Oglasi

Putevima izbjeglica pješke od Jordana do Umaga

'U Jordanu sam sreo Sirijca koji je danima hodao po pustinji, bez vode i hrane. U Izmiru sam vidio mladog Sirijca kako luta po cesti s djecom u potrazi za smještajem', priča Goran Blažević.

Nakon više od dva mjeseca hoda od Jordana do svojeg doma u selu pored Umaga u Istri, putevima kojima su prolazile i brojne izbjeglice i upravo zbog njih, Goran Blažević nalazi se na otprilike pola puta i ponovno je na europskom tlu - u Turskoj.

Blažević (33) krenuo je na put 10. listopada i iza njega je sada više od 1.300 kilometara, odnosno blizu 50 hodačkih dana. Ukupno će do povratka kući, što očekuje najkasnije do sredine ožujka, kako procjenjuje, prijeći više od 3.000 kilometara - ovisno o ruti i drugim odlukama koje će donijeti na terenu.

Kao Sirijci kroz Evropu

Blažević, koji nije u stalnom radnom odnosu, ovo putovanje imao je u planu i prije početka rata u Siriji, a želio je pješke prijeći put od Umaga do Jeruzalema. 

"Godinama pratim vijesti s tog područja. A onda je došla tužna 2015. godina i veliki val izbjeglica po sad već pomalo zaboravljenoj 'Balkanskoj ruti'. Tad sam bio pomalo šokiran i neugodno iznenađen reakcijom određenog dijela javnosti i ljudi koji me okružuju. Umjesto da svi priskočimo u pomoć tim ljudima reakcija određenog dijela društva bila je puna mržnje prema ljudima druge kulture i religije. Ta je mržnja samo plod neznanja i straha od nepoznatog", kaže Blažević.

Most između fizičkog i duhovnog

Goran Blažević s dužim dionicama hodanja počeo je u ranim 20-im godinama života, po planinama sjevernog Velebita i Ćićarije. Odmah mu se, kaže, svidjelo suočavanje sa samim sobom koje hodanje donosi. Ključni trenutak bio mu je hodanje po Španjolskoj i Putu sv. Jakova (Camino de Santiago). Tamo je sreo prve putnike hodače i, kako kaže, shvatio ljepotu usporenog kretanja. Pješačio je i u Rim, a ukupno je na putovanjima prije ovoga prešao više od 2.500 kilometara.

"Hodanje za mene predstavlja most između fizičkog i duhovnog. Nudi nam priliku da upoznamo neku zemlju i njezine ljude, uz to nam još nudi i priliku da upoznajemo sebe, da putujemo unutar nas samih. Razlika između hodanja i putovanja klasičnim prijevoznim sredstvima je ta što možemo stati kad ugledamo nešto zanimljivo. U autobusu vidimo samo priču kako prolazi pored nas. U hodanju možemo postati dio te priče, možemo je istražiti i ući u nju".

Osim toga, postao je, ističe, svjestan koliko je jaka propaganda koja se godinama širi protiv islama.

"Meni, koji sam više puta putovao po muslimanskim zemljama, ona je skroz neshvatljiva. Zbog toga sam odlučio promijeniti smjer putovanja i vraćati se doma. Želja mi je ukazati na i dalje postojeći problem izbjeglica, o kojemu se rijetko piše. Istovremeno i prikazati pravu stranu islama, onu gostoljubivu i prijateljsku. Zato sam odabrao Jordan za polazišnu točku. Kao pripadnik kršćanske kulture hodam kroz muslimansku zemlju, simbolički nalik bilo kojem Sirijcu koji dolazi u Europu i prolazi kroz nju".

Na izvorištu religija

Osim toga, kaže, Jordan je zemlja s velikim brojem izbjeglica iz Palestine, Iraka i Sirije. Polazišna točka bila mu je Petra, odnosno grad Wadi Musa, gdje je, prema legendi, navodi, Mojsije štapom pokrenuo izvor vode.

"To mjesto je sveto za kršćane, kao i za muslimane i Židove. Želja mi je pokazati da su sve tri religije započele na istom izvoru, a to je Abraham, odnosno Ibrahim".

Za nekoliko dana, kad izađe iz Turske, pješačenje nastavlja kroz Grčku prema Makedoniji, Albaniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, sve do Hrvatske.

Ovaj iskusni hodač na duge pruge, koji ima već nekoliko sličnih avantura iza sebe, put financira, kako kaže, isključivo svojim radom i svojim novcem - jedino mu je tvrtka Brolex iz Buja donirala jaknu, što je, kaže, dva posto ukupnog troška putovanja.

"Jedan dobar čovjek nedavno mi je donirao 200 eura, čime sam si kupio jako dobru vreću za spavanje. Pokušao sam prije putovanja doći do sponzora, ali izgleda da nikome nije bila zanimljiva moja priča."

Put organizira na dnevnoj bazi, a može ga se pratiti na njegovom Facebook-profilu "Goran Blazevic 4km/h". Rutu za sada nema, a jedino se za pustinju pripremao i znao točno kako to logistički odraditi.

Bliže Evropi gostoljubivost je manja

"Trenutno u prosjeku hodam od 30 do 35 kilometara dnevno. Za to mi treba od sedam do osam sati hoda. Što se tiče hrane, budući da sam vegetarijanac, često imam problema, ali snalazim se. Uglavnom si kuham hranu na kuhalo. Skoro nikad ne znam što me čeka na kraju dana. Ako nađem neki jeftin smještaj, imam siguran krov nad glavom, ako ne, pokušavam potražiti pomoć ljudi, ali što sam bliže Europi, gostoljubivost se smanjuje, pa tako često spavam u šatoru", svjedoči Blažević.

Od zemalja koje je dosad prošao najljepše mu je, kaže, bilo u Jordanu - spavanje s beduinima, upoznavanje njihove kulture, ljudi, njihova gostoljubivost i želja da pomognu osobi koja putuje ostavili su snažan dojam na njega.

"Bilo je dana kad doslovno nisam potrošio nijednu kunu. Nadam se da svu tu njihovu dobrotu neću zaboraviti i da će ona postati i dio moje ličnosti. Međutim, nije bilo lako hodati po pustinji i velikoj vrućini. U Palestini mi je bilo teško kad sam shvatio koliko su ograničeni što se tiče mobilnosti, kako teško dolaze do dozvola koje bi im omogućile da slobodno putuju po zemlji. Najviše me se dojmio Jeruzalem, miks kultura i ostvarenje dugogodišnjeg sna."

Reakcije ljudi na neobičnog putnika, navodi, mijenjaju se ovisno o zemlji kroz koju prolazi.

Oduševljenje u Jordanu i Palestini

"U Jordanu i Palestini bili su oduševljeni pričom i osvijestili u meni saznanje koliko je bitno to što radim. U Izraelu je bilo svakakvih reakcija. Malo me Turska iznenadila nezainteresiranošću oko svega toga. No, kod njih se primjećuju traume koje je čitava ta situacija ostavila za sobom. Kad me netko ugosti, pita me za putovnicu. Ljudi su malo uplašeni oko svega".

Jeftinije putovati nego živjeti u Hrvatskoj

Kao i mnoge mlade osobe u Hrvatskoj, ni Blažević nije u stalnom radnom odnosu. No, kako kaže, ima sreću što živi na moru, pa uglavnom obavlja sezonske poslove - kada ne putuje, a to je često.

"Već godinama radim u jednom malom kampu, šest mjeseci godišnje. Osim toga, ostatak ljetnog vremena popunjavam radeći razne poslove koji se nude. Perem tanjure po restoranima, berem grožđe i masline kod raznih poljoprivrednika. Na taj način uspijevam zaraditi 10-11 prosječnih hrvatskih plaća, što mi je dovoljno za život. Ostalih pet do šest mjeseci uglavnom putujem jer sam s godinama shvatio da mi je jeftinije putovati po svijetu nego živjeti u Hrvatskoj."

No, putovanje kaže, sada postaje naporno - stigla je zima, dani su kratki. Ulaskom u Grčku, kaže, suočit će se s najtežim dijelom putovanja nakon pustinje jer ga čekaju planine i snijeg.

"Moj put vodi prema Solunu, gdje ću pokušati ući u neki izbjeglički kamp. Nakon toga me čekaju planine do Makedonije, pa Ohrid i ponovno preko planina do Tirane."

I dok pješači, imajući na umu očajnike koji su prolazili i još prolaze dijelom njegovih ruta, kaže da nije moguće ni zamisliti kako je biti u njihovoj koži.

'Ja putovanje mogu prekinuti, izbjeglice ne'

"U Jordanu sam sreo Sirijca koji je danima hodao po pustinji, bez vode i hrane. U Izmiru sam vidio mladog Sirijca kako luta po cesti s djecom u potrazi za smještajem. Postoji velika razlika između mene i njih. Ja sam svoje putovanje odabrao. Neizvjesnost s kojom se suočavam moj je odabir i mogu je prekinuti kad želim. Njima to nije omogućeno."

Za razliku od njega, kaže, oni se nemaju gdje vratiti i teško mu je zamisliti očaj i užas roditelja koji s djetetom u rukama ne znaju gdje će provesti iduću noć.

"Teško mi je bilo uopće zamisliti te čamce koji su plovili prema grčkim otocima, a da ljudi na njima možda ne znaju ni plivati. Strašna je ta tragedija, a s ovim mojim iskustvom mogu uvidjeti tek maleni dio njihove patnje. Ono što je najtužnije jest da sukob još traje."

Hod Gorana Blaževića prema domu kraj Umaga nastavlja se. Iako ima planove za nove avanture, sada je, kaže, koncentriran na to da uspješno završi ovo putovanje.

"Jedino što mogu reći jest da će sigurno biti još hodanja jer je ljepota sporog kretanja neprocjenjiva", zaključuje Blažević.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.