Putinu prijeti gubitak Moskve

Deseci hiljada demonstranata u Moskvi 10. avgusta iskazalo protest protiv diskvalifikacije kandidata opozicije na lokalnim izborima (AP)

Opozicione pristalice su 10. avgusta održali masovne proteste u ruskoj prijestolnici Moskvi peti uzastopni vikend. Trenutni val demonstracija izazvala je odluka izborne komisije da diskvalificira kandidate opozicije da se takmiče na izborima za moskovsku Gradsku dumu, nemoćno zakonodavno tijelo koje samo pečati odluke gradonačelnika Sergeja Sobjanina.

Iako organizatori prethodna dva skupa nisu mogli dobiti zvanične općinske dozvole za demonstracije, što je rezultiralo masovnim hapšenjima, ove subote su protesti imali dozvolu i privukli između 50.000 i 60.000 osoba.

Ovo je bio drugi najveći skup od vrhunca protesta Bolotnaja (2011-12) koji su bili rezultat namještenih izbora za Dumu decembra 2011. godine. Reakcija na te ogromne proteste je bila odluka predsjednika Vladimira Putina da poduzme oštre korake na Majdansku revoluciju u Ukrajini što je na kraju dovelo do okupacije Krima i rata na istoku Ukrajine. Nekoliko godina se činilo kako je uspio u prijenosu domaćih političkih sukoba na susjednu državu. Njegova popularnost je bila visoka, a opozicija se činila podijeljenom i marginaliziranom.

Zaista je bilo simbolike u činjenici da je Putin, kada su deseci hiljada ljudi izašli na ulice Moskve u subotu, otišao na Krim gdje se još drži za legitimnost koju je dobio prije pet godina. No, nacionalistički zanos zbog aneksije poluotoka se istrošio do sada i izgleda da se predsjednik našao na početnoj poziciji. Danas mu je popularnost na nivou one sa početka 2010-ih, a opozicija se uspjela pregrupirati i ponovo je sposobna skupiti veliki broj ljudi na demonstracijama.

Nedavna anketa je pokazala kako 37 posto Moskovljana podržava proteste, samo 27 posto njih je protiv, dok je 30 posto neodlučno. Teško je reći koje brojke više iznenađuju, strana Kremlja koji je predstavljao proteste kao marginalne bez prave podrške ili strana liberalne opozicije koja se navikla da bude mala nezadovoljna manjina u društvu koje izgleda da jako voli moćnike poput Putina.

Direktni teror

Implikacije takvog rasta nezadovoljstva su značajne. U jako centraliziranoj državi, poput Rusije, glavni grad je vjerovatno jedino mjesto koje je zaista bitno kada je riječ o promjeni režima. Zaista je bila mirna revolucija u Moskvi avgusta 1991. godine koja je okončala komunizam i prethodila raspadu SSSR-a. Toj revoluciji su prethodila dva ogromna skupa sa stotine hiljada prisutnih. Današnji protesti su i dalje maleni u poređenu sa onima, ali su sve veći – skup prošle subote je bio dvostruko veći od posljednjeg odobrenog prije mjesec dana.

Jedan od glavnih razloga ovog značajnog rasta brojki je odluka Kremlja da odmjerenu prinudu prema opoziciji zamijeni direktnim terorom.

U veoma pretjeranoj reakciji, vlasti su se prema dva prethodna skupa „bez odobrenja“ odnosile kao prema „masovnim nemirima“ iako su bili zaista mirni i u skladu sa zakonom. Taktički gledano, oni su odustali od ciljanja lidera opozicije i posvetili se kažnjavanju neselektivnih demonstranata, pa čak i slučajnih prolaznika.

Više od 2.000 osoba je uhapšeno tokom protesta 27. jula i 3. avgusta. Prema nekim su se policajci odnosili sa posebnom okrutnošću i bili su pretučeni. Producent sa TV-a Dmitri Vasiljev, dijabetičar, završio je na hitnoj pomoći nakon što mu je policija otela inzulin. Demonstranti Dmitri i Olga Prozakov dobili su prijetnje da će im oduzeti jednogodišnjeg sina jer su ga donijeli na demonstracije. Krivične optužbe prijete za 13 demonstranata i mogli bi dobiti do osam godina zatvora. Slični slučajevi su bili otvoreni nakon protesta Bolotnaja i nekoliko desetaka osoba je završilo iza zatvorskih rešetaka.

Ova strategija kolektivnog kažnjavanja potiče od početaka ruskih sigurnosnih agencija. Sve one su nasljednice organizacija koje su napravljene kao instrumenti Crvenog terora, a koji je bio pokrenut nakon Boljševičke revolucije 1917. godine. Sjećanja na smaknuća svakog 10. seljaka u selu kako ne bi došlo do ustanka ili na držanje porodica vojnih oficira kao talaca kako bi ih natjerali da služe Crvenoj armiji su jaka u kolektivnoj psihi današnjih sigurnosnih agencija.

Čisto liberalni pokret

Uz kažnjavanje slučajnih ljudi, sigurnosne agencije su blokirale Antikorupcijski fond (FBK) Alekseja Navaljnog koji nadgleda rusku najjaču mrežu opozicije i često objavljuje rezultate istraga korupcije na visokom nivou. Dok su se pristalice opozicije okupile u subotu, bukvalno svaki saveznik Navaljnog, kao i on sam, bio je uhapšen dok je rastuća zvijezda pokreta protesta Ljubov Sobol bila privedena u dramatičnoj raciji nekoliko minuta pred početak demonstracija. Ona je odvedena iz Moskve i oslobođena istu noć.

Trenutno je efekat borbe protiv protesta bio suprotan namjeri. Prikupio je daleko više novih pristalica demonstracija, a mnoge javne ličnosti, poput ruskog najpopularnijeg video blogera Jurija Duda i repera Oxxxymyrona, izražavaju javno podršku skupovima i zatvorenim političkim liderima.

No, ovaj val protesta nema ništa slično sa ukrajinskim Majdanom koje je održavala jako široka koalicija različitih političkih snaga – od prozapadnih liberala do ultranacionalista i otvorenih neonacista. Moskva je vidjela tu vrstu revolucije 1991. godine, sa slično širokom koalicijom protiv komunizma koja je propala čim je režim bio svrgnut. Ironija je da su mnoge ključne face trenutnog režima, poput samog Putina, bile dio te koalicije prije 30 godina.

Ono što sada vidimo na ulicama Moskve je destilirani liberalni pokret sa istaknutim vrijednostima, veoma oslobođen od neliberalnih i neprincipijelnih političkih saveznika što objašnjava njegov ekstremni pacifizam i averziju od revolucionarne akcije. On zaista želi Putinom ekstremno desni autoritarni režim vratiti na pravno polje gdje će se takmičiti za moć na poštenim izborima. To će biti jako duga borba, no ishod jako ovisi kako će trenutni val ekstremno desničarskog populizma proći na Zapadu. Ali, na kraju priče, ona bi mogla donijeti opipljivije i stalnije rezultate od jako slavljenih „obojenih revolucija“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera