Putin u Srbiju dolazi kao vladar

Putin će u Beograd donijeti kofer pun priča, kao što je to praksa kad je u pitanju Rusija, piše autor (EPA)

Postoje dva dijametralno različita pogleda na krizu između Zapada i Rusije. Prvi je da je Rusija slomljena sankcijama zbog ankesije Krima i hibridnog rata u Ukrajini (ali i u zapadnim državama) te se čeka potpuni kolaps politike Vladimira Putina i njegovog kulta ličnosti. Drugi je da je Zapad toliko podeljen, posebno SAD i Evropska unija, ali i sama Unija iznutra, da se čeka propast politike sankcija prema Rusiji, koje nanose svestranu štetu Evropi i mirenje sa pojedinim činjenicama, kao što je ruska aneksija Krima. Prvi scenario uglavnom vide na Zapadu, a buba kao da i Rusima ulazi u uho. Drugi je stalno prisutan kod protivnika EU-a, populista, nacionalista, posebno onih srpskih na Balkanu.

Krajem prošle godine istraživanja javnog mnjenja u Rusiji pokazala su velike promene raspoloženja građana prema predsedniku države i njegovoj spoljnoj politici. Ruski respektabilni Levada centar objavio je razultate istraživanja javnog mnjenja prema kojima je čak 60 odsto starijih građana uplašeno od izolacije Rusije, dok je 50 odsto zabrinuto zbog sankcija. Ti procenti prethodnih godina bili su značajno manji. Analitičari komentarišu da je to jasan znak da je Rusima dosta Putinove spoljne politike i da sve više o tome i otvoreno govore. Istraživanja javnog mnjenja u Rusiji često su nepouzdana, zbog straha i neiskrenosti ispitanika.

Putin u Srbiji je ‘hibridni rat’

Druga važna stavka je pitanje odgovornosti za probleme u Rusiji, za koje skoro dve trećine ispitanika prstom uperuje u Putina. Njegov politički rejting za godinu dana pao je sa 66 na 56 odsto; iako je to prilično visok rejting za demokratske države, za despotije je to – malo. Implicitne stavke istraživanja govore o tome da Putin postaje ta isturena politička figura odgovorna ne samo za dobro, već i za sve nedaće u društvu i državi, što je ranije bio premijer Dmitrij Medvedev. Razlozi za tako sivu statistiku su razni. S jedne strane, to je umor Rusa od rata sa Ukrajinom i celim zapadnim svetom, čija je dvoličnost postala vidljivija nakon prošlogodišnjeg Svetskog prvenstva u fudbalu, kada je, sa dolaskom turista, iskreirana medijska slika trulog Zapada i NATO zlikovaca prosto nestala.

Sa druge – nezadovoljstvo kvalitetom života i reformama u državi. Od leta, Rusi su najviše frustrirani penzionom reformom, koja je rađena po uzoru na onu neoliberalnu, a po kojoj će se penziona granica od januara ove godine poetapno pomerati sa 55 na 63 godine života za žene i sa 60 na 65 godina za muškarce. Mlađi Rusi masovnije protestuju protiv cenzure na interentu i represije, jer se zbog lajkova i repoustova veoma lako zvaršava na restriktivnom spisku ili u zatvoru. Zbog takve sumorne slike, za brz oporavak političkog rejtinga u strogo kontrolisanim ruskim medijima Putinu više nije dovoljno samo da baci blato na truli Zapad, raspadnutu EU i ukrajinske naciste u Kijevu. Predsedniku superdespotske imperije treba neki izlet ne u postsovjetsku banana republiku, već u koliko-toliko evropsku državu, gde Putina vole, poštuju i gde mu se vidljivo pred kamerama dive, a to je nedvosmisleno – Srbija. A prisustvo Putina u Srbiji je samo po sebi hibridni rat.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić ne kuburi s rejtingom. Još uvek su on i njegova Srpska napredna stranka daleko najpopularniji u Srbiji. Međutim, naprednjacima nije dovoljno da u srpskom parlamentu imaju apsolutnu većinu. Oni moraju da imaju monolitnu vlast, sa potpuno odanom partijskom vojskom, sve do zadnje mesne zajednice, i za to su premni na sve, pa čak i da nameštaju izbore. Predatorski odnos prema izborima i nasilno ophođenje sa opozicijom i neistomišljenicima videli su se na vanrednim lokalnim izborima u nekoliko srpskih opština krajem prošle godine, kao i za izbore za nacionalne savete nacionalnih manjina održanih u novembru.

Ko izgubi procente – gubi sve

Želja za despotijom i apsolutnom vladavinom kod njih je istovremeno izmešana sa usiljenom glumom Evropejaca, što izaziva vidljiv prezir prema demokratiji, slobodnim medijma, protestima neistomišljenika, a posebno prema fer i slobodnim izborima. Strah od gubljenja vlasti i protesta toliko daleko ide u paranoju da sam ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović pred kamerama na fotografiji prebrojava učesnike antivladinih protesta #1 od 5 miliona, a Vučić uspaničeno izjavljuje da neće pregovarati sa opozicijom ni kad ih na ulice upravo toliko i izađe.

U strahu od gubitka procenta iz apsolutne većine, Vučić na proleće sprema izbore. I tu u Srbiju dolazi Putin, i to sa spasonosnim ordenom Aleksandra Nevskog. Vučićeva paranoja, nije bezazlena – u Srbiji se glasa samo za najjačeg, za glavnog “Baju”. I ko počne da gubi procente popularnosti, gubi i vlast. Gubi sve. A šta ako opozicija dan uoči posete ruskog predsednika organizuje veće proteste u Beogradu od okupljanja koje organizuje Vučić i naprednjaci u čast Putina? Zato se Srbija mobiliše autobusima.

Nesumnjivo da će orden Aleksandra Nevskog sa setom Putinovih obećanja Vučiću pred izbore doneti dodatne procente podrške. Ruski predsednik, po ko zna koji put, u Srbiju dolazi skoro kao njen vladar i posle svake posete srpski političari sve više žele da budu kao on. Putin. Samo da im je Srbija kao Putinova Rusija. I nisu samo u pitanju odavno opredeljeni bivši radikali i tvrdi rusofili. U njegovu stranu sve više naginju i oni koji su se razočarali ili umorili od nefunkcionalne demokratije, neizlečive korupcije, nedobronamernog Zapada, dvolične EU, beskrajne tranzicije Balkana…

Zašto EU da nema alternativu?

Putin će u Beograd doneti kofer pun priča, kao što je to praksa kad je u pitanju Rusija. Jer, iako je Rusija jedna od pet glavnih spoljnotrgovinskih partnera Srbije, skoro da ne postoji konkretan projekt sa Rusijom koji bi i Srbiji donosio veću dobit. Putin neće Srbiji doneti veće direktne investicije, jer ih, u krizi i pod sankcijama, i sama Rusija potrebuje. Gasovod Južni tok nije realizovan, ne vide se rezultati ruskog kreditiranja i modernizacije srpskih železnica, nema ni najavljenih specijalnih srpsko-ruskih ekonomskih zona, a sporazum o slobodnoj trgovini daje rezultate, ali su oni daleko od mogućih i očekivanih, jer Srbija nema kapacitet ozbiljnog izlaska na rusko tržište.

Orden Nevskog je za Vučića sada najveća, a za Putina najjeftinija ruska investicija u Srbiju. Zato će Vladimir Vladimirovič uvek u Srbiju donositi ono što njen nacionalistički deo želi da čuje, a to je da će se očuvati teritorijalni integritet Srbije i blokirati državnost Kosova. Da će se parirati stvaranju “velike Albanije” i podržavati zbližavanje Srbije ne samo sa Banjom Lukom, već i sa Podgoricom. Da se neće dozvoliti deljenje pravoslavlja, kao što je to bilo u slučaju Ukrajine, i da će se zaustaviti širenje NATO-a nakon učlanjenja Crne Gore. Da će Srbija, ako treba, dobiti ne samo staro, već i novo, najnovije rusko naoružanje. Da će ruska baza u Nišu biti garant balansa vojne i političke i neutralnosti Srbije.

I, na kraju – zašto EU da nema alternativu? Srbija je već ionako posmatrač u ruskom NATO-u, Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbednosti – ODKB, a ruske visoke diplomate Makedoniji uveliko nude članstvo u obnovljenom SSSR-u – Evroazijskom ekonomskom savezu, pa zašto ne bi i Srbiji? To bar Rusiju ništa ne košta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera