Radionica Krokodil: Ne čujemo, ali smo dobri majstori

Piše: Snježana Mulić-Sofić

Iz radionice “Krokodil” u Blažuju, predgrađu Sarajeva, čuje se kuckanje, brujanje brusilice, hrapavi zvuk šmirgl-papira… U holu radionice i ispred nje parkirano je nekoliko automobila, nekima su skinuti dijelovi, a neki su prekriveni najlonom i jedan majstor predano mašinom glača njegov blatobran, dok u njenom dnu, za stolom sjedi sredovječna žena, nageta nad blokovima i računima.

Naizgled ova – autolakirerska i autolimarska radionica je kao i svaka druga. Međutim, tek kad priđete bliže i pokušate, recimo, pozvati nekog radnika, pozvoniti ili telefonom ih dozvati, shvatite da je drugačija.

Naime, ovo je radionica u kojoj su zaposlene samo gluhonijeme osobe.

Svejedno, njen vlasnik, pedesetogodišnji Šahzo Herenda, koji je kao dijete izgubio sluh, a zbog čega mu je otežan i govor, kaže da je samo komunikacija sa mušterijama problem, a sve ostalo je isto, kao u bilo kojoj drugoj radionici ili biznisu.

“Ovdje je kao bilo gdje drugo – kad ima mušterija, ima i posla, a onda ima i para. Kad nema, onda ne valja”, govori Šahzo znakovnim jezikom, dok njegova kćerka Ajla prevodi.

Ograničena komunikacija

Radionicu je otvorio prije dvije godine, u čemu mu je, kaže, pomogao Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, pa trenutno zapošljava sedam radnika, od čega su dvije žene.

Dok razgovaramo, njegove kolege dotrčavaju sa novinama i stiroporom, koji stavljaju na stolice, jer je u hali hladno, i pitaju hoćemo li popiti nešto toplo, pokazujući na veliki automat za kafu.

Herenda hvali svoje uposlenike. Kaže da su sve to njegovi drugovi, s kojima je išao u osnovnu i srednju školu, a koji su dobri radnici i čestiti ljudi.

Okreće se kćerki, tražeći da svakako prenese kako su u njegovoj radionici zaposlene osobe svih nacionalnosti i kaže joj da zovne Vukašina.

Vukašin Milošević, rođeni Nevesinjac, dok skida prašnajve rukavice kako bi nas pozdravio, priča kako je sa Šahzom išao u školu u Sarajevu i da su oduvijek veliki prijatelji.

“Svi mi koji smo išli u školu za osobe sa oštećenim sluhom i govorom, ostali smo dobri drugovi. Kod nas nema nikakvog razdvajanja”, kaže Vukašin. Da je tako potvrđuje i njegov kolega Mehmed Đonko, koji , nakon što je naše pitanje pročitao sa usana, doveo svoju kolegicu.

“Ovo je Nedeljka Selimović, isto naša bivša kolegica iz škole. Sada je ona Herendina pomoćnica i računovođa”,  predstavlja je Đonko.

Pitamo ih kako se snalaze za mušterije, kako s njima komuniciraju.

“To je najveći problem. Mi se ne možemo javiti na telefon, ne možemo normalno komunicirati, pa se sva naša komunikacija svede na sms–poruke, mada smo svjedoci da se ta telefonska usluga sve manje koristi. Kćerka mi je na Facebooku napravila profil radionice, pa i tim putem mušterije mogu saznati za nas i ostaviti poruke”, objašnjava Šahzo.

Kaže da se mušterije ponekad plaše da ih majstori neće pravilno razumjeti i da neće moći uraditi ono što traže.

Tada on u pomoć zove svoju kćerku, koja je naučila znakovni jezik, ali, pošto je ona često odsutna, razmišlja da zaposli profesionalnog tumača.

“Ljudi mogu i napisati šta hoće, mogu nam i kazati, ali polako i gledati u našem pravcu, jer mi čitamo sa usana… Ali to što ne čujemo, ne znači da nismo dobri radnici. Zbog tog hendikepa, ne preostaje nam ništa drugo nego da se borimo kvalitetom. Mi ponekad moramo biti puno, puno bolji i efikasniji od drugih, da bismo se dokazali. Ali to nam nije teško, jer smo svi dobri majstori”, kaže Šahzo s ponosom, dok njegova supruga Enisa, koja je također tu zaposlena, kaže da svakako trebamo napisati da i oni, mada su mala radionica, imaju velike mušterije, poput Gorenja,  Elektroprivrede BiH, Heizinga…

Dobra usluga – najbolja preporuka

Jednog od uposlenika – Zemira Hodžića – koji za vrijeme naše posjete nije ostavljao posao, nego je vrijedno pripremao jedan automobil za lakiranje, pitamo kako je na poslu, pazi li ga gazda, a on, uz osmijeh, diže dva palca u zrak. Nakratko ostavlja svoj alat i kaže da je veoma važno da se oni ne predaju i da svojim radom hrane čitave porodice.

Njegov kolega Đonko, moli da napišemo da se oni ne plaše konkurencije, uprkos hendikepu.

“Naša dobra usluga je naša najbolja preporuka”, kaže.

Dok razgovaramo, dolazi jedna mušterija. Zove se Nijaz Turković i kaže da sve lakirerske i limarske radove na svom autu radi samo u “Krokodilu”.

“Ovdje sam već treći-četvrti put. Herenda mi je komšija i nikad nisam ni pomislio da auto odvedem nekom drugom, nego samo njemu. A on i njegovi radnici su kvalitetom dokazali da i nemam radi čega ići drugom majstoru.”

Dodaje da radionicu “Krokodil” rado preporučuje svojim kolegama i prijateljima i tako širi krug njenih mušterija.

Ova radionica je nedavno od Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, dobila kamion za šlepanje automobila.

Herenda uskače u njegovu kabinu da ga fotografišemo i kaže da svakako napišemo da se on zahvaljuje Fondu za tu donaciju.

“Sada kad imam ovaj kamion za šlepanje, mogu polagano svoju ideju o proširenju djelatnosti, privesti kraju. Ranije samo još planirao da uvedem šlep-službu i sada je to završeno. Još namjeravam otvoriti praonicu auta i vulkanizersku radnju i tako zaokružiti ovaj biznis. Također je plan da imam najmanje deset zaposlenih, te da imamo stalno angažiranog profesionalnog tumača znakovnog jezika. Nadam se da ću od proljeća ove godine i taj posao polako početi privoditi kraju”, objašnjava Šahzo Herenda.

Na odlasku, svi mašu, a onda se polagano vraćaju poslu. Zemir uključuje brusilicu, Vukašin ispravlja neku neravninu na limu… Radionica “Krokodil” radi kao bilo koja druga.

Izvor: Al Jazeera