatske strane u Splitsko–dalmatinskoj županiji, na zapadu Imotske krajine, Bog je svjedok, sve živi za ovaj susret. Konobarica u  hrvatskom dresu, karirane zastavice i zastave, ćakulanja uz makijato.

“Haj'mo noćas dovršiti posao”, kaže gost sugovorniku u kafeu „Dubrava“ na križanju gdje se iz Ciste Prove može lijevo ka Imotskom i Mostaru,a desno prema Zagrebu..

Evo nas na cilju u Makarskoj, gdje će se večeras na Kačićevom trgu slaviti uz vatromet, bakljade i petarde –  kakav god rezultat bude, jer već se „upisalo u povijest“.

Mario Kovačić, nekadašnji makaranski as malog nogometa, parnjak sa Alenom Bokšićem, iz čuvene Ćirine generacije „vatrenih“  iz 1998. „viruje“ u pobjedu. Ovaj je kraj pun nogometnih bisera, dodaje: “Perišić  je iz Omiša, Rebić iz Imotskog, Strinić iz Splita”.

“Pobjeda, ništa drugo, biće teško, ruku na srce, ali virujem našima. Samo da ne dođe do penala, to jede nerve!”

 Marijov strikan Drago mudro ubacuje općepoznate premise  i zakucava svoj stav konkluzijom (zaključkom) o „ malim i velikim“  silama.

“Hajde Boga ti, đe su Rusi, Englezi, Nijemci, sve velesile, a mi ispred njih. Cilog svita mi smo drugi, šta nam više triba!”

Izvor: Al Jazeera