Radnici s Balkana često žrtve eksploatacije

Razgovarao: Sead Fadilpašić

Dr. Maria Grazia Giammarinaro je specijalna predstavnica i koordinatorica OSCE-a za borbu protiv trgovine ljudima. Povodom zvanične posjete dr. Giammarinaro Bosni i Hercegovini, misija OSCE-a je ovog mjeseca u Sarajevu organizirala diskusiju na kojoj se govorilo o eksploataciji radne snage.

U razgovoru za Al Jazeeru dr. Maria Grazia Giammarinaro govorila je o borbi protiv trgovine ljudima, eksploataciji radne snage u zemljama regiona, te o mehanizmima zaštite najugroženijih potencijalnih žrtava trgovine ljudima.

• Nekoliko stotina tisuća žena, žrtava trgovine ljudima, godišnje stižu u zapadnu Evropu.  Kakvi su podaci za istočnu Evropu, odnosno region zapadnog Balkana?

– Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je oko tri miliona ljudi uključeno u trgovinu ljudima u svakom trenutku, u državama članicama OSCE-a.
Od toga, 1,6 miliona tih ljudi se nalazi u onim državama centralne i jugoistočne Evrope koje nisu članice EU, te u državama koje pripadaju Zajednici nezavisnih država. Nažalost, nemamo konkretne brojke, ali ove procjene veoma jasno ukazuju da se suočavamo sa masovnim problemom.

Zaštita od odmazde

• Žrtve su često stranci, mlade žene, pa čak i maloljetnice. Da li države u regionu imaju mehanizme kojima rade na rehabilitaciji žrtava i kako su žrtve zaštićene od eventulane odmazde u slučaju da razotkriju lokalne kriminalce koji su ih uvukli u mrežu?

– Mehanizmi postoje, prema kojima žrtve mogu dobiti pomoć u vidu liječničke brige, pravnog savjetovanja, pravnog zastupnika, te društvene inkluzije. Problem je što se ti mehanizmi ne implementiraju u dovoljnoj mjeri.

Drugi problem je što žrtve radne eksploatacije često ne dobiju bilo kakvu pomoć – a najčešće im je potreban pravni savjet i pravni zastupnik da dobiju zarađenu platu i da dobiju nadoknadu. Za zaštitu, postoje mehanizmi, ali implementacija često zakaže.

Ovaj fenomen se najviše vrti oko žena i seksualne eksploatacije, ali također i oko eksploatacije radne snage. Ovo je relativno nov fenomen i posebno zabrinjavajući, jer svakodnevno raste, a uključuje i muškarce, i žene i djecu.

Kada govorimo o trgovini ljudima, moramo biti svjesni da se tu ne radi samo o seksualnoj eksploataciji – nisu samo žene žrtve ovog kriminala, to je mnogo složeniji problem.

• Zapadni Balkan se često spominje kao tranzitna zona?

– To je bilo tačno prije par godina, ali sada je situacija mnogo kompleksnija. Trgovina ljudi se sada sve više bazira na prebacivanju iz siromašnih u bogatije dijelove, često čak i unutar iste zemlje.Ustvari, postoji mnogo slučajeva interne trgovine ljudima, takozvane domaće trgovine ljudima, gdje se ljudi zloupotrebljavaju za prostituciju i rad unutar iste zemlje.Tu je relativno i novi trend radne imigracije, gdje radnici, najviše iz Bosne i Hercegovine, idu u Azerbejdžan, Hrvatsku i zemlje Zaljeva, te, nažalost, često budu žrtve eksploatacije.

• Da li zemlje regiona sarađuju u borbi protiv ovog kriminala?

– Da, postoje mehanizmi za kooperaciju, i u izvršnoj vlasti i u mreži tužitelja. Rekla bih da je balkanska regija mnogo naprednija od drugih regija kada je u pitanju međunarodna saradnja. I, naravno, OSCE igra veoma bitnu ulogu u omogućavanju saradnje, gdje pomaže u uspostavljanju partnerstva, izgradnji povjerenja, promoviranju vladavine prava da bi došlo do poboljšanja sigurnosti.

• U odnosu na stanje prije pet godina, pokazuje li se napredak?
– Naravno. U postkonfliktnom periodu, situacija je bila izuzetno alarmantna, ali su vlade regiona bile aktivne u suprotstavljanju tom fenomenu i moramo reći da su rezultati vidljivi, da su prisutni. Moram reći da trgovina ljudima još uvijek nije iskorijenjena i naša borba se mora nastaviti. Puno je slučajeva trgovine i mučenja kojima je teško ući u trag, poput slučaja djevojčice koja je živjela blizu Tuzle.

• Postoje li precizni podaci o napretku?

– Brojka od 1,6 miliona ljudi uključenih u trgovinu ljudima je procjena. To je jedan prikriveni fenomen, o kojem, kada pričamo, ustvari govorimo najviše o ljudima koji žive u ekstremnom siromaštvu, koji su isključeni iz društva i koji idu u inostranstvo u potrazi za boljim mogućnostima.

Oni često rade i po 15, 16, sati na dan, ne dobivaju platu i tuče ih se ukoliko se požale ili probaju pobjeći. Nasilno ih se drži u takvoj situaciji, a svi ti elementi često prođu neprimijećeni. Najveći broj ovih slučajeva ostaje neotkriven, zbog čega je teško pričati o brojkama.

• Više radnih mjesta znači manje trgovine ljudima?
– Apsolutno. Ukoliko želimo ući u koštac sa ovim masovnim fenomenom, prevencija je od krucijalne važnosti. Naravno, postoje mnoge mjere, jedna od njih je povećanje radnih mjesta, kao i nadgledanje tržišta rada.

Vidjeli smo mnogo slučajeva u kojima su lažne agencije za zapošljavanje srž problema. Kada radnik započne putovanje, već tada je u poziciji da poslodavcu duguje novac. To je početna tačka eksploatacije, zbog čega je nadgledanje tržišta rada vid zaštite radnika.

Nedavno je više od 600 radnika iz BiH dobilo posao u Azerbejdžanu. Radnicima nije bilo dopušteno napustiti gradilište, dokumenti i mobiteli su im oduzeti i često su udarani. Jedan od radnika je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom i sada je u BiH podignuta optužnica, a uključena je i agencija za zapošljavanje.

• Da li je više žrtava sa Balkana koji traže posao vani, ili obratno?

– Reklo bi se da ima i jednih i drugih, ali uz dozu opreznosti mogla bih reći da je emigracioni trend dominantan.

• Koja se od balkanskih zemalja najbolje, a koja najgore nosi sa ovim problemom?

– Sve zemlje se suočavaju sa istim izazovima i problemima. Bosanskohercegovačke vlasti su bile posebno aktivne, a mi smo to prepoznali. Istovremeno, mi vjerujemo da bi borba protiv trgovine ljudima trebala ostati visoko na listi prioriteta. Više nismo u post-konfliktnom periodu. Problemi su sada drugačiji ali, sasvim sigurno, trgovina ljudima ostaje veliki izazov, naročito ako pogledamo rastući trend trgovine ljudima u svrhu radne eksploatacije.

• Da li je eksploatacija radnika kriminal niskog rizika?

– To je veoma unosan posao. Tehnički gledano, moramo unaprijediti reakciju kaznenog pravosuđa na tu pojavu, kao i zaštitu žrtava, što je također od odlučujućeg značaja. Reakcija kaznenog pravosuđa trebala bi biti unaprijeđena kroz pristup koji uzima u obzir ljudska prava, i obrnuto.

Regionalna saradnja

• Da li zemlje u regiji međusobno dovoljno sarađuju?

– Postoje koordinatori koji se bore protiv ovog kriminala i oni su veoma dobro umreženi. Redovno komuniciraju i razmjenjuju informacije. Organizirala sam jedan od tih sastanaka. Na nivou država, u smislu procesuiranja, problem jeste u tome da obično hvatamo samo ‘sitne ribe’. Da bismo rastavili cijelu mrežu trgovine, potrebno je sarađivati na međunarodnom nivou.

Druga, veoma bitna strana, jeste ići za novcem. Gledano iz ove perspektive, mora se još mnogo raditi, pošto je to najslabija tačka gore pomenute reakcije. Finansijske istrage bi trebale pratiti, od samog početka, krivične istrage.

• Zašto je malo krivičnih gonjenja?

– Nemamo tačne brojke ali, prema informacijama koje dolaze od državnih tijela, broj procesuiranih predmeta još uvijek je skroman i nije uopšte uporediv sa procijenjenim razmjerama ovog kaznenog fenomena. Zašto je još uvijek tako slaba reakcija kaznenog pravosuđa na tu pojavu? Postoji mnogo faktora.
To je nov zločin. Svako zna šta je pljačka, ali ne znaju svi šta je trgovina ljudima. Činimo mnogo toga da obučimo policiju. Postoje mnoge aktivnosti koje imaju za cilj dodatno ih osposobiti u borbi protiv ovog kriminala, ali potrebno je još vremena.

Drugi problem je da, veoma često, istrage započinju ne zbog krivičnog djela trgovine ljudima, nego zbog manje ozbiljnih krivičnih djela. Trgovinu ljudima je teško dokazati, potrebno je mnogo dokaza. Nekada tužitelji idu linijom manjeg otpora, ali pokušavamo promijeniti takvo razmišljanje.

• U jednom članku se spominje da je to unosan biznis zbog blagih kazni. Da li se slažete sa time i kakve su kazne?

– Teško je dati validan odgovor, jer se raspon kazni i percepcija o tome šta je to teška zatvorska kazna može značajno razlikovati u različitim državama. Međutim, rekla bih da se zatvorska kazna od dvije ili tri godine obično izriče u ovim slučajevima, a ona sasvim sigurno ne odvraća od ponovnog počinjenja krivičnog djela

Izvor: Al Jazeera