Rafting, sofra i (ne)briga za običnog čovjeka

Duplerica ukrašena veselim licima u punoj veslačkoj spremi, s jelovnikom i opisima prekrasne prirode i vode, sol je na ranu mnogima, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ma koliko kriza na visokoj razini bacala u sjenu stvarni život, zbog čega su brojne teme, iako životima važne, pretvorene u usputne vjestice, crne stvari ne mogu se skriti. Događaju se, pored visokih natezanja oko uspostave vlasti, koja su, pak, u sjenu bacile uspostave vlasti na nižim razinama, stvari koje određuju naše živote. Po svemu sudeći, određuju ih tako da će aktere tih života i životarenja početi zanimati vlasti neke druge zemlje, ali ne s pitanjima koja se nama nameću i kojima se nas mrcvari.

Tako se u ovoj zemlji Bosni i Hercegovini, koja se svim silama trudi biti jedinstvena, a onda svim silama odbija to biti, polako razvodnjava i veslima udara tužna vijest o 500 sudbina koje su ovih dana pale pod potpisom u mostarskom Aluminiju. To je oko 500 obitelji koje će na silu morati početi s novim životom, osim ako neki od njihovih članova nisu uhljebljeni i prebačeni na neka druga neugašena radna mjesta po zaslugama, važnosti i prijateljstvima.

Isto tako, i ljudi u bijelom u Hercegovini na rubu su da spakuju svoje kute i napuste bolnice, u koje pacijenti, osim bolesti, moraju donijeti i raznih potrepština, što su ih, na papirima kad se izlistavaju bruto i neto, već platili. U sličnoj situaciji su škole u kojima službeno ima oko 300 ljudi viška. Policija šuti iako već godinama ne može napredovati u svojem poslu zbog nepostojanja ravnatelja, a isplate po sudskim presudama se čekaju. Ponekad i ne dočekaju.

Šuškavi problemi i političke propasti

Šuška se, a gdje ima šuškanja – ima i dima, a gdje ima dima – ima i istine, da su neka veća poduzeća sljedeća na redu, što zbog loših upravljanja i pretrpavanja zaslužnih kadrova, što zbog dugoročnih planova našeg sporog puzanja prema reformama u društvo čije tržište ne priznaje isisavanje držanih mlohavih grudi. Dakle, neće trebati nikakvo vidovnjaštvo i duboka analitika da se zaključi da će, nakon šuškanja, doći i do vatre, ma koliko se takva predviđanja pripisivala plaćenim podmetanjima, kao što je to bivalo s galamom oko podrivanja predizbornih pisanja o otvaranju tvornice za preradu povrća koju nitko nije dočekao. Kao što nije dočekana ni vlast, koja samo što nije, i kao što nije dočekan investitor, koji samo što jest.

Osim tih šuškavih problema, zaboravljaju se i političke propasti, o kojima se govorilo kao samo o trenutku kad će se doći do dogovora. Mostar, središte Hercegovine, izvikani grad, stenje pod okovima neizbora i neodgovornosti onih što mostarske sfere života drže u svojim rukama. Grad bez vlasti, unatoč nastojanjima da aparati na kojima diše izgledaju kao stvarni život, primoran je i na milostinju od, često s razlogom mrske, federalne Vlade i prisiljen je uvjeravati sebe da se loše stvari događaju negdje drugdje.

Duplerica ukrašena veselim licima

Ni Hercegovačko-neretvanskoj županiji/kantonu ne ide bolje. Vlast nije dogovorena, zapelo je gdje je zapelo, a svjesno se to u predizbornim govorima važno područje svodi na običan kusur u visokim pregovorima. A kusur se, baš kao nekad, pretvorio u žvake, koje se preživaju i samo izazivaju glad. A gladi je, što stvarne, što za normalnim životom, sve više.

Upravo je stoga ušminkana objava o visokim dužnosnicima koji su uživali u raftingu Neretvom donijela gorčinu. Takav prikaz bezbrižnosti u vrijeme kad je malo onih koji ne brinu, a žive uz tu Neretvu, nije baš ono što politički, a sada i ekonomski iscrpljeni narod želi vidjeti. Uz to, teško je bilo pročitati hvalospjeve i jelovnike a da se čovjek ne zapita zašto se prešućuje smanjenje plaća, neriješena egzistencija radnika ugašenih poduzeća i zašto se gase krizni stožeri iako kriza traje i pritajuju mirovna vijeća koja ratuju u zdravstvu.

Duplerica ukrašena veselim licima u punoj veslačkoj spremi, s jelovnikom i opisima prekrasne prirode i vode, sol je na ranu onima koji su možda umjesto tih hvalospjeva i osmjeha željeli pročitati dobre vijesti o novim ulagačima, strategijama i dogovorima za neko bolje sutra. I to na suhom.

Naravno da olujni mozgovi zaslužuju i trebaju brainstorminge i da im treba razmjena ideja i planova, ali poruka bezbrižnosti koja se poslala u jeku ekonomskog šoka i najveće (a uvijek su najveće) političke krize još je jedan (PR-ovski) autogol onima koji misle da njihovi činovi ne trebaju biti izloženi kritikama samo jer su njihovi.

Turobna slika naše stvarnosti

S druge strane, ni hvalospjevi nisu baš na mjestu, jer je adrenalinsko brejnstormanje održano na Neretvi, koja službeno nije za kupanje, uz šume koje jedine u državi nisu pod zaštitom nekog zakona, uz obale uz koje se nekažnjeno odlaže sve i svašta i uz veliki upitnik o otrovanoj rijeci i njezinim obalama o čemu oni koji joj se smiješe mjesecima šute.

Nije, dakle – uz sve želje da svi uživaju u ljepotama koje imamo, a koje ne znamo cijeniti osim kad se slikamo uz njih – nimalo primjereno i ukusno hvaliti se svojim privatnim uživancijama i jelovnicima i isticati svoj elitizam u kojeg mnogi upiru prstom kao u jednog od krivaca što nam je ovako kako nam jeste.

Umjesto da čujemo načine na koje ćemo izveslati iz ovih kriza, dobivamo slike nekih drugačijih voda i poruku kako u odlučnim trenutcima ne trebamo brinuti ni o čemu. Trebali bismo povjerovati da je elita skupila dovoljno snage i da je razmijenila dovoljno mudrolija, a da ih je adrenalin pozitivno opalio, pa da će, kad zagaze na suho, mudro i odvažno riješiti probleme. No, jasno je da smo dobili samo stvarnu sliku razlike naše stvarnosti, u kojoj se utapamo, i njihove, u kojoj se bezbrižno vesla i mezi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera