Psihoanaliza političara: Od padobranaca do ‘malih zelenih’

Zašto su neki ljudi uopće ušli u politiku? Kako neki od njih uspijevaju preživjeti u politici premda imaju skromne ili nikakve rezultate? Kakve igre političari igraju prema glasačima, a kakve igre sve igraju između sebe?

Ljekar i psihoterapeut Marija Lazarević u knjizi Psihološke igre političara, iako ne iznosi političke profile političara i političkih partija pojedinačno, pokušava dati odgovore na ta i slična pitanja.

U zemljama Zapadnog Balkana građani imaju dosta nizak nivo povjerenja u političare, pokazala su istraživanja domaćih i međunarodnih organizacija. U Bosni i Hercegovini stepen povjerenja prema političarima iznosi svega 15 posto, a stepen povjerenja prema političkim strankama svega 19,4 posto, prema podacima istraživanja “Medijske slobode u BiH u 2018. godini” koje je provelo Udruženja “BH novinari”. Hrvati također imaju problem sa povjerenjem prema političkim elitama u zemlji. Istraživanje Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) pokazalo je da je Hrvatska među pet zemalja čiji građani političarima daju najlošije ocjene. Prema istom istraživanju OECD-a političari u Srbiji uživaju tek neznatno bolji ugled od njihovih hrvatskih i bosanskih kolega. Većina anketiranih građana vjeruje kako su političari tu radi ispunjavanja vlastitih ciljeva, a najmanje zbog interesa društva. Čak i međusobne sukobe političara vide kao predstavu za javnost, dok iza kulisa dijele politički plijen: pozicije, novac i moć.

Nenamjerni ali ipak štetni potezi

Marija Lazarević, istražujući političku scenu, korištenjem elemenata transakcione analize, razlikuje uzroke loših posljedica koje proizvodi političko djelovanje – dok za političku manipulaciju kaže da je svjesna, ciljana kako bi se ostvarili politički interesi, vjeruje kako psihološkim igrama političari pokušavaju razriješiti neki unutrašnji konflikt, kojeg neki nose još od djetinjstva a da nisu ni svjesni toga, pa zadovoljavanjem vlastitog ega prave probleme cijelom društvu, premda im to nije bila namjera. Svejedno, i jedni i drugu uzrokuju štetu po društvo.

“Politikom bi se, stoga, trebale baviti samo emocionalno-zrele osobe“, kaže Lazarević za Al Jazeeru.

“Političari Zapadnog Balkana imaju mnogo tog nesvjesnog“, kaže ona, dodajući da ih ta unutrašnja nesvjesnost “tjera na svakakve poduhvate koji su se mnogo puta do sada pokazali kao loš izbor, pa čak i poguban za narod“.

Takvi često donose odluke iz ego stanja djeteta a ne iz odraslog, piše Lazarević, podcrtavajući da samo uvažavanjem druge osobe podjednako kao i sebe može se postići stabilnost u odnosima čak i na ovako klizavom terenu kao što je Balkan.

Štaviše, kaže Lazarević, “politika se trenira kao i svaka druga igra. Treniraju se pokreti, potezi, menjaju se sredstva kako bi se postigao bolji efekat. Manje ili više talentirani igrači dobivaju dobre ili loše trenere, i neki od njih postaju vrhunski političari“.

Jedna od najzanimljiviji dijelova knjige mogu biti grupe u koje Lazarević svrstava političare. Dok su jedni padobranci, u koje ubraja sve one koji se pojavljuju bilo gdje i bilo kada samo ako ocijene da mogu dobiti dio kolača, drugi mali zeleni koji se ponašaju kao da su “pali sa Marsa”, najzastupljeniji tipovi političara u zemljama nekadašnje Jugoslavije su – rodoljubi, prema analizi Lazarević.

“Rodoljubi su vođeni pobedničkim skriptom. Oni se udružuju u partije rodoljuba gde se njihova uverenja da su tu zbog države a ne zbog ličnog interesa potkrepljuju međusobno stvarajući iluzorni zajednički svet. Oni za razliku od recimo alkoholičara koji imaju gubitnički skript, ulaze u ovu igru koja je takođe bez skrupula“. Skript je, piše Lazarević, neki opšti obrazac ponašanja koji se formira u djetinjstvu i koji pratimo kasnije u životu.

Manipulacija svetinjama

Za riječi koje danas dominiraju u javnom prostoru zemalja zapadnog Balkan poput „interes naroda“, „nacionalni interes“, „borba za svetinje“… kojima političke elite najčešće privlače glasače, Lazarević kaže da mogu biti istinski motivi nekog političara koji je izabran da riješi kolektivni vjekovni problem na prostoru nekadašnje Jugoslavije, ali mogu biti „obojeni i njegovim unutrašnjim nagonima“.

“Povod i motiv nije isto. Povod može biti ono što se navodi kao razlog, ali realno nije pravi inicijator nekog postupka ili odluke“, kaže Lazarević. Napominje da povod za izbijanje prvog svetskog rata jeste ubistvo austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, ali „motivi su mnogo dublji, realno“.

„Tako je i danas. Politika se ponavlja, odnosno igre se ponavljaju neprekidno kroz generacije“, kaže ona.

Lazarević zaključuje da je stvoriti osjećaj nesigurnosti, opasnosti, ugroženosti, a zatim to isto rješavati i tako naći svrhu svog postojanja na političkoj sceni, tehnika koju neki u regiji očigledno primjenjuju uspješno.

“Lakše je upravljati masom kada se organizuju ’čopori’ koji rade posao za pojedinca“, kaže ona.

Lazarević se nada da će njena knjiga, objavljena krajem prošle godine u Beogradu, pomoći da javnost lakše odvoji kvalitetnu od populističke politike, a oni koji tek žele iskreno ući u politiku imaju priliku naučiti kako otkloniti vlastite unutarnje smetnje.

Izvor: Al Jazeera