Oglasi

Radmilo Mihajlović: Da sam igrao, prošli bi Videoton

Na prvoj utakmici u Mađarskoj dobio sam drugi žuti karton koji me je koštao neigranja u revanšu na Grbavici.
Generacija koja je obilježila bivši jugoslavenski fudbal osamdesetih godinaUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Muhamed Bikić

Mjesec april 1985. godine navijači sarajevskog Željezničara neće nikada zaboraviti. Jer, tog proljetnog mjeseca plavi sa Grbavice su bili nadomak finala kupa UEFA, a upravo ta generacija je obilježila bivši jugoslavenski fudbal osamdesetih godina. U pola dana, u pola noći, mnogi ljubitelji fudbala znali su izdiktirati prvi sastav plavih: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić. Tu su bili još Čurić, Samardžija... Svu ih podjednako voljeli na neki način. Nekom Meša, nekom Škoro najdraži... Pa Šabanadžović i Mihajović, koji su bili nerazdvojni, a često smo ih susresti i mimo terena, na Malti kod „Šerbe“, te na košarkašim i drugim sportskim manifestacijama. Bili su, doslovno, nerazdvojni, kao „šipka i bubanj“.

Kobni drugi žuti karton u Mađarskoj

„Sa Šabanom sam bio cimer i bukvalno se nismo odvajali. Na početku smo stanovali u hotelu, da bi poslije prešli u jedan stan u Hrasnom, u tadašnjoj ulici Ivana Krndelja. Bili smo jedan drugom podrška u svakoj mogućoj situaciji. Mi smo ti bili, kako se ono kaže, sa strane, došljaci u Želji, ali smo se svojim igrama itekako dokazali i na kraju, krajeva napravili sjajne karijere. Naravno, nije išlo sve glatko, konkurencije je bila izuzetna jaka, trebalo je znoja i znoja proliti ovdje na ovom terenu, ali naša upornost se isplatila“, prisjeća se Radmilo Mihajlović, prilikom našeg posljednjeg susreta na stadionu Grbavica, gdje smo šetajuči terenom prisječali se njegovih nezaboravnih poteza, golova, posebno ona tri komšijama sa Koševa.

I tako, idući prema sjeveru, na kojem tada nije bilo ove natkrivene tribine, podsjetili smo se na čuveni gol protiv Univerzitetee, kada je na prvu doslovno „zaplivao“ i skoro „pocijepao mrežu“ rumskog golmana Lunga.

„Svaka priča o toj našoj generaciji počinje se i završava sa kupom UEFA i naravno sa kobnim Videotonom.  Meni je bilo posebno teško, jer sam na prvoj utakmici u Mađarskoj dobio drugi žuti karton koji me je koštao neigranja u revanšu. Meni se u tom svijet srušio, jer sam bio svjestan da me nema u revanšu. I danas tvrdim da sam igrao, sigurno bi pogodio koji put i Mađare bi prošli, a onda bi nas u finalu čekao slavni Real.

Siguran sam da im ne bi lako bilo sa nama, jer u to vrijeme smo bili najjači u zemlji i jedna od najboljih evropskih ekipa. U to vrijeme smo se mogli nositi sa svima. U ekipi smo imali toliko potencijala, kvaliteta da smo se mogli nadigravati sa svima. Upravo ta utakmica koju spominjete protiv Univerzitetee bila je prekretnica, jer smo tada shvatili da možemo nešto napraviti u Kupu UEFA i na kraju smo napravili“.

Sa Grbavice u Maksimir

Radmilo Mihajlović je u Želju došao iz fočanske Sutjeske, a nakon Grbavice, sljedeća njegova destinacija je bio Maksimir - Dinamo.

„Kao dijete sam navijao za Zvezdu, a kada je moj cimer Šaban preselio u Beograd, mislio sam da ću i ja za njim na Marakanu. Međutim, nisam se uspio dogovoriti sa Zvezdom, a onda je Ćiro stupio na scenu i doveo me u Dinamo. Ćiro je bio vrlo korektan, imao je veliku širinu, bio je veliki trener, menadžer... U Zagrebu mi je bilo odlično, imali smo dobar tim, igrali također u Evropi. Ali, kao i u Želji, nisam osvojio titulu prvaka države. Opet se vraćam na Želju, nikada mi neće biti jasno kako nismo ništa osvojili. A do nas je bilo, ustvari ekipa je bila na nivou, ali Uprava i Predsjedništvo nisu bili, jer nas nisu mogli zaštititi. Dešavalo nam se da nam dođu na Grbavicu i oštete nas, a da ne kažem šta su nam radili na gostovanjima. Ipak, mislim da smo morali, bar jednom osvojiti titulu prvaka države. Što se tiče Dinama nije se dalo, ali jedna od satisfakcija igranja za modre bila je da sam nosio kapitensku traku i pored toga što je tada za Zagrepčane igralo niz starosjedioca. Kapitensku traku mi je dao trener Josip Skoblar i ja kao Srbin, bio sam odlično primljen i nikada nisam imao neki problem“.

Nakon Zagreba, sljedeća detinacija je bila Minhen, slavni Bayern. Dobro se sjećam debija Radmila Mihaljovića kada je sa 40 metara pogodio protivnički gol. Debi iz snova.

„Inače, kao mlad igrač želio sam igrati u Italiji ili Španiji. No, dok sam bio u Dinamu tadašnji direktor kluba Velimir Zajec mi je rekao da me žele u Bayernu i objasnio mi šta znači biti prvotimac slavnog Bayerma. Priihvatio sam ponudu i otišau u Minhen. U startu me je krenulo odlično, a onda su me krenuli problemi sa povredama. Prve sezone sam odigrao 25 utakmica i postigao svega četiri gola. Sigurno da sam mogao puno više i pored žestoke konkurencije, a tada su za 'Bayern' igrali Augenthaler, Reuter, Kohler, Effenberg, Strunz, McInally, Laudrup. U svakom slučaju lijepo sjećanje, jer igrati u 'Bayernu' nije mala stvar, svi dobro znamo o kako se organizovanom klubu radi. Bayern je i danas jedan od najorganizovanijih i najboljih klubova svijeta."  

Bundes liga, Južna Koreja, Kipar

Nakon igranja u Bayernu, Mihajlović idalje ostaje u Bundesligi, prelazi u „Schalke 04", a potom u „Eintracht Frankfurt".

„Došao sam na poziv našeg trenera Aleksandra Ristića. Lijepo mi je bilo u Shalkeu, koji je imao sjajne navijače i puno me podsjećao na Želju. Radnički klub. Tu sam odigrao šezdesetak utakmica i postigao desetak golova i zadržao se četri godine. Poslije sam otišao u "Eintracht Frankfurt", gdje sam odigrao desetak utakmica. Nakon igranja u Njemačkoj, bio sam još aktivan u Južnoj Koreji (Pohang Steelers), a karijeru je okončao na Kipru (APOP Paphos)“.

Danas, radmilo Mihajlović živi na relaciji Beograd - Njemačka – Sarajevo.

„Idalje sam u fudbalu. Neko vrijeme sam radio za jednu menadžersku agenciju, a sada se bavim tim poslom, ali samostalno. Puno putujem i ima me svugdje, ali uvijek sam uz fudbal“, kaže legendarni centarfor Radmilo Mihajlović koji je za vrijeme igračke karijere igrao i za selekciju svijeta i to protiv Brazila u Udinama na oproštaju slavnog Zica. Pored Mihajovića, u tom meču sa prostora bivše Jugoslavije igrao je Dragan Stojković i Boško Đurovski. I danas se sjećamo postera u sportskom sedmičnjaku „Tempu“, na kojem je bio ovaj trojac u dresu selekcije svijeta.

Inače, za reprezentacije bivše Jugoslavije odigrao je samo šest utakmica i postigao jedan gol. Malo, s obzirom na to da je tada selektor bio njegov nekadašnji šef iz Želje, Ivica Osim.

„Prosto nevjerovatno. Jedno vrijeme sam bio i ljut na šefa, na Švabu. Smatrao sam da trebam da igram, jer me je dobro poznavao još iz Želje i uvijek smo imali korektan odnos. No, nikada me nije posjetio dok sam igrao za Bayern, dok je druge igrače obilazio, posebno pred Mundijal u Italiji. Na neki način i da ga opravdam, jer je tu vrijeme bilo dosta dobrih špiceva, bio je tu Pančev, Zlatko Vujović, Vokri... Ali mislim da je bilo mjesta za mene, pogotovo kada sam bio najbolji strijelac lige sa 23 gola, ni tada nisam bio standardan. Svugdje je u svijetu bilo logično na najbolji strijelac igra za reprezentaciju i to od prve minute. Poslije kada sam bio u Dinamu, pa Bayernu, bio sam u još boljoj formi, bolje igrao, rasterećeniji, opušteniji, finasijski nezavisniji... Mnogo razloga ima... Jedan od razloga da je Osim forsirao nas iz Želje, pa igrače iz Sarajeva.

Starije generacije se sjećaju da je iz Hajduka bilo šest, sedam reprezentativaca, pa se niko nije bunio, pa generacija Zvezde kada su bili prvaci Evrope, bilo je četiri, pet, a moglo je igrati šest igrača . To je tipično za nas, sa naših prostora, gledalo se da se zadovolje sve republike, što je bilo nedopustivo. I to je jedan od razloga zašto naša reprezentacije nije ostvarivala bolje rezultate, jer su uvijek morala po dvojica igrati iz svake republike.  Logično je bilo da se nije moglo nadati dobrom, kada se na taj način radilo“, kaže na kraju čuveni golgeter Radmilo Mihajlović.

Izvor: Al Jazeera 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.