Putinova popularnost opada dok raste ljutnja u Rusiji

Pandemija korona virusa i njene ekonomske posljedice glavna su briga ljudi širom svijeta i to je, naravno, utjecalo na popularnosti vlada i šefova država.

Na nekim mjestima su osobe na vlasti koje se bore s nepopularnošću uspjele steći podršku javnosti. Primjera radi, popularnost talijanskog premijera Giuseppea Contea skočila je sa 50 posto u februaru na 70 posto u martu. U Francuskoj je opkoljeni predsjednik Emmanel Macron imao popularnost od 51 posto na anketama u martu, najviše od februara 2018., prije nego što je pala na 33 posto u junu.

U arprilu je britanska vlada imala najveću popularnost u gotovo 10 godina – 52 posto – prije nego što je opet pala na 39 posto u junu. U Njemačkoj je Kršćanska demokratksa unija, stranka kancelarke Angele Merkel, doživjela skok u podršci sa 27 posto u februaru na 39 posto u junu.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, u međuvremenu, se bori. Ova pandemija nije mu pomogla i samo je zacementirala trend opadanja popularnosti tokom protekle dvije godine.

Mjere štednje, kao što je posebno nepopularna penziona reforma, razljutile su javnost, čak i njegove pristalice. Pad cijena nafte i predstojeća ekonomska kriza, druga za Rusiju u proteklih 10 godina, također su ozbiljno utjecale na javno mnijenje.

Putinova odluka da uvede ustavne izmjene, koje bi mu dozvolile da ostane na vlasti do 2036., kada bi imao 84 godine, posebno je nepopularna. Iako bi Kremlj mogao ovo smatrati najboljim trenutkom da se usvoje ti amandmani, budući da su protesti zabranjeni zbog epidemije, to rusku javnost dodatno frustrira. Ideja da Putin ostane na vlasti doživotno izaziva nezadovoljstvo čak i među njegovim najvećim pristalicama.

Pad popularnosti

U anketi iz maja koju je proveo nezavisni istraživački centar Levada, samo je 59 posto ljudi podržalo ruskog predsjednika, a u februaru je ta cifra bila 69 posto. Prije svega pet godina, usred ruske intervencije u ukrajinskoj krizi i pripajanja Krima, Putinova popularnost je bila 85 posto. Podrška za njega na predsjedničkoj poziciji nikada nije bila tako niska, čak ni tokom antivladinih protesta 2011-2013.

Drugi indikatori podrške javnosti također su dramatično pali. U drugoj Levadinoj anketi iz maja, samo je 25 posto ljudi reklo da je Putin među ruskim političarima kojima vjeruju – što je najniža tačka na kojoj se ovaj indikator našao u proteklih 20 godina koliko je on bio na vlasti (čak i tokom perioda kada je bio premijer 2008-2012.). U januaru ove godine, povjerenje javnosti u njega stajalo je na 35 posto; samo tri godine ranije, iznosilo je 59 posto.

Ruska mladež posebno se protivi Putinu; samo je 10 posto ljudi u dobi od 18 do 24 odgovorilo da imaju povjerenja u predsjednika. Nepovjerenje je veliko čak i među manje obrazovanima, siromašnijim građanima i onima koji žive u manjim gradovima i selima. Ovo nije neuobičajeno budući da je od 2011. Putin pokušavao polarizirati biračko tijelo, okrećući obrazovanu srednju klasu iz većih gradova protiv siromašnijih ruralnih stanovnika. Do sada je postalo jasno da ova strategija ne djeluje.

Ovaj opadajući trend je registrovao čak i VCIOM, jedna od većih državnih anketnih organizacija. Prošle godine su morali promijeniti metodologiju nakon što je glasnogovornik Kremlja Dimitrij Pesov kritikovao rezultate ankete koja je pokazala da samo 31,7 posto ispitanika ima povjerenja u predsjednika; nakon te promjene, cifra je skočila na 72 posto.

Studija fokusne grupe koju su proveli sociolog Mihail Dimitrijev i psihologinja Anastasija Nikolskaja početkom ove godine pokazala je ne samo da je znatno naraslo narodno nezadovoljstvo Putinom, već i da je postalo više politizirano.

Ako se u prošlosti nezadovoljstvo javnosti fokusiralo na socijalna pitanja, kao što su penziona reforma, ekološka pitanja i nizak životni standard, danas su Rusi sve više zabrinuti zbog vladavine zakona i demokratskih prava i sloboda.

Osim tog, istraživanje Dimitrijeva i Nikolskaje ukazuje na to da je prisutna sve veća agresivnost u društvu; njihovi su ispitanici bili emotivniji u odgovorima, ne ustručavajući se da psuju o onima na vlasti ili da čak poklope slušalicu tokom intervjua.

Mogući protesti

Uzimajući u obzir restrikcije zbog korona virusa, ovaj zatomljeni bijes ne može biti ispušten na ulice, pa će nastaviti rasti. Kremlj računa na to da će se ekonomija popraviti nakon pandemije i da će nezadovoljstvo javnosti opasti.

Ali postoje dva problema kod ove pretpostavke. Prvi, cijene nafte i gasa neće porasti odmah po okončanju epimedije. Stoga nema jasnih izgleda za brzi oporavak ekonomije. Zatim, predstojeće „narodno glasanje“ o predloženim ustavnim promjenama zakazano za prvi juli moglo bi dodati ulje na vatru.

Nezavisni pravni stručnjaci smatraju da je pravna validnost „narodnog glasanja“ – termin koji koristi ruska vlada da naglasi da se ne radi o referendumu – upitna budući da ruski Ustav kaže da može biti izmijenjen samo referendumom. Ali referendum po zakonu treba izlaznost od 50 posto da bi rezultat bio validan, što bi bilo teško postići, uzimajući u obzir narodno neodobravanje amandmana.

Iz ovog razloga je usvojen specijalan zakon o „narodnom glasanju“ koji ne zahtijeva minimalnu izlaznost, a proces nadziranja glasanja sveden je na minimum, nešto što su nezavisna tijela za praćenje izbora, kao što je Golos, kritikovala.

Nedavna Levadina anketa otkrila je da bi oko 44 posto ispitanika glasalo za predložene ustavne promjene, koje također uključuju provizije na indeksiranje penzija i garancije minimalne plate. VCIOM nije proveo anketu s pitanjem da li Rusi odobravaju ove amandmane.

S obzirom da mnogo ljudi planira bojkotovati glasanje, masovna falsifikacija možda neće biti potrebna da se dobije oozitivan ishod, čemu se Kremlj vjerovatno nada.

Ali ovo neće riješiti problem. Kakvi god budu rezultati prvog jula, većina Rusa će i dalje biti ljuta zbog Putinovog insistiranja da ostane doživotno na vasti. U tom smislu će neizbježno izbiti protesti.

Kremlj to zna i pokušava ih preduprijediti. Ustavni sud je nedavno presudio da će demonstracije biti dozvoljene samo u izvjesnim predjelima koje odrede lokalne vlasti. Ostaje da se vidi kako će se ovo novo pravilo primjenjivati, ali vjerovatno će spriječiti opoziciju da održi bilo kakve demonstracije s dozvolom vlasti. Ovo znači da će svaki budući politički protest biti ugušen od strane policije, što će dodatno naljutiti ljude.

Još jedan izvor nestabilnosti u Rusiji mogli bi biti izbori u susjednoj Bjelorusiji devetog avgusta. Još se ne zna kome će dugogodišnji predsjednik Aleksandar Luakšenko dozvoliti da se kandiduje kao njegov oponent, ali nedavni protesti pokazuju da su Bjelorusi sve nestrpljiviji s njim i da su spremni izazvati njegovu represivnu vladavinu. Bilo kakvi nemiri u Bjelorusiji mogli bi preći i na Rusiju, budući da su ove dvije države povezane ne samo ekonomski već i psihološki.

U ovom kontekstu, Putinov potez da proširi svoju vlast, koji je trebao donijeti više političke stabilnosti, s obzirom na nepostojanje jasnog nasljednika, mogao bi destabilizirati državu i uvesti novi, revolucionarni trenutak za rastuću rusku opoziciju.

Izvor: Al Jazeera