Radanović: Vjerovao sam da je to moguće

Razgovarao: Mladen Obrenović

Transkript najslavnijeg komentatorskog praćenja jedne nogometne utakmice u bivšoj Jugoslaviji doslovno glasi ovako: “Nema više vremena za bilo šta… Nema vremena… 45:38. Vujović, Vujović… Evo, šansa! Gol! Gol! Gol! Ljudi, pa je li to moguće?! Ludnica! Šta je ovo!?”

Malo tko ne zna svaki detalj završnice te šokantne utakmice na splitskom Poljudu u kojoj Zoran Simović brani “mrtvu” šansu bugarskih napadača, degažira loptu duboko u protivnički prostor, gdje je dobiva Zlatko Vujović i s lijevoga krila pogađa Ljubomira Radanovića za konačnih 3:2 i “ishođenje vize” reprezentacije Jugoslavije za put na Euro u Francusku.

Scena je proslavila Mladena Delića, jednog od najzanimljivijih komentatora i najboljih sportskih novinara na ovim prostorima, ali i strijelca pobjedničkog gola – tadašnjeg defanzivca beogradskog Partizana Ljubomira Radanovića.

I sâm Delić izgubio je svaku nadu da će Jugoslavija napraviti čudo, a loše igre prije toga davale su mu za pravo, pa je i slavnom trenutku na isteku 91. minute prethodilo i ono nezaboravno negodovanje na Sušićeve driblinge – “Ne sâm, Safete!”, iako je aktualni bh. izbornik na toj utakmici Bugarima dao dva gola.

Ljubomir Radanović priznaje u razgovoru za Al Jazeeru da ne posjeduje snimku povijesnog gola i legendarno “Je li to moguće, ljudi moji?!”, koje je uslijedilo. Kaže i da mu nije ni potrebno, jer sportski TV kanali često puštaju taj gol, a jednostavno upisivanje Delićevog ili njegovog imena u bilo koju tražilicu na internetu vode na poljudski stadion tog 21. prosinca 1983. godine.

• Igračima se jednom ili nijednom dogodi takva prilika da se proslave kao što se dogodila Vama, kad ste golom protiv Bugarske odveli reprezentaciju na Europsko prvenstvo u Francuskoj. Žive li igrači za trenutak u kojem jednim golom mogu sudbinski odlučiti put svojega kluba ili reprezentacije?

– Sigurno. Sigurno da svi imaju neku nadu, makar u dječačkim snovima, da bi im se mogla desiti jedna takva situacija u kojoj bi mogli da odluče utakmicu i da pomognu da se dalje kvalifikuje klub ili reprezentacija kao što je bilo u mom slučaju. U svakom slučaju, uvijek treba vjerovati. Ako ne vjeruješ u sebe, i u rezultat, i u promjenu, onda teško da do toga može i doći.

• One slavne splitske večeri vrlo ste brzo u posljednjim trenucima utakmice ispred svoga golmana stigli u protivnički šesnaesterac. Je li postojao osjećaj da se nešto mora dogoditi?

– Bila je neka vjera. Ne mogu da kažem da je bio osjećaj, ali jeste vjera. Uvijek ljudi vjeruju da tako nešto mogu uraditi. Ne bih to ni radio da nisam vjerovao da mogu nešto da promijenim. Čak sam i na svoju ruku, zapravo, na svoju nogu, ili na glavu, ako hoćete, otišao pred protivnički gol i bacio se na tu loptu. Treba tu i želje, i volje, i sreće, ali sve je to neki splet okolnosti.

• Vaš gol postao je simbol svega onoga neizvjesnog što nosi nogomet, a riječi Mladena Delića ostale su legendarne. Imate li uopće snimku te utakmice?

– Mislim da nemam to kod kuće, ali to toliko često ponavljaju na televiziji ili to viđam na internetu da imam osjećaj da sve to gledam i proživljavam jako često, pogotovo na sportskim kanalima. Mislim da se polako vraćaju neke vrijednosti i svi traže pozitivne motive iz stare Jugoslavije, pa sve dobija na važnosti i vrijednosti. Sva ta zbližavanja, naročito poslije ovog teškog i tužnog vremena, poplava koje su nam se desile, sve to daje neku novu motivaciju da budemo bliži.

• Ako Vam je gol protiv Bugarske najdraži, sjećate li se još nekoga gola koji Vam je posebno bio drag?

– Sjećam se drugog najdražeg gola, sigurno. Moj drugi najdraži gol, iako ne mogu reći da je toliko bio drag i da sam mu se radovao, jer sam ga dao u specifičnim okolnostima, bio je onaj koji sam postigao nakon što je poginuo naš prijatelj, drug i kolega Dragan Mance. Odloženo je bilo prvenstveno kolo, pa je bilo dogovoreno da igrač koji prvi postigne gol protrči terenom onako kako je Mance protrčavao i na koljenima završavao slavlje. Bila je to moja ideja, pošto sam bio kapiten, i ne znajući da će sve to da padne na mene.

Moj je posao bio da drugi ne daju golove mojim golmanima.

Igrali smo dosta tešku utakmicu protiv Prištine i desilo se da baš pred kraj, mislim da je vrijeme bilo na izmaku, dam gol. Protrčao sam kao Mance i završio na koljenima. Bio je to jedini gol nakon kojeg sam plakao.

Kad ste me pitali za drugi najdraži gol, u prvi mah nisam se sjetio, ali mi je to definitivno jedan od najdražih golova u karijeri. Rado se sjećam i nekih drugih golova, no to nije bio moj posao. Moj je posao bio da drugi ne daju golove mojim golmanima.

• Iza Vas su uglavnom stajali veliki golmani, poput Simovića u reprezentaciji, ili Partizanovih čuvara mreže, no danas se čini da su igrači obrane pravi “predatori”. Doduše, ni ondašnjim igračima poput Vas nije bilo zamjerke. Koliko su se, ipak, obrane i obrambeni igrači promijenili u posljednjih tridesetak godina?

– Možda se jesu promijenili, ali pravila su ostala ista. Sistemi jesu drugačiji, ali pravila su ista. U svakom slučaju, u našem timu morali su da igraju vrhunski igrači za svaku poziciju. Danas se možda i prikrivaju neke igračke slabosti sistemima igre koji su zgusnuti ili tzv. plitkom igrom, ali nemojte mi reći da igrači poput Safeta [Sušića] ili Bake [Blaža Sliškovića], [Mehmeda] Baždarevića ili [Mirsada] Baljića ne bi mogli da igraju u današnjem fudbalu. Ako ćemo pošteno da pričamo i individualno analiziramo igrače, sto posto sam siguran da bi mogli da igraju.

Promijenilo se puno, ali su pravila i principi igre ostali isti.

I u naše vrijeme bilo je igrača koji su imali neka moderna shvatanja o fudbalu i koji su se u fizičkom smislu približavali punom profesionalizmu i odgovornosti, tako da mislim kako se promijenilo puno, ali su principi ostali isti.

• Crna Gora možda jeste najmlađa reprezentacija na svijetu, jer se država osamostalila prije nekoliko godina, kada je stvoren i Fudbalski savez Crne Gore, ali se polako približava nekom od velikih natjecanja. Vjerujete li da će crnogorska reprezentacija uskoro putem Bosne i Hercegovine i poći na neko Europsko ili Svjetsko prvenstvo?

– Realno može i sve je moguće. No, Crna Gora je već napravila čudo i pravi čudo kad uzmete broj stanovnika, broj klubova i igrača, pa sve to podijelite. To su čudesni rezultati. Samo dobra organizacija i naš borbeni mentalitet, to jedinstvo, ali i ljudi koji su u Savezu i koji su to znali da provedu i održe, pronađu igrače, jer je trebalo tu ekipu i sastaviti, donijela je dobre rezultate. U samoj Crnoj Gori i nije bilo igrača koji su tu ponikli, ali je bilo onih koji su se osjećali kao Crnogorci ili su promijenili državljanstvo, pa su se borili kao da su rođeni tu i kao da su tu igrali cijelu karijeru.

• U Brazilu neće biti crnogorske reprezentacije, kao što nema ni jedne druge reprezentacije za koju biste sigurno navijali, a mislim na Srbiju. Međutim, tu su neke druge reprezentacije iz regije, a to su Bosna i Hercegovina i Hrvatska, pa me zanima hoćete li se radovati njihovim golovima i pobjedama? Što procjenjujete da će uraditi te dvije reprezentacije?

– Sa punom pažnjom gledaću ih i kao da sam njihov, kao da sam iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, radovaću se svakom njihovom golu i svakoj njihovoj pobjedi. Prvo, zato što imam mnogo prijatelja i na jednoj i na drugoj strani, a naročito u Bosni i Hercegovini, jer sam igrao i sa Safetom [Sušićem], pa ga cijenim i kao čovjeka i kao fudbalera. Nije čudno što je Bosna i Hercegovina napravila takav podvig sa nekim ljudima koji su obilježili ne samo fudbal u Bosni, nego i malo više.

Mislim i na Sušića i na [Ivicu] Osima. I na jednog, i na drugog. Kad se pogledaju neke stvari, ljudi kažu – bila je sreća, no nije to čudno i nije sreća. Zašto se to uvijek dešava nekim ljudima koji su prije ili poslije pokazali nešto veliko? Nije to ništa slučajno, nego za prave rezultate trebaju biti pravi ljudi na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Izvor: Al Jazeera