Rafael Nadal ostaje kralj Roland Garrosa
Piše: Momir Jelovac
Novak Đoković je pokušao sve, dao sve, ali nije bilo dovoljno protiv do tada osmostrukog pobjednika Roland Garrosa, koji je još malo pa upisan i uveden u katastarske knjige Pariza kao vlasnik ove pariske zemlje. Nevjerovatno zvuči podatak da je Španac od kako je prvi put ušao na terene Roland Garrosa izgubio samo jedan meč (Robin Soderling 2009. godine), a odigrao ih je čak 66.
U prvom setu, koji je ličio na partiju šaha, ali na plus 33 stepena Celzijusa, Đoković je djelovao lakše, mirnije, sigurnije u realizaciji taktičkih zamisli. Mijenjanjem ritma iznudio je više grešaka Nadala nego što je to uobičajeno.
Važan svaki poen“Težak meč, kao i uvijek s Novakom. Svaki, baš svaki poen bio je važan. Meč u kojem je i Novak zaslužio titulu i siguran sam da će je jednog dana ovdje, u Parizu, osvojiti”, rekao je Nadal nakon meča, čvrsto stiskajući pobjednički pehar suznih očiju.
“Dao sam sve od sebe i pokušaću ponovo, ponovo i ponovo… Sve dok ne uspem”, kazao je Đoković.
Izgledalo je da je kucnuo čas za promjenu vlasnika krune, ali samo je izgledalo…
Nadal ne bi bio Nadal da se nije vratio, doduše uz malu pomoć Novaka, u drugom setu. U trećem setu kod Novaka se pojavio sindrom Gulbis iz trećeg seta polufinala. Tada je uspio izaći iz krize, ali s druge strane mreže nije bio Nadal.
U trećem setu Rafa je krenuo punim gasom. Novak nije mogao pratiti ritam, ali ipak je kod 2:4 u trećem setu imao tri break lopte u gemu koji je trajao 12 minuta. Nije uspio. U jednom trenutku je čak i povraćao na tenu.
Nadal je do kraja diktirao ritam, tempo, ali ni on nije izgledao svježe, bilo je grešaka na koje nismo navikli od prvog i drugog igrača svijeta. Španac je došao do 6:2 i vodstva od 2:1 u setovima.
Šampion drugačijeg formata
Vrlo sličan scenario u četvrtom setu: Nadal se odlijepio na 4:2 i kada su mnoge kolege, a većina ih je naklonjena teniseru iz Srbije, počele lagano otpisivati Novaka, on je napravio još jedan pokušaj, vratio break, došao na 4:4, imao 30-0 kod vodstva Nadala od 5:4… I dalje nije mogao, sve je završilo dvostrukom servis greškom – Nadal je pobijedio sa 3:1 (3:6, 7:5, 8:2, 6:4).
No, uprkos porazu, Novak Đoković je šampion ne samo zbog tenisa, ne samo zbog rezultata koji su ga svrstali u teniske besmrtnike, nego zbog toga što je vratio vjeru u ljudskost, u moral, u kosmopolitizam, u međusobnu toleranciju, posebno ljudima iz regiona. Barijere nacionalizma, koje su bile još opipljive kada je krenuo prema svjetskom vrhu, rušio je jednu po jednu.
Od kako je stupio na svjetsku tenisku scenu 2006. godine, sa dva osvojena turnira (Amershort i Metz) Đoković je gotovo istom motivacijom, istom željom širio pozitivnu energiju i izvan teniskog terena. Ostat će zapamćena njegova gesta iz Montreala (Masters) 2007. godine, kada je, nakon pobjede u finalu nad Rogerom Federerom, gospodina koji je dodjeljivao pehar, uz smiješak, ispravio i rekao: “Ja nisam iz Hrvatske, nego iz Srbije, ali ne ljutim se, to je ionako isto…”
Novak je od tog trenutka postao nešto više od teniskog šampiona, postao je idol, postao je primjer većini dobronamjernih ljudi iz regiona, bili oni ljubitelji tenisa ili ne. Niko se nije začudio njegovoj akciji pred početak Roland Garrosa, kada je prvo prozvao svjetske medije zbog pasivnosti u praćenju poplava na Balkanu, a onda organizirao mečeve tenisera i teniserki sa kojih je sav prihod (a tribine centralnog terena “Phillipe Chartier” su bile pune, približno 15.000 gledalaca) otišao u korist svih, ali baš svih dijelova poplavljenog Balkana. Uz to je priložio svoj osobni ček, odnosno novac (500.000 dolara) osvojen u Rimu, gdje je u finalu savladao Rafaela Nadala.
Federer i Nadal su, bez sumnje, gledajući statistiku, (za sada) veći teniski šampioni, ali je Đoković, s obzirom na sve okolnosti, okruženje iz kojeg dolazi i način na koji je došao do svjetskog teniskog vrha, šampion sasvim drugačijeg formata.
Bit će još pobjeda
“Imam jednog momka u Akademiji koji će biti čudo”, rekao je grupi novinara Nikola Pilić 2000. godine u Wimbledonu, za vrijeme jednog koktela. “Zove se Novak Đoković… Ima još jedan, zajedno treniraju, djed mu je bio košarkaš i njega zapamtite, Ernests Gulbis se zove, ali njegova familija ima puno para, to može biti hendikep”, objašnjavao nam je Niki. I, eto, igrom sudbine, sudariše se u polufinalu ovogodišnjeg Roland Garrosa, iz kojeg je Novak izašao kao pobjednik.
Đokovića sam na teniskom terenu vidio prvi put na Australian Open 2005. godine, kada je izgubio od Rusa Marata Safina, koji je tada rušio sve pred sobom, u tri seta, iščupavši tek tri gema, ali se na golobradom momku niti jednog trenutka nije vidjelo razočaranje, tek ljutnja. Na kraju, te godine susreli smo se u Bercyu, u Parizu, gdje je igrao kvalifikacije za Masters i, naravno, prošao. Bio je zajedno u timu Ricarda Piattia s Ivanom Ljubičićem, još jednom iznimnom ne samo teniskom ličnošću iz regiona, koji je tada krenuo u seriju koja će završiti trećim mjestom na ATP listi i osvajanjem Davis kupa za Hrvatsku.
“Ovaj će momak biti svjetski broj jedan”, rekao mi je Ivan na jednom treningu. U tih nekoliko mjeseci zajedničkog rada Novakov napredak bio je zapanjujući. Između ostalog, riješeni su problemi s disanjem i kontaktnim lećama. No, Novaku je trebalo više pažnje i više prostora, pa su Piatti i Ljubičić preporučili Mariana Vajdu za trenera. I tada je krenulo… Naravno, tim se proširio, kompletirao i pretvorio u pravi stručni štab.
Godinu kasnije već su osvojene dvije titule, osam godina kasnije došao je do 44. pobjede na turnirima i šest Grand Slam titula. I tu sigurno nije kraj. Uprkos današnjem porazu od Nadala, Đoković ide dalje, po nove uspjehe i pobjede. Bit će ih sigurno još.
Izvor: Al Jazeera