Ramiz Salkić: RS i Srbija negiraju genocid i nagrađuju zločince

Kako je rekao Salkić, Bošnjaci su isključeni iz gotovo svih društvenih procesa u RS-u (Al Jazeera)

Kakva  je pozicija Bošnjaka u RS-u, da li su marginalizirana skupina društva, kakva prava imaju i mogu li ikako mimo Sarajeva i oslanjajući se samo na Ustav RS i BiH, bez institucija za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa i Odluke o konstitutivnosti naroda u BiH – riješiti išta što ih muči?

O ovom problemu govori potpredsjednik RS, Ramiz Salkić koji na početku naglašava “Ja sam tu da jasno, otvoreno i nedvosmisleno iznosim stavove, poziciju i mišljenje Bošnjaka po svim pitanjima, sviđalo se to kome ili ne”.

  • Najava revizije presude BiH protiv Srbije, podigla je tenzije između ove dvije države. Mimo ovog procesa, imate li saznanja da je na terenu došlo do pogoršanja odnosa između Bošnjaka i Srba u RS?

Revizija je u isto vrijeme pravno i moralno pitanje. Neosporno je da je obaveza svih da tragaju za istinom i pravdom. Mi žrtve duboko smo uvjereni da i ono što smo vidjeli i preživjeli dokazuje da je Srbija, tada SRJ počinila agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini. Niz je dokumenata i ratnih zločina koji to jasno potvrđuju.

Naša je obaveza da budućim generacijama ostavimo što je moguće veći stepen utvrđene istine radi bolje budućnosti. Svjesni smo da vrlo često pravda ostane nezadovoljena, ali naša je obaveza da tragamo za pravdom.

Ova revizija ni u kom slučaju ne znači optužnicu protiv srpskog naroda, već suprotno. Ovo je proces protiv režima Slobodana Miloševića i njegovih izvršilaca na terenu. Ovo je proces protiv režima koji ni Srbima ništa dobro nije donio.

Mi vjerujemo da nas ka miru i budućnosti može voditi samo zadovoljena pravda, a ne izbjegavanje suočavanja sa istinom i pravdom.

Uvjeren sam da mi nismo dovoljno iskoristili sve elemente presude pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi protiv SRJ. Ovom presudom, a i mnogobrojnim pojedinačnim presudama utvrđen je genocid u Bosni i Hercegovini. Srbija je tada, kao prva država u svijetu, proglašena krivom što nije spriječila genocid.

Uprkos presudama, vlasti Srbije, ali i vlasti bh. entiteta RS uporno negiraju genocid i vrše rehabilitaciju presuđenih ratnih zločinaca. Umjesto da djeca u školama u Srbiji i bh. entitetu RS uče o počinjenom genocidu, vlasti daju priznanja zločincima, a predsjednik Srbije u zvaničnu posjetu prima presuđene ratne zločince.

To nije istina i pravda na kojoj se može graditi zajednička budućnost na ovim prostorima. Nas takvo ponašanje boli, smeta nam, vrijeđa nas i diže tenzije, ali, mi dvije decenije trpimo i nadamo se da će prestati. Dvije decenije molimo da nam kažu gdje su masovne grobnice, da otkriju ratne zločince, ali adekvatnih odgovora nema.

Lično ne očekujem nikakve refleksije ove revizije na odnose Srba i Bošnjaka na terenu. Zapravo, Bošnjaci su potpuno marginalizirani u društvu ovog entiteta, tretiraju se kao građani drugog reda, tako da stanje gotovo i ne može biti gore, osim da dođe do ugrožavanja slobode kretanja i bezbjednosti. Uvjeren sam da do toga neće i ne može doći, jer svi su svjesni da ovo nisu devedesete godine.

Kada govorimo o sveukupnom položaju Bošnjaka on je težak i neravnopravan, počev od samog Ustava ovog entiteta koji ne pruža jednake mogućnosti za sve narode i građane, a onda iz njega proizlaze svi drugi oblici diskriminacije. Danas naša djeca nemaju pravo na bosanski jezik, naši građani Bošnjaci ne mogu se zaposliti u vladine institucije, agencije, javna preduzeća, policiju itd.

Medijski prostor kreira takav ambijent da su Bošnjaci opasnost, širi se islamofobija, malo je dijaloga. U ovakvom ambijentu Bošnjaci nemaju mnogo toga izgubiti, jer im institucije ovog entiteta ništa nisu ni dale.

  • Tenzije između tri naroda u BiH, podupiru težnje nekih hrvatskih političara da prekrajaju granice BiH suprotno Vašingtonskom, odnosno Dejtonskom mirovnom sporazumu. Kako gledate na te pokušaje da država dobije treći hrvatski entitet?

Mi obespravljeni Bošnjaci sa prostora ovog entiteta najbolje razumijemo borbu svakog za svoja prava, jer znamo šta znači biti bez svojih prava.

U borbi Hrvata za svoja prava u Bosni i Hercegovini čini mi se da postoji mnogo nelogičnosti. Prva i osnovna, po meni, jeste da se oni bore za prava tamo gdje imaju najviše prava, a da, zapravo, ovdje gdje nemaju nikakva prava, kao ni Bošnjaci, ne pokazuju interes za tu borbu.

Navest ću i neke primjere. U Narodnoj skupštini RS poslanici iz hrvatskog naroda birani su kroz srpske političke partije, Klub Hrvata u Vijeću naroda koji treba štititi hrvatski nacionalni interes čine dominantno delegati koji su birani kroz srpske političke partije. Ministri Hrvati u Vladi RS su dominantno iz srpskih političkih partija, sudije Ustavnog suda RS, koji su Hrvati, biraju se dominantno glasovima srpskih predstavnika, potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda vrlo često biraju građani srpske nacionalnosti… I to je sve za njih normalno.

S druge strane, tamo gdje sve ovo što sam pobrojao biraju isključivo Hrvati, oni predstavljaju na način da su ugroženi. Iskreno rečeno meni nije baš jasna njihova priča o ravnopravnosti ili za njih Hrvati iz Banja Luke, Bosanskog Broda ili Bosanskog Šamca nisu jednaki Hrvatima u Mostaru ili Čapljini.

Smatraću ih dosljednim i principijelnim, pa možda početi i vjerovati da su ugroženi, kada počnu na isti način pričati i tretirati prava Hrvata na prostoru cijele BiH. Ovako, čini mi se da je ovo borba da prvi u Hrvata u BiH osigura novi mandat, a da se pri tome ne zamjeri prvom u Srba.

  • Gospodine Salkić, šta se dešava sa povratkom u Republiku Srpsku? Za razliku od većine političara, Vi ste doživjeli i progon i povratak u Bratuncu. Kako se čini, povratka ima – ali, većinom kod starijih osoba. Da i nema političke volje ili nečeg drugog što bi pomoglo masovnijem povratku Bošnjaka u RS? Trenutno vas je tek 20 posto, a bilo vas je prije rata mnogo više.

Proces povratka nije završen, ali ni proces ostanka, također, nije završen. Oba ova procesa direktno su vezana sa pravima u ovom entitetu, a posebno je to vezano sa ekonomskim pitanjem.

Onoliko koliko bude posla za povratnike toliko će biti i povratka. Mjesto života mnogih Bošnjaka iz ovog entiteta odredit će prilika za zapošljavanje.

U ovom trenutku Bošnjaci nisu u prilici pronaći posao u javnom sektoru zbog prisutne diskriminacije, a u privatnom sektoru, ili nema dovoljno radnih mjesta ili se prati ponašanje vlasti spram Bošnjaka.

Bez obzira na ove opstrukcije i teškoće, mi danas u ovom entitetu imamo oko 200.000 Bošnjaka, što je blizu 15% stanovništva. U nekim opštinama imamo povratak preko 70% prijeratnog stanovništva. Sigurno bi ovaj procenat bio i bolji da je postojala i da postoji istinska podrška procesu povratka kroz implementaciju zakona i stvaranje povoljne klime za povratnike. Smatram da otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje povratnika može biti novi način podrške povratku, a on je i jedino moguć u budućnosti.

Mi danas imamo mjesta sa izuzetnim procesom povratka što se manifestovalo na popisu stanovništva. Općina Bratunac iz koje ja dolazim, danas ima oko 40% Bošnjaka, a prije agresije imala je oko 64%. Ako imamo u vidu da je ubijeno oko 18% prijeratnih Bošnjaka u ovoj općini, onda se mora i treba biti zadovoljno procesom povratka. Postoje i drugi  primjeri uspješnog povratka poput Prijedora (Kozarac), Doboja, Bijeljine (Janja), Zvornika…

Ovo pokazuje da Bošnjaci vole svoje gradove svoja naselja i svoje ognjište i da nisu spremni da to ustupe nekome drugom. Pitanje ostanka je odgovornost države i probosanskih  privatnih kompanija da se šire prema malim gradovima i zonama povratka radi zapošljavanja povratnika, ali i drugih građana.

  • Posljednje dvije godine, nakon tragičnog ubistva policajca u Zvorniku, bilo je raznih vrsta provokacija, koje bi se mogle nazvati islamofobijom. Kako vi promatrate takve kvalifikacije od “eksperata” koje I odlazak na džumu povezuju sa “islamskim radikalnim terorizmom”?

Ovdje neki mediji, organizacije, pojedinci, koje plaća vlast ovog entiteta, pokušavaju, šireći islamofobiju, unositi razdor u suštinu bića Bosne i Hercegovine, a to je suživot, tolerancija i razumijevanje.

Pod plaštom sveukupne svjetske borbe protiv terorizma, koji nije vezan samo za muslimane, neki ovdje žele ostvariti i svoje mračne ciljeve razdvajanja naroda i sijanje straha među građanima.

Islam koji se baštini u našoj zemlji je umjereni i tradicionalni za ove prostore i on ne predstavlja nikome prijetnju. Nad Bošnjacima-muslimanima ovdje je počinjen genocid i uprkos toj zastrašujućoj činjenici, muslimani ovdje nisu radikalizirani i nisu počinili masovne osvetničke zločine.

Nekima očito ne ide u prilog naša umjerenost i tolerancija te pokušavaju isprovocirati našu radikalizaciju na razne načine. U tom svjetlu posmatram ovu islamofobiju koju šire preko nekih medija, pojedinaca, ali ponašanje vlasti u smislu diskriminacije, oduzimanja prava, pa i konstantnih pretresa i privođenja Bošnjaka u ranijem periodu. U zadnje vrijeme toga na sreću nema.

  • Kakav je Vaš odnos sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom? Možete li mu otići u Kabinet i razgovarati o nečemu što je trenutno problem za Bošnjaka?

Odnos predsjednika entiteta RS prema potpredsjednicima je, najblaže rečeno, nekorektan i neprofesionalan. On bi, kao predsjednik entiteta, trebao slati slike u javnost kao neko ko je tu u ime svih građana bez obzira kojem narodu pripadaju. Nažalost, on je uspio da unese duboke podjele i među sopstveni, srpski narod, a što je još gore, svojim postupcima i ponašanjem šalje sliku kao da ovdje Bošnjaci i Hrvati ne postoje.

Predsjednik i potpredsjednici ovog entiteta nikad nisu zajedno sjeli i razgovarali u vezi sa određenim pitanjima. To je pogubno. Zato, uopšte nije čudo što imamo ovakve odnose, jer se oni očito produkuju od samog vrha ovog entiteta. To su podjele, diskriminacija i neuvažavanje drugih i drugačijih. Potpredsjednik Jerković i ja smo inicirali u startu da se trebaju redovno održavati konsultacije, međutim, to se nije prihvatilo i tu smo, gdje smo. Bez komunikacije i dijaloga.

Činjenica da se radi o političaru koji se nalazi na američkoj “crnoj listi”, i s kojim u Evropi skoro niko ne želi razgovarati, možda najbolje pokazuje kakav odnos ima prema Bošnjacima i Hrvatima u RS i njihovim predstavnicima.

Mogu reći da postoji i opstrukcija mojih aktivnosti i rada, ali sve prođe, pa će proći i ovo. Ja sam tu za saradnju u interesu svih građana ovog entiteta i države Bosne i Hercegovine, ali neka niko od mene ne očekuje da izdam interese svog naroda zarad nekog povlaštenog položaja i boljeg odnosa sa bilo kim, pa makar to bio i predsjednik entiteta Milorad Dodik.

Ja sam tu da jasno, otvoreno i nedvosmisleno iznosim stavove, poziciju i mišljenje Bošnjaka po svim pitanjima, sviđalo se to kome ili ne. I, naravno, zbog toga sam spreman da trpim svaku vrstu opstrukcije u radu od političkih protivnika.

  • Svjedoci smo da se i danas, 22 godine poslije rata Bošnjacima oduzima imovina, da su na meti I verbalnih napada, da su generalizovani kao “mudžahedini “ ili kao “vehabije”, te da to etiketiranje traje. Postoji li način da se to izbjegne, jer poimanje bosanskog Islama nema sličnosti sa onim koji se u medijima nameće u entitetu RS?

Vlast u ovom entitetu diskriminacijom i nepravdom prema Bošnjacima čini sebi medvjeđu uslugu. Na ovaj način vlast od sebe gura čitav jedan narod koji je konstitutivan i koji će, prije ili kasnije, ostvariti političku i institucionalnu afirmaciju u ovom entitetu.

Umjesto da u Bošnjacima vidi građane kao i sve druge, vlast ovdje želi Bošnjake prikazati kao neprijatelje i radikalizirati ih, a sve s ciljem opravdanja onog što je učinjeno nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine. 

Uvjeren sam da oni to neće postići, jer Bošnjake nisu uspjeli radikalizovati ratni zločinci Karadžić, Mladić i drugi, tako da to neće ni ove vlasti uspjeti. Kroz svebošnjačku Deklaraciju mi smo poručili kakav islam u Bosni i Hercegovini želimo i to neće moći promijeniti nikakva islamofobija. Za vlast u ovom entitetu je najbolje da ukinu svaki oblik diskriminacije prema Bošnjacima, prestanu pričati o secesiji i okrenu se zajedničkom životu i izgradnji države Bosne i Hercegovine.

Izvor: Al Jazeera