Rado četnik ide u ustaše

Ovo je priča o beogradskom “ustaškom heroju” Emilu Perški, nakon koje neka niko nikada više ne govori kako ustaše i četnici nisu isti. Isti su… i to tvrde zvanični režimi i u Hrvatskoj, ali i u Srbiji.

A Emil je ko?

Emil je bio zvaničnik NDH. Dakle ustaša. Ustaški policijski časnik, najpreciznije. Emil je odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata po uspostavi NDH, kao zakleti ljubitelj lika i djela Ante Pavelića objavio knjigu Hrvatski vojnički revolucionarni odbor za sjećanje na vojnički ustanak od 5. 12. 1918.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dok je u radio u endehazijskoj policiji, nije se libio da svojim likom i djelom pokaže na svakom koraku kako se ponaša “pravi” ustaša i kako se voli NDH. O njegovoj smrti, čak i danas kola mit među neoustašama. Navodno, Perška nije pobjegao pred partizanima nego ih je sa oružjem dočekao u svojoj kući na Zvijezdi i tada je ubijen. Naravski, za ovu priču ne postoje materijalni dokazi, niti validna svjedočenja, pa ipak i ovo je dovoljno da se bolduje “ustaško junaštvo”.

I zašto je Emil bitan?

Emil odnedavno ima svoju ulicu. Ali ne bilo gdje. Nije ta ulica u Sinju, Kninu, Zadru, Pakoštanama, ma nije ni u onim malim Čavoglavama. Nije to ulica izmišljena, ulica sa kojekakvih ustaških alkoholnih feštanja, ne to je prava pravcata ulica.

Nećete ili hoćete vjerovati, ulica je u Beogradu. Pazite sad ovo: Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica Beograda našla je za shodno da jednog ustašu nagradi ulicom jer je, kako zvanično saopštenje kaže “Perška bio profesionalac, zvezda jugoslavenskog fudbala i prvi igrač koji je odigrao 10 utakmica za nacionalni tim Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Ali zašto tu stati, draga Komisijo? I Ante Pavelić je bio istaknuti advokat, pamte ga najstariji Beograđani, kao i Mile Budak, neshvaćeni poeta. I njima treba dati ulice. Eto, Dragoljub Draža Mihailović je bio… a, da, on već ima i ulicu, i trg, i skver, i sve što može imati klasični kolaboracionista u društvu zatrovanom povijesnom revizijom koje sakti svoju časnu istoriju.

Priča o Stjepanu nedostojnom ulice

E, ali nije to sve.

“Zaslužni ustaša” Emil je “zamijenio” partizansku legendu Stjepana Filipovića, koji je kao partizanski komandant, pogubljen u Srbiji, a njegova slavna fotografija na kojoj stoji uzdignutih ruku nalazi se u sjedištu UN u Njujorku. Inače, njegov spomenik u Hrvatskoj, odavno je dignut u vazduh. Dobro ste pročitali, narodni heroj Stjepan (Stevan) Filipović, ikona partizanskog i antifašističkog pokreta u cijelom svijetu, čovjek zbog kojeg uspravno i ponosno hodamo i u Njujorku… e taj heroj, dobio je toponimsku šut-kartu iz Beograda. Jer je partizan i Hrvat.

Ispravka, jer je partizan. Da je bio samo Hrvat ili Slovak kao Perška, a da je ustaša, dobio bi bulevar.

A Stjepan, kao Stjepan, dijete rođeno u Opuzenu, dijete koje se našlo u Srbiji i priključilo partizanskom pokretu, dijete koje su zarobili četnici u decembru 1941. koje je mučeno po lagumima i zatvorima njemačkim, ljotićevskim i nedićevskim bezmalo pola godine, dijete koje je podiglo ruke pred streljačkim strojem 22. maja 1942. i izložilo program pravde, pravičnosti i ljudstva u par riječi prije strijeljanja, dijete koje je umrlo kao narodni heroj Jugoslavije, dijete koje je imalo brata Šimuna, a koji je strijeljan u kragujevačkom masakru, odbivši da se kao Hrvat izdvoji, otišao je u smrt sa svojim sugrađanima Srbima. Tu je i drugi Stjepanov brat Nikola koji je poginuo tačno godinu dana nakon Stjepanovog strijeljanja na Zelengori kao borac Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade…

Ah, kakva grozna familija! Nije ni čudo što ih je četnikoljupski režim zamijenio sve zajedno jednim “časnim ustašom” u Beogradu. Odista, rado četnik ide u ustaše, a partizan mora biti sklonjen, ovako ili onako sa poprišta prepravljene istorije.

I onda jalovo i bespotrebno djeluje saopštenje gore navedene Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica Beograda, da će “naziv ulice Emila Perške biti hitno promenjen na narednoj sednici gradskog parlamenta”.

Nema zemlje za antifašiste

Onako zdravorazumski, odmah vas lupe dva pitanja:

Zašto je, za Boga miloga, u 21. vijeku, kada su svi podaci “na izvolite” napravljen ovakav sraman previd, ako se tako može nazvati? Otkud ta potreba da se fašisti izvlače iz naftalina, pa makar bile i ustaše i da im se dijele nazivi ulica?

Drugo pitanje je mnogo zanimljivije: ko je naredio da se heroj rata, narodni heroj Stjepan Filipović “skine” sa popisa ljudi kojima je dodijeljena ulica? Da li je moguće da antifašistički heroj u međunarodnim razmjerama, ne zaslužuje naziv ulice u navodno antifašističkom Beogradu?

Prije svega, odgovor na prvo pitanje daje ideološki smisao današnjem srbijanskom društvu u kome je i ustaša prihvatljiviji od partizana-antifašiste. Jer, možete li zamisliti suprotnu situaciju u ovoj i ovakvoj Srbiji – da se skidaju imena ulica kolaboracionista poput Draže Mihailovića i da se zamjenuju nazivima ulica antifašista partizana poput Filipovića. Nezamislivo, zar ne?

A odgovor na drugo pitanje je egzekutivan i sav stane u rečenicu “rado četnik ide u ustaše”. Jednako kao što je ‘45. zajedno sa ustašom četnik stupao na putu bježanije put Austrije putem “zajedničkih dozvoljenih koridora”. Samo ovo nije ‘45. nego 2019. Ulazimo još malo u treću deceniju 21. vijeka, a povampireni fašizam galopira, jači nego ikad prije Drugog svjetskog rata.

I vidite, na koncu je jasno sve kao dan – ovakvoj pročetničkoj vlasti u Beogradu draže je dati naziv ulice po ustaši, nego po heroju rata, partizanu. Ovakvoj vlasti i ovim vlastima, koje su legalizovale jedan kolaboracionistički-četnički pokret može se “omaći”, pa da i ustašu u toponimije svrstaju. Da je partizan, ne bi se “omaklo” – budite uvjereni u to.

Sličan se sličnom raduje i sličan sličnog miluje. Oduvijek je bilo tako. I na koncu, sve se uklapa – pogledajte režime u Hrvatskoj i Srbiji, pogledajte samo predizbornu trku u Hrvatskoj, u kojoj jedan od kandidata svojata teritoriju Bosne i Hercegovine, a drugi bi “prekopavao Jasenovac”. Revizionizam cvjeta, a ustaše i četnici su odavno postali “dobri momci”.

I zato, očekujemo uskoro da Stjepana Filipovića i njegovu tablu sa nazivom ulice odmijeni istaknuti građanin pop Momčilo Đujić negdje u Hrvatskoj. Heroj Filipović odavno biste ni u Hrvatskoj nema, ona je davno u eksplozivu ustaškom otišla put neba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera