Rane u Lovasu i Srebrenici ne prolaze

Jedinice koje su formirali Jovica Stanišić i Franko Simatović činile su zločine na prostoru gotovo cijele bivše Jugoslavije. Neki od njih počinjeni su u Lovasu u Hrvatskoj i Trnovu u Bosni i Herecegovini.

Lovas, gradić u istočnoj Hrvatskoj, na samoj granici sa Srbijom, posjetio je novinar Al Jazeere Vladimir Bobetić.

Dvije decenije nakon početka rata u bivšoj Jugoslaviji, malo toga u ovom mjestu podsjeća na počinjene ratne zločine. Srpske paravojne formacije i Jugoslovenska narodna armija (JNA) u grad su ušli u oktobru 1991. godine.

Ubistva i pljačkanje imovine počeli su odmah. Ivan Mujić još uvijek se sjeća 18. oktobra 1991. godine kada su on i još 50 muškaraca utjerani u minsko polje, koje su postavile paravojne formacije iz Srbije, s namjerom da ih na taj način likvidiraju.

„Oni su bili iza nas na pristojnoj udaljenosti. Jedan je prišao prvome sa leđa i gurnuo ga na mine i mine su se aktivirale. Mine su počele eksplodirati, a iza su nam oni pucali rafalima u leđa“, navodi on.

Igra sudbine

U prvom naletu ubijeno je ili od mina poginulo 20 ljudi, da bi, nakon što su izvučeni ranjeni, ostatak preživjelih bio natjeran da nastavi sa hodanjem u minskom polju.

„Kada sam vidio mine, meni je došlo u glavu da više neću vidjeti ni ženu ni djecu, tako da sam se u sebi opraštao od njih“, govori Mujić koji je također ranjen.

Čudnom igrom sudbine, prebačen je u bolnicu u Sremskoj Mitrovici u Srbiji, gdje je operiran i spašen.

Za Srbiju kaže da se iz temelja promijenila, ali ni danas nema razumijevanje za komšije Srbe iz Lovasa.

Meni je najkrivlje naših sumještana Srba koji su došli sa njima, koji su njima to dozvoljavali da rade i koji se nisu dokazali dostojnim čovjeka u tom momentu. Jednostavno, zajedno smo odrastali i išli u školu i osobno ni sa kim nisam bio u zavadi da mi radi o životu i smrti“, kazao je.

„Ivan Mujić preživeo je hod po polju smrti, Azmir Alispahić nije“, izvještava Bobetić iz Potočara kod Srebrenice.

„U leto 1995. godine njega su zarobili pripadnici paravojne formacije Škorpioni. Zajedno sa još pet Bošnjaka ubijen je u selu Trnovo. Svoj mir pronašao je 2003. godine ovde u memorijalnom centru u Potočarima. Kada je ubijen, imao je 17 godina.“

Njegova majka Nura Alispahić na groblje u Potočarima dolazi jednom sedmično, koliko joj to zdravlje dozvoljava. Povišeni pritisak, dijabetes i problemi  sa srcem posljedice su koje ostaju kada majka sahrani troje djece, dva sina i kćerku.

Azmir je bio najmlađi.

Sve mislim, živ je, naću ga kraj mezarja, dole, da sjedi da me čeka. I sve žurim da što prije stignem. A, eto ga neću naći živa nikad više“, kaže Alispahić.

Ubijeni snovi i očekivanja

Prije nekoliko godina gledala je vijesti kada su prvi put objavljeni snimci šest momaka koje su zarobili Škorpioni. Jedan od njih bio je i Azmir, Nura ga je prepoznala čim je promolio glavu iz kamiona u kojem su prevoženi.

Njega kada su ubili, ja sam pala i zapomagala. Doletjela mi kćerka, pita ‘majko šta ti je?’ Ja kažem, ‘eno našeg Haska ubiše’.“

Azmir je bio tinejdžer, nije bio pripadnik nijedne vojske, a, kako je to na suđenju rekao Pero Petrušević, priznajući krivicu, ubijen je zbog toga što je bio musliman.

Ubijeni su i Azmirovi snovi i nadanja i očekivanja majke.

„Sve je vikao: ‘Mama, kad narastem  ja ću biti doktor da te liječim. Ti mama imaš bolesno srce. Ja ću biti doktor da te liječim’. Rekoh: ‘Sine hoćeš’, ali ne dočekah, ne dočeka da se svoje mladosti naživi, ubiše ga dušmani“, priča Nura Alispahić.

Za ratni zločin u selu Trnovo osuđena su četiri pripadnika jedinice Škorpioni na ukupnu kaznu od 58 godina, jedan optuženi je oslobođen, a žalbe porodica na presudu nisu usvojene.

Izvor: Al Jazeera