Putevi očajnika: ‘Migrantske mame’ iz Velike Kladuše

Velika Kladuša, općina na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, koji kilometar od susjedne Hrvatske i Evropske unije, treću je godinu područje za tranzit izbjeglica i migranata, koji spas pokušavaju naći u nekoj od evropskih zemalja. Ova je općina u ovom periodu privremena stanica hiljada ljudi koji iz ratom zahvaćenih zemalja, ili onih s lošim uvjetima života, uglavnom preko Hrvatske, žele doći do Njemačke, Austrije, Italije, Francuske, Belgije, Švedske…

Njeni građani su se od prvih dana sa raskršća 2017. i 2018. godine organizirali kada je u pitanju pomoć ovim ljudima. Primali ih u svoje domove, organizirali podjelu hrane, odjeće, obuće ili im sami pravili u svojim kućama, u restoranima… Danas je najveći broj izbjeglica i migranata, iz “Šatoristana”, kako su ovdje nazivali privremeni kamp “Trnovi”, smješten u prihvatni centar “Miral”, ali ih je još podosta u gradu, u privatnom ili nekom drugom smještaju.

Gotovo sve porodice s djecom vraćene su u prihvatni centar “Sedra” u Cazinu i “Đački dom” u Bihaću.

Javnost podijeljenja oko migranata

Cijelo su ovo vrijeme kladuška javnost, ali i lokalne vlasti, podijeljeni oko izbjeglica i migranata i svega onoga što se oko njih dešavalo i dešava.

“U svakom gradu i svakom mjestu postoje oni koji su i za i protiv nečega, pa tako i u Velikoj Kladuši”, kaže Edvin Hodžić, prosvjetni radnik u Prvoj osnovnoj školi i jedan od aktivista koji pružaju pomoć i nastavlja.

“Svi govore da ih je trebalo stacionirati odmah na početku na jedno mjesto, a ne ovako, da su još uvijek po cijelom gradu i pored smještaja u ‘Miralu’. Mišljenja su i dalje podijeljena i nakon rješavanja smještaja u ‘Miralu’. Jedino je zajedničko da se svi nadaju da će konačno bh. vlasti učiniti konkretnije korake u rješavanje ovog problema, koji traje.”

Zajednička im je i pomoć, jer su građani s njima i uz njih od samog početka. I to je ono što izaziva emocije, a one posebno prorade kada čujete da žene koje donose pomoć, koje su svakodnevno s njima izbjeglice i migranti zovu – mama.

Proradile su i emocije ispred “Mirala”, jer pripadnicima organizacija i udruženja nije dozvoljen pristup u prostorije, odnosno ograničen je, na susretu žena aktivistkinja, kada se čulo da i njegovi korisnici te žene zovu – mama.

A, jedna od njih je mama Zehida Bihorac – Odobašić, direktorica Prve osnovne škole u Velikoj Kladuši, koja je sa svojim kolegama, ali i učenicima, tu od prvog dana.

Priče slične, gotovo iste

“Tu smo da pomognemo. Prva osnovna škola je uradila i radi mnogo za te ljude. Krenuli smo s akcijom ‘Jedan učenik – jedna konzerva za izbjeglice i migrante’, a nastavili s drugim stvarima. Škola organizira i radionice s djecom u izbjegličkim kampovima. Išli smo i igrati se s djecom, crtali smo s njima, pisali, pjevali…”

Govoreći o svim aktivnostima i akcijama koje provode gotovo pa svakodnevno, kaže: “Svaki od izbjeglica i migranata je priča za sebe, a opet sve te priče su slične, gotovo iste. Teško se mirimo sa stanjem, kada pokušavaju nastaviti put i kada se svakodnevno vraćaju iz Hrvatske s povredama na tijelu i razbijenim mobitelima.”

Među izbjeglicama i migrantima ispred “Mirala” bile su i “mame” Sabaha Mesić iz Bosanske Krupe i Jasmina Hušidić iz Velike Kladuše.

“Muka nam je gledati šta se i kako dešava, i to ne samo u Velikoj Kladuši. Zar se konačno nešto ne može uraditi, da se prekine ovo stanje, koje sve više prerasta u agoniju?”, pitaju one.

Živo je svakog dana u “Miralu”, a na ovom susretu je i sedamnaestogodišnji Sahil iz Pakistana. Poznat je u kampu po pravljenju pakistanskog hljeba “parat”. Tu je i nekoliko mladića iz afričkog Magreba. Abdullah iz Maroka, koji je avionom stigao iz Istanbula u Srbiju, a zatim preko Loznice u Bosnu i Hercegovinu. Ahmed Mumni je iz Tunisa, a Abu Fahad iz Bangladeša.

‘Tuku nas, uzimaju pasoše i novac…’

Tu je i Muhamed Kurd iz sirijskog Afrima. Ovaj je tridestogodišnji ljekar porodicu ostavio u prihvatnom centru u Bihaću i pet je puta prelazio granicu s Hrvatskom.

“Svaki put sam, uz upotrebu najgrublje sile od hrvatske policije, vraćen.”

O iskustvima s pripadnicima hrvatske policije govore i ostali.

“Tuku nas, uzimaju pasoše, novac, razbijaju mobitele i, na kraju, vraćaju nas u Veliku Kladušu.”

Podsjećaju i na podatke UNHCR-a da je zabilježeno više od 500 slučajeva policijskog nasilja nad migrantima i izbjeglicama od hrvatske policije. Kažu da je netrpeljivosti i svađa među njima, a kojih je bilo pa gotovo svakodnevno, sve manje.

“Zajednička nam je briga kako se dokopati Belgije, Austrije, Njemačke, Francuske…”, tvrde.

Svi oni žele otići i, uprkos svim problemima, ne odustaju u nakani da se domognu Zapada. Muhamed Islam iz Alžira navodi da su “ljudi u Bosni i Hercegovini dobri i solidarni”, a “bosanski narod najbolji na svijetu”.

Ovdje se svi slažu u jednom: Velika Kladuša, zbog svog položaja, idealno je područje za ilegalne prelaske u Evropsku uniju i zato će izbjeglice i migranti i dalje dolaziti.

Jedna noga u BiH, druga u Hrvatskoj

“Ovdje je na širem prostoru ‘suha granica’ i zato se može nesmetano na velikom prostoru prelaziti. O tome su svjedočile brojne novinarske ekipe, čiji su novinari radili na tom dijelu gdje je ‘jedna noga reportera bila u Bosni i Hercegovini, a druga u Hrvatskoj’.”

O ovom posebno govori profesor Husein Mekanović, predsjednik Mjesne zajednice Glinica, koja je upravo zbog kazanog sada i najveća “meta” izbjeglica i migranata.

“Sada smo na određeni način ograničeni u pružanju pomoći i podrške, ali nismo stali. Svakodnevno nas traže. Traže pomoć oni koji su u gradu, ali i ovi iz ‘Mirala’, a mi nastavljamo u pružanju one ljudske podrške i toliko im potrebne pažnje”, kaže Zehida Bihorac-Odobašić.

Dodaje da niko, posebno ovdje, u Velikoj Kladuši, nije očekivao da će situacija s migrantima i izbjeglicama postati agonija bez kraja.

“Obeshrabruje nas to što izgleda da ovome nema kraja, ili se barem za sada ne nazire”, zaključuje kladuška “izbjeglička mama Zehida”.

Izvor: Al Jazeera