Putin nije vatrogasac, već imperijalista starog kova

Piše: Bernard-Henri Lévy

PARIZ – Ono što je jasno u Siriji je ovo: Nema dobrog rješenja.

Tamo ne postoji dobro rješenje još od one crne srijede augusta 2013. godine kada je ratna mašinerija sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, korištenjem hemijskog oružja, prešla „crvenu liniju“ za koju je američki predsjednik Barack Obama upozorio da može izazvati američki vojni odgovor. Umjerena opozicija je mirno stajala, a Islamska država Irak i Levant još nije izašla iz sjenki. Ipak, Obama se u posljednjem minutu odlučio za promjenu „nalijevo krug“ i nije intervenirao.

Ta greška se ne može povući. No, u paklu loših rješenja koja se nude Siriji, neka su gora od drugih. A jedno za koje se zalaže ruski predsjednik Vladimir Putin je vjerovatno najpaklenije od svih.

Ruski zračni udari koncentrirali su se na ciljeve kod gradova Idlib, Homs i Hama – područja gdje, kako navode nezavisni posmatrači, pratitelji džihadista i drugih grupa koji analiziraju videosnimke koje su ruske vlasti lično postavile na internet, nema Islamske države. Ovo znači da je primarni cilj ruskih napada slabljenje cijele opozicije, uključujući i demokratsku opoziciju, koja se bori protiv Assadovog režima.

Cilj ruske intervencije, stoga, nije da pridonese „borbi protiv terorizma“, kao što propagandisti Kremlja tvrde, već da povrate političku kontrolu, po svaku cijenu, režima koji je u samom startu kreirao terorizam. Preciznije rečeno, ruski cilj je da spasi (nakon dugog perioda podrške u oružju) diktature koju američki i francuski zvaničnici opisuju kao odgovornu za smrt više od 250.000 osoba od 2011. godine. Ponašanje režima je, bez sumnje, također ojačalo užasavajući rast ISIL-a što je osiguralo adut za Assada u nastojanju da dobije međunarodnu podršku – a Rusiji smokvin list.

Neko može kazati kako je prošlost – prošlost i da, kada se govori o generalnoj nesreći u Siriji, ruska  intervencija ima barem jednu dobru stvar u zaustavljanju slobodnog pada ove države. No, prva posljedica Putinove ofanzive – u kojoj se koriste metode provjerene u dva čečenska rata i neopterećene, blago rečeno, oprezom zapadnih oružanih snaga – bit će povećanje, a ne smanjenje, broja civilnih žrtava.

Sirijski Kunduzi

Svijet je sa pravom bio užasnut posljednjom američkom grubom greškom u bombardiranju bolnice Ljekara bez granica u afganistanskom Kunduzu. No, koliko će sirijskih Kunduza biti rezultat ruskih zračnih udara ukoliko Kremlj nastavi više koristiti nenavođene bombe umjesto navođenih? (Ovo je samo jedan od primjera ruske taktike, no jedan koji otkriva koliko Putin planira voditi svoju posljednju stranu avanturu.)

I da li može iko, makar na trenutak, povjerovati da će ruska intervencija olakšati, a ne otežati, sirijsku izbjegličku krizu? Putinove metode primoravaju desetine hiljada civila da bježe od nasumice vođenih zračnih udara, čime se čisti put smrtonosnim jedinicama režima koje su u posljednjim mjesecima pokazale znakove umora i čime se uništavaju preostale nade stvaranja efikasnih sigurnih zona u sjevernom Jordanu i južnoj Turskoj.

Sada će se i posljednji nositelji protivljenja režimu pojaviti na ulicama Europe. Međutim, oni se neće pojaviti na cestama Rusije: Za razliku od Njemačke i Francuske, Putin neće oklijevati da izbjeglicama, dok im terorizira sutrašnjicu, zalupi vrata pred nosom.

Niti Putin skriva svoje namjere u Siriji. Jednu vijest su prenijeli ruski mediji, ali ona nije privukla pažnju Zapada – nosač raketa Moskva, sa svojim desecima projektila protiv aviona, stigao je u Latakiju.

No, ISIL, što svi znaju osim Putina, nema zračne snage koje treba obarati. Prije će biti da će Kremlj legitimnom metom smatrati svaki avion koji bude prolazio iznad teritorije za koju bude smatrao da drži pod svojom kontrolom.

I, zbog činjenice da bi takva letjelica obavezno imala zastavu Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Turske ili neke druge članice koalicije koja se bori protiv ISIL-a, nije teško predvidjeti kako bi rusko miješanje dovelo do međunarodne eskalacije građanskog rata u Siriji.

Na sreću, još nismo došli do toga. No, nemojmo se pretvarati da ruske vojne operacije, koje su do sada samo za cilj imale osigurati Rusiji vlasništvo nad sirijskim zračnim prostorom i zaštitu svojih interesa na tlu, jačaju napore za poraz ISIL-a.

Odvlačenje pažnje

Putin nije samo vatrogasac koji stvara požare. On je imperijalist starog kova. Njegova operacija u Siriji je djelomično stvorena da odvuče pažnju od njegovog cijepanja Ukrajine. I njegove slabo prikrivene prijetnje baltičkim državama, Poljskoj, Finskoj i sada Turskoj – čiji su zračni prostor i odnose sa NATO-om testirali ruski avioni – otkriva strategiju agresije koja ima svoj glavni cilj u slabljenju Europe.

Europljani moraju uvidjeti Putinove namjere prije nego što bude prekasno. U Francuskoj, pjesma sirena za smirenje postaje nacionalni poziv za okupljanje, od ekstremno-desničarskog Nacionalnog fronta do ekstremno-lijevih elemenata, kao i među sve većim brojem političara svih boja. Doista, Kremlj je marljivo uzgojio partijske sekretarijate širom Europe. Mreža nevidljivih veza stvorila je ono što bi se moglo nazvati „Putinovom strankom“ u Europi.

Da Putinova partija mami samo uobičajene europske narodnjačke demagoge, od Nigela Faragea u Velikoj Britaniji do Viktora Orbana u Mađarskoj, to bi bilo dovoljno loše. No, čak kad i oni lideri za koje se normalno smatra da su odgovorni državnici, poput italijanskog premijera Mattea Renzija, počnu opravdavati Putinove poteze, Europa riskira da protrati onu sigurnost na kojoj je stvorila svoj prosperitet.

Izvor: Project Syndicate – Russia’s European Game in Syria