Rad koji stvara jaz među radnicima

Butković: Jedna od posljedica širenja nestandardnog rada je daljnja segmentacija jer raste jaz između dobro zaštićenih zaposlenika i onih ostalih (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Ako ste radili kao sezonski radnik ili ‘na crno’, kao slobodnjak koji živi od honorara ili ste se samozaposlili, radite na određeno ili na razne druge ugovore koji nisu na neodređeno, obavljate povremene poslove preko agencija ili ste, pak, stručnjak plaćen po odrađenom projektu, onda znate koliko je nepredvidljiv i nesiguran život “prekarnog” radnika. 

Prekarni rad, odnosno nestandardan oblik zapošljavanja, i u svijetu i u zemljama regije bilježi velik porast i zauzima sve veći udio na tržištu rada.

Neke od glavnih karakteristika prekarnosti su poslovna, pa s njom i egzistencijalna nesigurnost te niska ili nikakva radna prava i zaštita.

Nepredvidljivost i nesigurnost utječu na materijalno, ali i psihološko stanje, a preko njih i na samo tržište rada, gospodarstvo zemlje, kao i na šira društvena pitanja poput demografije i sl.

Poslodavci opravdavaju nestandardne oblike zapošljavanja s glavnim argumentom da pridonose fleksibilnosti tržišta rada, što smatraju jednim od najbitnijih preduvjeta za gospodarski rast i svoje uspješnije poslovanje.

Sindikati mu, pak, nisu skloni jer, prema njihovom mišljenju, dodatno ugrožava ionako već znatno načeta radnička prava i dostojanstvo.

Hrvoje Butković, znanstveni suradnik u zagrebačkom Institutu za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), zajedno s kolegicom s Instituta Višnjom Samardžijom, nedavno je predstavio studiju “Porast dualnog tržišta rada: Borba protiv prekarnog rada u novim državama članicama putem industrijskih odnosa”, u kojoj analiziraju stanje u Hrvatskoj, pri čemu su mladi identificirani kao posebno ranjiva skupina kojoj je otežan ulazak na tržište rada. 

  • Koji su osnovni zaključci do kojih ste došli u svom istraživanju u vezi prekarnog rada u Hrvatskoj, posebno što se tiče mladih?

– Nezaposlenost mladih u Hrvatskoj se od izbijanja krize udvostručila. Ipak, od 2014. bilježimo trend njenog smanjivanja, pa je tako sa 50 posto 2013. godine smanjena na 43 posto u 2015. Ovaj pozitivni trend vezan je uz izlazak iz recesije i uz otvaranje tržišta rada većine članica EU-a. Ne treba, međutim, zaboraviti niti pozitivne učinke mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa kroz koju je 2014. prošlo preko 28.000 mladih te koja je nedvosmisleno pridonijela socijalizaciji između mladih i poslodavaca u Hrvatskoj. Tu su još neke mjere porezne politike kojima se stimulira zapošljavanje mladih na standardne ugovore, a koje bi uslijed daljnje stabilizacije gospodarskih prilika mogle sve više pridonositi poboljšanju položaja mladih na tržištu rada.

Općenita strategija sindikata usmjerena je na smanjivanje nestandardnog rada, dok intencije poslodavaca idu u suprotnom smjeru. Neki sektorski sindikati u svojim aktivnostima ne prave razliku između standardnih i nestandardnih radnika, dok su drugi skloniji posebnom pristupu takvim radnicima. Unatoč tome, socijalni partneri u Hrvatskoj tek iniciraju proces oblikovanja inovativniji i dugoročnijih pristupa nestandardnom radu. To prvenstveno predstavlja izazov za sindikate za koje ispravan pristup nestandardnim radnicima ima presudnu ulogu.  

  • Koji su najveći problemi s kojima se suočavaju radnici koji se zapošljavaju u nestandardnim oblicima zapošljavanja?

– Najveći problem je sigurnost zaposlenja jer je ona puno niža za nestandardne radnike. Sigurnost je međutim usko vezana i uz niska primanja, slabiji stupanj socijalne zaštite i sl., zato jer se takvi radnici često ustručavaju tražiti svoja zakonom i kolektivnim ugovorima zajamčena prava. Nestandardni radnici u pravilu nisu članovi sindikata, što automatski slabi njihovu poziciju u odnosu na poslodavce.

  • Hrvatska je rekorder među članicama EU-a po zapošljavanju na određeno vrijeme – u 2015. godini više od 95 posto novih zapošljavanja bilo je na određeno. Kakvi su zaključci u vezi tog podatka?

– Preko 20 posto zaposlenih u Hrvatskoj danas radi na određeno vrijeme. Od sektora koje smo proučavali evidentiran je veliki porast rada na određeno vrijeme u građevinarstvu i metalnoj industriji u kojima je istovremeno došlo i do smanjivanja rada na neodređeno. Sve to nije u skladu s odredbama Zakona o radu koje kažu da bi rad na određeno vrijeme trebao biti iznimka. Očito je da su poslodavci u većoj mjeri posezali za ovakvim zapošljavanjem s obzirom na nesigurne gospodarske prilike. Treba, međutim, naglasiti da bi u stabilnijim gospodarskim okolnostima moglo doći do smanjivanja rada na određeno jer on može imati negativne posljedice i za poslodavce – radnici koji rade na određeno vrijeme ne ostvaruju  s poslodavcem isti oblik povezanosti i pripadanja kao standardni radnici. Oni se stoga puno lakše odlučuju za promjenu posla što može imati negativne učinke na poslovanje tvrtke.  

  • Koji su drugi najčešći oblici nestandardnog zapošljavanja u Hrvatskoj te kako u svjetlu tih pitanja Hrvatska stoji u usporedbi s ostalim zemalja Europske unije i razvijenog svijeta, kakvi su trendovi kod nas?

– Rad u nepunom radnom vremenu bitno je ispod prosjeka EU-a, ali situacija je slična u gotovo svim novim članicama EU-a, gdje niži životni standard odvraća radnike od ovog oblika rada zbog manjih primanja. Što se tiče agencijskog rada, u Hrvatskoj je on vrlo slabo zastupljen jer svega 0,4 posto radne snage radi putem agencija za privremeno zapošljavanje. Postotak agencijskih radnika u nekim novim državama članicama bitno je viši, što se može objasniti stranim ulaganjima u proizvodne kapacitete kojima se potiče ovakav vid zapošljavanja, a koji u Hrvatskoj  nisu u dovoljnoj mjeri prisutni. Hrvatska među rijetkim novim državama članicama bilježi značajan pad broja samozaposlenih osoba od gotovo jedne trećine u usporedbi sa 2008. To se može objasniti duljinom i dubinom krize koja je brojne samozaposlene otjerala na burzu rada, prvenstveno zbog nelikvidnosti kao kroničnog problema našeg gospodarstva. S druge pak strane neke nove članice EU-a, poput Poljske, uopće nisu prošle kroz recesiju pa je logično da tamo nije bilo takvih poremećaja.

  • Koliko je i je li uopće hrvatsko tržište radne snage fleksibilizirano i prilagođeno zahtjevima takvog sustava u usporedbi s EU i drugim razvijenim zemljama?

– Sudeći prema broju radnika koji rade na određeno vrijeme, dalo bi se zaključiti da je naše tržište dovoljno fleksibilno. Naravno, u uvođenju nekih dodatnih oblika nestandardnog rada zaostajemo za Europom, a sindikati tvrde da to i nije loše jer se tako štite postojeći standardi u području radnih odnosa. Dobar primjer za to je pokušaj donošenja Zakona o povremenim i privremenim poslovima, koji je 2014. Vlada povukla iz procedure zbog snažnog pritiska sindikata.

  • Koji su glavni argumenti poslodavaca koji podržavaju prekarni rad i sindikata koji su kritični prema tome te čiji argumenti pretežu u praksi?

– Poslodavci tvrde da je daljnja fleksibilizacija tržišta rada nužna za neometano odvijanje poslovnih aktivnosti te da će Hrvatska biti manje konkurentna ne budemo li slijedili europske i svjetske trendove ovom području. Sindikati se s druge strane općenito protive fleksibilizaciji jer smatraju da doprinosi daljnjoj prekarizaciji rada. Koji od ovih argumenata ima veću težinu nije lako odrediti. U svakom slučaju treba nam više socijalnog dijaloga kako bi se pronašla kompromisna rješenja za kompleksne gospodarske i socijalne probleme u interesu obje strane. 

  • Koje su druge društvene skupine, uz mlade, posebno izložene nestandardnim oblicima zapošljavanja i koje su gospodarske posljedice ili učinci toga?

– Mladi u ovom trenutku spadaju među najranjivije skupine na tržištu rada, pa uglavnom nemaju drugu mogućnost nego raditi kao nestandardni radnici. Oni međutim nisu jedina ranjiva skupina jer ne treba zaboraviti one slabije obrazovane, starije od 50 godina ili, primjerice, žene koje se teže zapošljavaju od muškaraca. Jedna od posljedica širenja nestandardnog rada svakako je daljnja segmentacija na tržištu rada jer se povećava jaz između dobro zaštićenih zaposlenika sa standardnim ugovorima i ostalih zaposlenika koji se suočavaju sa sve većom nesigurnosti.

  • Imate li informacije kako po tim pitanjima stoje stvari u zemljama regije, poput Srbije ili BiH, u odnosu na stanje u Hrvatskoj, EU i razvijenim zemljama?

– U sklopu našeg projekta nismo se bavili tim zemljama, ali vjerujemo da su i tamo nestandardni oblici rada u porastu.

Izvor: Al Jazeera