Putinove bombe, nova enigma Sirije

Deficit saradnje oko Sirije ili Ukrajine samo je posljedica ozbiljne zategnutosti na relaciji Moskva-Washington (Al Jazeera)

Piše: Boško Jakšić

Samo dan pošto je sa govornice Generalne skupštine UN-a pozvao svet da podrži režim Bashara al-Assada kao jedinu realnu alternativu borbe protiv Islamske države i tako se direktno suprotstavio američkoj politici koja zahteva odlazak sirijskog predsednika, ruski predsednik Vladimir Putin odlučio je da dokaže ozbiljnost svoje diplomatske ponude.

Pošto je dan ranije ruska Duma jednoglasno odobrila vojne akcije po Siriji, Putin je naredio pokretanje vazdušne kampanje kao deo podrške međunarodnoj koaliciji protiv Islamske države, o čemu je prethodno obavestio partnere sa Zapada.

Bombardovanja vojnih i komunikacionih centara, vojnih depoa, skladišta municije i goriva su istovremeno i brz Putinov odgovor na kritike zvaničnog Pariza koji je prozvao Moskvu da prekine da priča o “medijskim udarima” i okrene se stvarnim.

“Međunarodna zajednica udarila je Daesh (arapski akronim za Islamsku državu), Bashar al-Assad veoma malo, a Rusija nikako”, izjavio je u Njujorku šef francuske diplomatije Laurent Fabius.

Odmah se, međutim, pokazalo koliko je visok stepen međusobnog nepoverenja SAD-a i Rusije. Neimenovani američki zvaničnik, koga citira agencija Reuters, saopštio je da ruski vazdušni napadi nisu izvedeni na teritorijama pod kontrolom islamista – što je prepreka koja može da komplikuje bilo kakvu potencijalnu saradnju Moskve sa Sjedinjenim Američkim Državama i pojačava sumnje Washingtona da je pravi Putinov cilj pomoć odbrani Assadovog režima, a ne suprotstavljanje teroristima.

U vremenima kada je globalno zlo koje oličavaju Islamska država i samozvani kalif Ibrahim moglo da postane faktor opšteg rastrežnjenja, pokazuje se da svetske i regionalne sile Bliskog istoka nisu spremne da ostave po strani svoje posebne interese.

Zaoštrile se opasnosti

Godinu i po dana od spektakularnih osvajanja Islamske države po Iraku i Siriji, 12 meseci pošto je američki predsednik objavio formiranje međunarodne koalicije, državnici okupljeni na zasedanju Generalne skupštine UN-a poverovali su da će borba protiv najorganizovanije, najbogatije i ideološki najrigidnije organizacije postati prioritet jer su se opasnosti u međuvremenu zaoštrile: od širenja terorizma i destabilizacije regiona, do izbegličke krize koja se preliva u Evropu.

Hitnost zajedničke akcije nameće i neuspeh skupe vazdušne kampanje protiv islamista tokom koje je zapadno ratno vazduhoplovstvo, uz podršku arapskih saveznika, izvršilo oko 45.000 udara na ciljeve po Iraku i Siriji ne uspevajući da spreči širenje kalifata.

Nešto mora da bude učinjeno oko Sirije, glas je koji se provlačio koridorima njujorške palate na East Riveru. Koliko prošle subote državni sekretar John Kerry je nagovestio da bi SAD i Rusija mogli da rade na zajedničkoj političkoj strategiji oko Sirije.

Da li će Obama prihvatiti Putinov gambit? Glatko odbijanje je riskantno jer raste broj onih koji smatraju da je Amerika umnogome odgovorna za politički milje u Iraku koji je omogućio nastanak Islamske države.

Dva dana kasnije, Barack Obama i Vladimir Putin su za govornicom Generalne skupštine UN-a predstavili dve sasvim različite vizije sirijske krize i povratka stabilnosti na Bliskom istoku. Posle prijema u sedištu UN-a i razmene metalnih pogleda, nije bilo teško zaključiti da dvojica lidera nisu približili stavove oko ključne tačke razlaza: budućnosti sirijskog predsednika Bashara al-Assada.

Njihov kasniji direktan susret, prvi posle dve godine i prvi u eri novog Hladnog rata otvorenog krizom u Ukrajini, opisivan je kasnije u diplomatskim superlativima, ali to nije promenilo utisak da su razlike oko Sirije i Ukrajine – dve ključne teme dijaloga – neizmenjeno velike.

Obama je branio diplomatiju i sistem pravila Svetske organizacije i nije propustio da upozori na “opasne sadašnje rizike povratka mračnom, mnogo haotičnijem svetu”, što je bila direktna aluzija na avione, tenkove i pomorsku pešadiju koju je Kremlj nedavno uputio u Siriju.

Potom je bio sasvim direktan, ponavljajući da Assad mora da napusti vlast u slučaju bilo kakvog političkog rešenja za Siriju, iako je ostalo nedorečeno kako Washington misli da ukloni sirijskog predsednika ili koliko dugo tranzicija može da traje.

“Sjedinjene Države su spremne da rade sa svim nacijama, uključujući Rusiju i Iran, kako bi se rešio konflikt. Ali, moramo da priznamo da posle toliko krvoprolića, toliko razaranja, ne može da bude povratka na status quo”, poručio je Obama.

Oštri istup Putina

Kada se pre deset godina Putin poslednji put našao za govornicom Generalne skupštine, govorio je pet minuta i hvalio vrednosti Ujedinjenih nacija. Ovoga puta bio je to sasvim drukčiji, agresivniji Putin. Tokom 20-minutnog izlaganja jasno je izložio ciljeve ruske spoljne politike. Bio je to šef zemlje koji se ne ustručava da pokaže da Rusija ima globalne ambicije i da je nezaobilazna u rešavanju svetskih pitanja.

Putin je oštro, argumentima koje mnogi smatraju razložnim, kritikovao Zapad što je intervencijama po Bliskom istoku otvorio prostor ekstremistima. “Mnogi regruti (Islamske države) dolaze iz Libije čija je država razorena velikim kršenjem rezolucije Saveta bezbednosti UN-a 1973. Danas novim radikalnim grupama pristupaju članovi tzv. ‘umerene’ sirijske opozicije koju podržava Zapad”, upozorio je Putin.

Za aktuelne američke planove obuke i naoružavanja “umerene” sirijske opozicije, za šta je administracija izdvojila 500 miliona dolara, Putin je rekao da će završiti u rukama islamista.

Uveren da Zapad zbog takvog legata ne može da završi građanski rat u Siriji i efikasno se suprotstavi militantima Islamske države, ruski predsednik je preuzeo diplomatsku inicijativu. Bolje je okupiti se oko Assada. “Mislimo da je ogromna greška odbijanje saradnje sa sirijskom vladom i njenim oružanim snagama koje se srčano, prsa u prsa, bore protiv terorizma”.

Putin je pozvao međunarodnu zajednicu da pruži podršku sirijskom predsedniku, opisujući Assada kao najefikasniju prepreku napredovanju raznih radikalno-islamističkih grupa.

Inicijativa je izazvala pometnju u zapadnim krugovima, a šefu Kremlja donela pohvale i sa očekivanih i neočekivanih strana.

Ruska agenicija Sputnik piše da je Putin pozivom na formiranje koalicije koja bi podržala Assada i optužbama da je zapadni intervencionizam odgovoran za sadašnju izbegličku krizu doveo Zapad u stanje meteža.

Ni diplomatski protokol nije mogao da kamuflira lični animozitet koji očigledno vlada između Obame i Putina. Sirija, u međuvremenu, nastavlja da se raspada.

“Vladimir Putin se vratio – i Baracku Obami ukrao gromove na svetskoj sceni”, piše na političkom sajtu CNN-a. “Putinova poruka sa podijuma UN-a bila je jednostavna: američki intervencionizam i unilateralizam se osvetio na Bliskom istoku i vreme je da se proba nešto novo”.

‘Najmoćniji lider svijeta’

The New York Post hvali ruskog predsednika nazivajući ga “najmoćnijim liderom sveta” i podsećajući da je američki predsednik taj koji mu je to omogućio. “Palica je u ponedeljak zvanično predata novoj jedinoj svetskoj supersili, a Vladimir Putin je rado prihvatio”.

Ugledni The New York Times takođe konstatuje da je Putinov poziv za “iskrenu široku međunarodnu koaliciju” korak da se Obama izbaci iz Sirije.

Putin je impresionirao i liberalni izraelski dnevnik Haaretz: “Putinov govor pokazuje ko je glavni. Impotencija i neuspesi Obamine administracije da daju bilo kakvo rešenje sirijskog građanskog rata ili značajno saseku Islamsku državu omogućili su Putinu da preuzme inicijativu”.

Nema sumnje da je boravak u Njujorku Putin uspešno iskoristio da se, posle potiskivanja u stranu zbog krize u Ukrajini, na velika vrata vrati na svetsku scenu i da lagano počne da preuzima ključnu ulogu u pokušajima zaustavljanja građanskog rata u Siriji.

Kremlj se nada da će se diplomatskom ofanzivom nametnuti kao sila na Bliskom istoku, regionu u kome je u sovjetska vremena bio izuzetno prisutan, da bi danas usamljeno uporište – jedinu pomorsku bazu na Sredozemlju – imao kod Bashara al-Assada.

“Rusi konstantno ponavljaju da nisu lično vezani za Assada, ali insistiraju da je njegova Vlada legitimna, da se bori protiv terorista i odbijaju napore bilo koje države spolja, ili kombinacije država, da se nametne posebna osoba ili formacija koja bi zamenila Assada”, smatra bivši američki ambasador u Damasku Robert S. Ford.

Povratak stabilnosti po nedovoljno precizno definisanoj recepturi Kremlja istovremeno bi potvrdio Putinovu teško osporavanu tezu da je svrgavanje bliskoistočnih sekularnih diktatora dovelo do opšteg haosa u kome su se teroristi najbolje snašli, a Irak, Siriju i Libiju dovelo do ivice raspada.

Putin verovatno kalkuliše da će, ukoliko njegova inicijativa naiđe na širi pozitivan odjek, popraviti odnose sa Zapadom, što bi moglo da vodi postupnom ukidanju sankcija zavedenih Rusiji zbog aneksije Krima i vojnog angažmana u ukrajinskoj krizi.

Prihvatanje gambita

Da li će Obama prihvatiti Putinov gambit? Glatko odbijanje je riskantno jer raste broj onih koji smatraju da je Amerika umnogome odgovorna za politički milje u Iraku koji je omogućio nastanak Islamske države. Istovremeno, sve je više onih koji ne razumeju fiksaciju Assadom koja je dovela do paradoksa da je njegovo uklanjanje sa vlasti prioritetnije od efikasnijeg suprotstavljanja Islamskoj državi.

Deficit saradnje oko Sirije ili Ukrajine samo je posledica ozbiljne zategnutosti na relaciji Moskva-Washington. Putin se nije ustručavao da kaže da su odnosi sa SAD-om na “prilično niskom nivou”, ali “nije bila naša inicijativa da se odnosi spuste na tako nizak nivo. To je pozicija koju su zauzeli naši američki partneri. Da li je to dobro ili loše? Mislim da je loše – i za naše bilateralne odnose i po globalnu situaciju. Ali, to je izbor za koji su se opredelile Sjedinjene Države”.

Potom je, za kraj, usledio obavezan diplomatski sastav. Obe strane su direktan susret Obama-Putin opisale kao “veoma konstruktivan, poslovan i iskren”. Sasvim diplomatska formula za američko-ruske odnose koji prolaze kroz ledeni period, ali ni diplomatski protokol nije mogao da kamuflira lični animozitet koji očigledno vlada između Obame i Putina. Sirija, u međuvremenu, nastavlja da se raspada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera