Radio Balkan – svi normalni, a emisija o ludilu

Piše: Snježana Mulić-Softić

“Izvinite, malo lelujam, upravo sam primio terapiju za ovaj mjesec. Ali, brzo će to proći, pa sam miran”, govori Banjalučanin Darko Višić, veterinarski tehničar i nesvršeni pravnik, dolazeći na sastanak na kojem će sa svojim kolegama pričati o novoj radioemisiji koju pripremaju.

Iako je tek u srednjim godinama, Darko je penzioniran. Prije 18 godina, dijagnosticirana mu je šizofrenija, što je uveliko promijenilo njegov život.

Darko, koji vaga svaku riječ prije nego je izgovori i čije rečenice su smislene i precizne do perfekcije, priča kako je zbog bolesti bio stigmatiziran u društvu, kako je samo jedan ulazak u zgradu psihijatrijske klinike bio dovoljan da mu okolina na vrat objesi “zvono luđaka”.

Ali, kaže, kako je, uz podršku supruge i kćerke, redovnu terapiju, uključenje u društvene aktivnosti i razgovor sa ljudima koji imaju dušu, ponovo vraćen u život – u kojem funkcionira sasvim normalno, volontira u udruženju “Zajedno”, te uređuje kolumnu u radioemisiji “Glas ludila u eteru” (GLE), koju kreiraju i pripremaju osobe sa sociopsihološkim poteškoćama, a koja se jednom mjesečno emitira iz banjalučkog Radija Balkan.

Izlazak ispod jorgana za skrivanje

Upravo ta emisija, koja je u BiH pokrenuta na inicijativu psihologa Adija Hasanbašića, predsjednika „Metanoie“, udruženja za destigmatizaciju i društvenu afirmaciju osoba sa psihosocijalnim poteškoćama, dala je Darku i njegovim kolegama iz emisije snagu da se ponovo raduju životu i da, kako kažu, svijetu pokažu da “to što imaju papir koji potvrđuje da imaju neku psihičku bolest, ne znači da su gubavci od kojih treba bježati.

“Znate, kad imate neku kardiovaskularnu bolest, onda je to ovdje aristokratski, a kad imate neku psihičku bolest, e – onda ste donji”, dodaje Darko, pokušavajući dočarati odnos društva prema osobama poput njega.

U jednom trenu i normalan i lud

“Jednom sam sjedio na klupi u blizini mog stana i časkao sa dvije gospođe koje su se odmarale s cekerima. Pričali smo o raznim stvarima – društvu, politici, životu… Nakon nekog vremena, jedna od njih me upitala gdje stanujem. Pokazo sam na zgradu ispred, a ona mi je šaptom rekla: ‘Znaš, tu živi jedan luđak’.

‘Znam, ja sam taj luđak’, odgovorio sam, a njih dvije, koje su me do tad doživljavale ravnim njima i sasvim normalnim, dale su se u bijeg”, navodi Darko Višić jednu od epizoda iz svog života pod stigmom.

 

Banjalučku emisiju Glas ludila u eteru, koja se emitira već treću godinu, priprema ekipa od desetak osoba.

“Nikog ne silimo da dođe, niti da ode. Vrata emisije su otvorena svima, a nama je jedini cilj da ove ljude resocijaliziramo, da im pružimo šansu da govore, da podstičemo ravnopravnost među ljudima i uključivanje u društvene tokove onih koji su etiketirani nekom dijagnozom i zbog toga gurnuti na margine. Ovo je prilika da ljudi sa psihološkim i socijalnim teškoćama, kreativno izraze i da ispričaju svoju priču”, kaže psiholog Mario Maričić, koji sa kolegom Jadrankom Jankovićem volonterski radi na ovom projektu u Banjoj Luci.

Kaže da ima osoba koje same dođu, pa odu, pa opet dođu.

“Nekima se nekad nešto ne svidi, to i kažu i – odu. Mi ih ne sprečavamo, jer i oni, kao bilo koja druga osoba, imaju pravo na svoje mišljenje, na svoj stav. Onda opet dođu i mi nastavimo saradnju”, priča Mario.

Darko ističe kako je ljudima čudno što u imenu emisije ima riječ “ludilo”.

“Smatraju to preotvorenim, prehrabrim, čak i surovim. Ali meni ne smeta, naprotiv, to mi pomaže da izađem ispod jorgana pod kojim sam se dugo godina skrivao. Moje sadašnje – dobro stanje, nije došlo tek tako lako, bili su to mišji koraci, mic po mic, a svemu je puno pomogla i ova emisija”.

Iako nikada nije imao iskustvo na radiju, kaže da se ničega nije plašio, da čak nije imao ni tremu.

Darko u emisiji ima svoju kolumnu, nazvanu “Šizofreničar priča”.

“U kolumni govorim o običnim stvarima, o onome što ljude tišti, što ih okružuje. Znam da mnogi, kada čuju ime kolumne, očekuju neko ludilo, haos, nepovezane misli i priču, a ja im na kraju ponudim nešto sasvim drugo”, priča Darko.  

Veli da sam daje teme za kolumne, da ih piše brzo i lako,  jer voli književnost, film i muziku: “Potkovan sam u tim stvarima, pa sam biram i muziku koja ide kao podloga u emisiji.”

Osjećaj ponosa

S njim emisiju radi i Mirjana Vidović, 28-godišnja studentica novinarstva.

Iako oboljela od cerebralne paralize i bipolarnog poremećaja, te sa teškom životnom pričom (“Moja majka se ubila, otac je umro preda mnom…, sama sam htjela nebrojeno puta da se ubijem…”), Mirjana je voditeljica emisije, koja bez ičije pomoći, piše najave, vijesti, pitanja za sagovornike i odjavu emisije.

“Ja bih nekad bila, ničim izazvana – euforična, vesela, a nekad tužna. To je moja bolest. Ona me obilježila i odvojila prvo od djece u školi, koja su se prestala sa mnom družiti, a onda i od ostatka društva. Ali ja se nisam dala, iako mi je život bio pretežak, borila sam se i, evo, sada volontiram u udruženju Zajedno, putujem, studiram, čak dobijam i pohvale od profesora, a radim i emisiju”, ponosno će Mirjana.

Šali se kako je ona “šefica emisiji” i bez ustezanja pokazuje zanoktice koje je izgrizla dok smo razgovarali.

“Ja sam malo živčana, ali to ne znači da sam opasna po okolinu. Zar i drugi ljudi, koji nemaju dijagnozu kao mi, ne grizu nokte?”, pita i nastavlja priču.

Kaže da je jednom išla na prijemni ispit u jednu radiostanicu, ali da nije prošla fonotest.

“Ma, iskreno da kažem, nije me baš lijepo slušati, jer mi je glas ružan, nekako kreštav. Ali ostalo dobro radim – fino mi ide pisanje, znam lijepo razgovarati s ljudima, sagovornicima, dobro radim najave i odjave.”

Mirjana, kao i Darko, kaže da joj je emisija vratila samopouzdanje, da je u njoj izazvala osjećaj ponosa.

Iako je emisija koncipirana tako da se oni koji je prave ne moraju predstavljati, Mirjana se uvijek predstavi.

“Što bih se ja krila? Pa ja radim divnu emisiju, u kojoj razgovaramo sa psiholozima, književnicima, muzičarima. Pričamo o sasvim normalnim stvarima. Šta je tu loše, osim toga što se zna da je prave ljudi sa dijagnozom”, pita Mirjana, a njihov mentor, psiholog Mario dodaje kako je jedan od gostiju emisije na kraju kazao: ”Ja nikad nisam vidio normalnije ljude, niti sam bio gost normalnije emisije”.

Mirjana kaže da se ne hvali okolo zato što radi emisiju, ali da su profesori na fakultetu to primijetili.

“Znaju i neke kolege, i svi čestitaju i kažu da je odlično.”

Emisija otjerala suicidne misli

Njoj se baš i ne sviđa naziv emisije.

“Ne sviđa mi se ta riječ ‘ludilo’ u nazivu, ali shvatam šta je poenta – da se ljudi sa mentalnim poremećajem ne stigmatiziraju, da se prihvate kao bilo koje osobe sa bilo kojom drugom bolesti. Često ljudi, kada poslušaju emisiju, pitaju ’Pa ovdje niko nije lud, što se onda emisija tako zove?’”.

Kaže da je ova emisija zapravo najzaslužnija što u zadnje dvije godine, otkako je radi, nije imala suicidnih misli ni namjera.

“Ja bih prije, svake godine, najmanje četri-pet puta bila hospitalizirana zbog suicidnih namjera – htjela bih da završim kao moja majka.  Ali, otkako radim ovu emisiju i družim se ljudima i psiholozima koji su u ovom projektu, ja o tome više ne mislim”, kaže ova djevojka.

“To je fascinantno. To je jedan od najvećih uspjeha ove emisije”, dodaju psiholozi Mario i Jadranko.

Kažu da je emisija dobro “podigla” i Dušana Stankovića, penzioniranog građevinca iz okoline Banje Luke.

Dušan, tih i povučen 52-godišnjak, kaže da bi svako na njegovom mjestu presvisnuo, s obzirom na životne nedaće koje je prošao: “Još na odsluženju vojnog roka 80-tih godina dijagnosticirana mi je šifra 27, pa sam se polako otuđivao – i od sebe i od drugih. Onda mi je supruga umrla pod nerazriješenim okolnostima, pa su mi oduzeli stanarsko pravo i istjerali me na ulicu. Ali ja nisam dao tako lako da odem, da padnem. Dizao sam se, dizao, sve dok se nisam dočekao na noge.”

Dok mu osmjeh titra na licu, priča kako je, uprkos bolesti i pečatu koje mu je društvo “ugraviralo” na čelo, uspio formirati porodicu i odgojiti djecu.

Danas, Dušan u emisiji GLE ima svoju kolumnu, a ona se, po njegovoj zamisli, zove “Grad”.

“Ja pišem poeziju, zapisujem ono što primjećujem oko sebe, što osjećam i to pretvaram u stihove.  U svakoj emisiji je neka druga tema, ali ona uvijek govori o gradu.”

Dušan veli da mu je emisija vratila samopouzdanje, da bi volio da se ona malo više reklamira, pa da je više ljudi sluša.

“Volio bih, što da ne, da to bude jako slušana emisija, da ljudi koji nas nazivaju luđacima shvate da mi to nismo, da shvate da smo sposobni raditi isto ono što rade oni koji nemaju dijagnozu.”

Spremni za samostalnu emisiju

Uposlenici Radija Balkan, u kojem se snima emisija “Glas ludila u eteru” i koji je emitira, njene kreatore doživljavju kao sebi ravne.

Mirjana i Duško pozdravljaju kolege sa “Balkana” i ulaze u studio. Znaju odlično gdje šta stoji i kako se upotrebljava. Mirjana stavlja slušalice na uši, traži muzičku podlogu i pita: “Hoće li Al Jazeera da čuje jednu najavu, onako iz glave”.

Trema koju su imali na početku, kažu, davno je iščezla – toliko da ponekad ne koriste ni podsjetnik.

“Kad imamo gosta, pripremimo se, istražimo na internetu o toj osobi i temi, napravimo pitanja, naučimo ih, preispitamo se, i onda sve ide lako”, objašnjavaju.

Sanja Srndić, glavna i odgovorna urednica Radija Balkan, veli da je ponosna što se baš u tom radiju snima emisija “Glas ludila u eteru.”

“Oni su dio nas, našeg tima, unose toliko pozitivne energije i elana, to je prosto nevjerovatno. Drago mi je što ovaj radio može dati doprinos naporima da se ljudi sa psihičkim poteškoćama tretiraju ravnopravno sa ostalim građanima. A posebna je priča to što oni  rade skoro kao pravi profesionalci. Uvijek imaju spremne ideje, znaju šta da pitaju, o čemu da pričaju.

Istina, isprva nisu znali puno o tehnici, što je normalno, pa tako nisu znali da mogu kada pogriješe stati i ispraviti samo taj dio, nego bi ponavljali dok ne bi sve uradili ispravno. Također su bili fascinirani kada su otkrili da je moguće posebno snimiti pitanja, a posebno odgovore. Ali, sada oni sve to znaju i mi im i ne trebamo. Mi u redakciji radimo svoj posao, a oni svoj”, kaže Sanja.

I psiholozi Mario i Jadranko vele kako im se čini da se bliži vrijeme kada oni više neće imati posla sa banjalučkom ekipom GLE-a, a budući da ekipa iz emisije u emisiju zna sve više, sve je sigurnija i spremnija da sama, skoro bez ijedne greške, uradi emisiju od početka do kraja.

“Kud će veći uspjeh i za osobe koji se bore da ih ne gledaju kao dijagnozu, već kao ljude, i za nas psihologe-volontere, i za udruženje Metanoia?”,  kaže Mario i dodaje kako se uskoro vidi samo kao neovisnog slušaoca, koji pred radioaparatom čeka da počne emisija “Glas ludila u eteru.”

Izvor: Al Jazeera