Psihologinja iz Frankfurta: Nakon pandemije moguć COVID-19 PTSP

Očuvanje psihičkog zdravlja i integriteta ljudske ličnosti veliki je izazov za pojedinca i društvo koje brine o njegovim socijalnim potrebama posebno u vrijeme ekstremnih društvenih poremećaja kakva je pandemija COVID-19.

Prva bitka vodi se u nastojanjima da se suzbije širenje virusa, smanji broj novozaraženih i umrlih od posljedica epidemije, zatim da se što je više moguće zaštiti zdravstveni sistem. Nakon toga, od ključne je važnosti da se spriječi ekonomski kolaps čovječanstva i što je više moguće ublaže posljedice nadolazeće ekonomske depresije.

Opterećeno svim tim brigama, društvo je ipak našlo načina da kao jedan od potencijalno veoma ozbiljnih problema prepozna psihičko zdravlje stanovništva, a prave posljedice prinudne izolacije, zabrane fizičkog kontakta i osjećaja da cijela planeta „stoji“ znat će se možda tek mnogo vremena nakon što pandemija zvanično bude okončana. Njeni „repovi“ vući će se još godinama, a o posljedicama na psihičko zdravlje stanovništva će se vjerovatno manje govoriti nego se sada govori o direktnim fatalnim ožiljcima koje ostavlja na licu čovječanstva.

Dr. Amra Hodžić studirala je psihologiju u Kuala Lumpuru u Maleziji, te odbranila postdiplomski rad i doktorat na Max-Planck-Institutu u Frankfurtu i Karls Eberhardt Univerzitetu u Tubingenu na teme vezane za percepciju vizuelnih stimulusa  i njihove neuronalne koordinate zabilježene u signalima aktiviteta u mozgu. U okviru postdiplomskih istraživanja objavljivala je stručne radove u „Journal of Neuroscience“ i „Human Brain Mapping“.

Amra Hodžić je psihologinja osnivač i psihološki savjetnik u udruženju „RAHMA Muslimisches Zentrum für Mädchen, Frauen und Familien e.V.“ (Rahma Muslimanski centar za djevojke, žene i porodice), trenutno zaposlena kliničkim istraživanjima novih lijekova u njihovoj test fazi, prije odobrenja za izlazak na tržište.

Govoreći za Al Jazeeru o problemima psihičkog zdravlja koje pandemija neizostavno nosi sa sobom Amra Hodžić kaže: “Prolazimo kroz nama samima nejasan period koji se ne može uporediti sa iskustvima i doživljajima koje nosimo u sebi. A kako će te spoznaje djelovati na svakog pojedinca uveliko je oblikovano našim ličnim pristupom trenutnom stanju, to jest kako smo sebi objasnili ovaj trenutni fenomen. Preko noći je zaustavljena cijela planeta i svako je od nas izabrao svoj osobni stil na koji razumijeva ovu pojavu“.

• Naše pokoljenje živi u „veoma interesantnom“ vremenu ponajviše zbog činjenice da svjedočimo pandemiji korona virusa koja je doslovce „zaustavila cijelu planetu“, što je po mnogima nezabilježen fenomen u historiji čovječanstva. Koliko ljudi razumijevaju da se nalaze u prilikama kakve nisu zabilježene u ljudskoj historiji i kako ta spoznaja djeluje na našu percepciju stvarnosti?

Drago mi je da ste trenutno stanje nazvali „veoma interesantnim“, zvuči mi ova sintagma prilično pozitivnom u poređenju sa brojim negativnim konstatacijama kojima smo svakodnevno izloženi. Da, prolazimo kroz nama samima nejasan period koji se ne može uporediti sa iskustvima i doživljajima koje nosimo u sebi. A kako će te spoznaje djelovati na svakog pojedinca uveliko je oblikovano našim ličnim pristupom trenutnom stanju, to jest kako smo smo sebi objasnili ovaj trenutni fenomen. Preko noći je zaustealjena cijela planeta i svako je od nas izabrao svoj osobni stil na koji razumijeva ovu pojavu.

Oni koji su sebi objašnjenje našli u svakodnevnim izvještajima kojima nas bombarduju mediji, stvorili su daleko drugačiju sliku od onih koji su uposlili svoj razum, potražili suprotne tvrdnje i upotrijebili kritički pristup i kanalisanje dolazećih informacija. Tako da svako sa sobom nosi vlastitu percepciju koju je mogao ili još uvijek može navigirati u određenom pravcu. Što se tiče lekcija ili saznanja koja nosimo iz ovog perioda i ona će biti različito tumačena i korištena u budućnosti zavisno od toga koji tip karaktera i koliku emocionalnu inteligenciju ima ili koristi svaki pojedinac.

• Cijelo čovječanstvo je u izolaciji i stanju mirovanja. Koliko je ovo stanje „prirodno“ ljudskoj psihologiji, a koliko u suprotnosti sa onim što nas definira kao ljude – naša želja za putovanjem kao metaforom koja opisuje vječnu potragu za novim znanjima i spoznajama?

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Naravno da je bilo koja vrsta izolacije suprotna ljudskoj prirodi, pogotovo u vrijeme kada smo navikli ili se borimo za pravo na vlastito mišljenje, kreativnost i pravo da budemo prihvačeni kao jedinstvena individua u svim segmentima društva. Mi se danas nalazimo na najnižoj stepenici piramide ljudskih potreba gdje nam je i pravo na slobodno kretanje i socijalizaciju ugroženo. Začuđuje kako je onaj isti čovjek koji se jučer borio za pravo da iskaže svoj identitet na način kako to želi, danas pristao da mu se iz njemu još uvijek nejasnih razloga uskrate osnovne potrebe koje ga definišu kao ljudsku vrstu?

Mislim da će taj nagli pad duha i osjećaja potrebe za iznošenjem vlastitog stava imati velike posljedice na kreativnost i slobodu misli. Trenutno stanje se kosi sa našim predstavama da se je ljudska vrsta izdigla iznad stimulus-response spirale i trebat će vremena da se naš um ponovo izdigne i sebi kao potrebu definiše potragu za novim saznanjima. U našu svakodevnicu ubačen je virus straha i zbunjenosti. A osjećaj gubljenja kontrole nad situacijom doprinosi stanju bespomoćnosti, što može biti jako štetno ukoliko se na vrijeme ne preokrene u pravcu korisnog učenja i novog bogatog iskustva na kojem se može graditi „pametnija“ budućnost.  

• Mnogi govore o nametnutim ograničenjima slobode, posebice na zapadu, ali mene interesira koliko ovo stanje nametnutih zabrana izoštrava naše ljudske instinkte i nehotice prisiljava čovjeka da se okrene nekim drugim izvorima životnog smisla?

Upravo to traženje smisla u onome što je preostalo je jedan od načina da pogledamo sliku iz drugog ugla. Evo jedan primjer za to, ljudski mozak je organ koji ima osobinu „plasticiteta“, tako istraživanja pokazuju da kod odstranjivanja jednog dijela moždanog tkiva dolazi do reorganizacije u mozgu a da usljed disciplinovanog treninga postoji mogućnost da osoba vremenom uspije revitalizirati susjedne neurone koji prave nove konekcije. Pa ćemo vidjeti da osoba koja je izgubila sposobnost govora, poslije rehabilitacije uspijeva izgovarati jednostavne riječi. Dakle ljudsko biće nosi u sebi sposobnosti kompenziranja i prilagođavanja. Tako da je vrijeme u kojem smo uskraćeni nekih aktivnosti kojima se radujemo isto tako i vrijeme u kojem možemo otkriti svoje do sada nepoznate talente ili sposobnosti.

Naravno da postoji i druga strana medalje a to je rizik ako ne uspijemo naći kompenzaciju, da će to prouzrokovati hendikep i dovesti nas u stanje blage depresivne bezizlaznosti. 

• Kako u ovakvom ekstremnom stanju sačuvati integritet ličnosti i psihičko zdravlje učiniti relativno netaknutim?

Brojne su metode koje se koriste kao odbrambeni mehanizam u slučaju stresnih situacija. Navest ću nekoliko najpraktičnijih savjeta za očuvanje psihičkog zdravlja.

Prihvatimo situaciju koja nas je zadesila. Imamo pravo da budemo ljuti, razočarani, zabrinuti i zbunjeni. Bitno je da to stanje prihvatimo kao realnost i da imamo na umu da je prolazno.

Fokusirajmo se na ono što možemo uraditi a ne na ono što nam je uskraćeno. Budimo sretni i zahvalni Bogu zbog svega što imamo i što nam uljepšava život.

Uložimo svoju energiju u pozitivne preokrete. Bilo da ćemo olakšati i pomoći komšiji ili svojim ukućanima, ili biti uključeni u neku socijalnu aktivnost, podučiti nekoga novom umijeću ili sami naučiti i pročitati nešto novo.

Imajmo na umu da smo svi u sličnoj situaciji i pomozimo i sebi i drugima da što prije prođemo kroz ovu fazu. Ostanimo pozitivni i reducirajmo svoju izloženost informacijama na nekoliko povjerljivih kanala koji će nam napraviti sliku koja se ne kosi sa našim razumom i logikom.

• Kako se nositi sa frustracijama, tjeskobama i nemirima koje dugoročna zatvorenost i socijalna izoliranost mogu proizvesti u čovjeku?

Svako od nas ima različite pristupe situacijama. Vi ćete čak i među braćom i sestrama naći različitosti kada je u pitanju reakcija na stresne i neočekivane životne situacije. Tako da je nemoguće naći generalni ključ koji se može primijeniti na sve karaktere kao formula za kanalisanje emocija nastalih izolacijom. Sama socijalna izoliranost, iako mi govorimo o čovjeku kao društvenom biću, nema iste efekte na svakog pojedinca. Postoji veliki broj ljudi koji i u „normalnim“ uslovima žive socijalno izolirani, imaju mali broj prijatelja, kreću se u uskom krugu ljudi i ne troše svoje vrijeme na druženje.

Za razliku od njih imamo osobe koje funkcionišu samo kad su u timu i kad imaju društvo s kojim dijele ideje i vizije. Da budem sad direktna, oni kojima izoliranost izaziva tjeskobu i frustracije, neka definišu zbog čega dobijaju takav osjećaj. Šta je to konkretno što im fali, šta mogu učiniti da smanje taj osjećaj neugodnosti? Neka se posvete vjeri, neka se bave sportom, čitaju štiva koja ih raduju, održavaju socijalne kontakte telefonom ili preko društvenih mreža, i neka na tom putu u borbi protiv negativnih misli imaju na umu da će ovo stanje proći i da oni uveliko mogu usmjeriti u kom pravcu će njihove emocije ići.  

• Koliko je čovjekova psiha u stanju izdržati jedno ovakvo stanje, dakle stanje u kojem je i više nego očigledna „poremećenost“ društvenih odnosa?

Ono što uveliko oblikuje naše reakcije na izazove jeste generalno naš pogled na život, koji ćemo ovdje reducirati na dvije suprotnosti, a to je optimizam i pesimizam.

Ta dva pristupa životu mogu se sagledati kroz svakodnevne metode kojima mi objašnjavamo zbivanja oko sebe. Zaista je bitno da li na izazove gledamo kao na prolazna pojave ili na nešto što će nam zauvijek obilježiti život? Ako krenemo sa saznanjem da je ovo prolazna pojava iza koje dolazi olaksanje to će povećati našu snagu i osjećaj kontrole nad situacijom. Međutim ako se borimo sa strahom da  iza ove slijedi nova „katastrofa“ onda ćemo doživjeti neželjene posljedice za našu psihu i poimanje budućnosti. Bitno je da li pokušavamo razumjeti stanje ili tražimo „krivca“ u sebi ili drugima? Da li sebi pripisujemo bezizlaznost ili čak „baksuzluk“ i crnu budućnost, ili se radujemo vremenu kad će restrikcije pasti i mi izaći ponovo u život.

Ako na vrijeme sagledamo svoje mentalne resurse i na tom polju presložimo stvari, promijenimo pravac svojih misli i pustimo ih iz kaveza, izbjeći ćemo ozbiljne poslijedice trenutnog stanja. Dakle, kako će i koliko će psiha izdržati uveliko zavisi od našeg stila poimanja stvari i samog načina na koji posmatramo život. Neka čitanje ovih riječi bude signal i poruka da se prestrojimo i koliko je moguće razumno navigiramo svoje emocije kao odgovor na trenutno stanje.

• Kako se, u psihičkom smislu, čovjek najbolje može nositi sa naredbama o izbjegavanju fizičkog dodira, što je jedan sasvim normalan, prirodan i uobičajen način ljudske komunikacije?

Vidite, mi danas živimo u svijetu koji je bio svijet individualaca i prije trenutnih restrikcija. Kontakt i komunikacija između ljudi je bila jako često površna, poslovna, blijeda, bez emocije i sjaja u očima. Tako da sam prelaz u totalnu izolaciju za ljude koji više vremena provedu gledajući u monitore nego u živa lica i nije neki veliki izazov. Pogotovo kada govorimo o milenijalcima, generaciji koja je postala punoljetna početkom 21. vijeka, i čiji osnovni vid komunikacije se i svodi na korištenje digitalnih kanala za interakciju. Možda nama, koji još uvijek stavljamo face to face komunikaciju na prvo mjesto ovaj novi poredak izgleda neprirodno, međutim za millennials je to kratka nova faza iz koje će izaći bez vidljivih posljedica.

• Da li će sa prestankom mjera izolacije i socijalne distanciranosti ljudska psiha pretrpjeti novi šok i koliko će joj vremena trebati da se navikne na „nove“ načine ljudskih interakcija?

I ovdje sve zavisi od toga sa kojim mentalnim strategijama prilazimo situaciji i kakvim resursima raspolažemo. Naravno da izlazak iz izolacije neće biti isti onome ko se raduje novom početku ili povratku uhodanoj rutini i onome koji će trebati vremena da podigne na noge izgubljeni biznis ili obnovi izgubljene poslovne veze. Ono što je bitno za ublažavanje svakog šoka jeste početna šema zasnovana na ubjeđenju da svemu dođe kraj, da nas ne može i neće zadesiti ništa sem onoga što nam je suđeno, dakle oslanjanje na vjeru i pozitivan pogled na buduće izazove, alternativni plan koji smo izradili u glavi, samopouzdanje i traženje novih prilika i izlaza, samo su neke od strategija za prelazak iz stanja šoka, koji izaziva paralizu u konkretno proaktivno djelovanje čim nam se za to ukaže prilika.

Ne smijemo sebi dozvoliti da se paraliziramo i čekamo da sve prođe pa da onda „na miru“ pravimo planove za nove korake. Mi već sada možemo planirati, to će nam pomoći da se okrenemo budućnosti ali i da zaposlimo svoj intelekt onim zadacima za koje je i zadužen, i na koje može utjecati umjesto da ga zamaramo nejasnim predpostavkama na koje nemamo utjecaj.

Vrlo je važno realno definisati svoje stanje, ne nabacivati sebi „na silu“ ideje o pozitivnom mišljenju i ne glumiti izvještačenu sreću. Onda kada sa sobom raščistimo i kada sebi napravimo realne slike i analize, kad spoznamo sebe i svoje reakcije na šok momente, ljudska psiha je u stanju relativno brzo preći u novu dimenziju traženja pozitivnog puta za izlaz. Ukoliko ostane nerješenih emocija, poimanja i konflikta u nama samima, taj proces navikavanja će duže trajati.

• Koliko društvene mreže i digitalne platforme pomažu u očuvanju psihičkog zdravlja ljudi?

Društvene mreže su mreže koje baš i nemaju mnogo veze sa ovim pridjevom „društvene“, ali jesu mreže. One su dio naše svakodnevnice i neko ih koristi da se uveže sa drugim ljudima a nekoga su te iste mreže zarobile u ovisnost o lajkovima, perfektnim imidžima, idealnim romansama i tako dalje, pa umjesto da uvezuju te iste mreže dovode do otuđenosti. Digitalne platforme i društvene mreže mogu pomoći u očuvanju psihičkog zdravlja u vrijeme izolacije ukoliko se koriste u prihvatljivoj dozi, a svako predoziranje izazvat će naravno ozbiljne neželjene posljedice po mentalno zdravlje i u vrijeme izolacije a i inače. Bitno je imati na umu da društvene mreže i mnoge digitalne platforme objavljuju sadržaje bez provjeravanja autentičnosti pa je to definitivno pogrešna adresa za uzimanje informacija i realno razumijevanje situacije.

• Da li će čovječanstvo nakon završetka pandemije patiti od neke vrste posttraumatskog simptoma, neke vrste COVID-19 PTSP-a?

PTSP se dešava kasnije, to je reakcija na nešto što je ostavilo izuzetno jake traumatične posljedice na nas. Ukoliko nismo uspjeli u vrijeme pandemije revidirati naše pristupe životu i napravite nove šeme za mentalnu higijenu, ukoliko smo već lahko ranjivi zbog drugih komorbidnih pojava poput izražene anksioznosti moguće je da posljedice ovog stanja preživimo kasnije i kroz PTSP. Dakle, veoma je bitno sa kakvim emocijama prolazimo kroz ovo stanje.

Da nam bude jasnije, zamislimo sljedeću situaciju: nalazimo se u jako lijepom i ugodnom restoranu, hrana je lijepo servirana i vrlo ukusna. Odjednom vam nespretni konobar prospe vrelu supu u krilo. Šta je ono što ćemo pamititi cijeli život? Naravno, vrela supa po bijelim hlačama i moguće opekotine. Vrlo je vjerovatno da ćemo zaboraviti da je hrana bila ukusna i da nam se restoran dopao. Dakle, jake emocije su te koje daju nijansu našim sjećanjima i na njima trebamo i možemo raditi, i od naših emocija vezanih za ove događaje zavisi način na koji ćemo sve ovo preraditi. Mi još uvijek imamo priliku da uključimo razuman pristup, optimizam, pa i naš poznati bosanski humor koji će nam pomoći da izbjegnemo klasični PTSP. Jedan od preduslova za PTSP je i osjećaj bespomoćnosti, a mi realno govoreći nemamo razlog da upadnemo u stanje očaja i bespomoćnosti.

Izvor: Al Jazeera