Prvi olimpijci BiH: Živi, zdravi i zaboravljeni

Bili su ambasadori svoje zemlje svega dva mjeseca nakon početka ratnih dejstava u BiH (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dizača tegova i vojnika Armije RBiH Mehmeda Skendera upoznao sam u ljeto 1994. godine u Njemačkoj.

Pokušavao je uporno da se prebaci u Bosnu koja je bila u ratu, do rodne Zenice gdje su ostali supruga Fadila, sin Ermin i kćerkica Medina. Bio je zbunjen, razočaran, bijesan i očajan nakon sastanka sa članovima Olimpijskog komiteta BiH koji u tom trenutku 23. juna 1993. godine, nisu imali rješenja kako da bh. sportiste  vrate u BiH ili barem zadrže na okupu u inostranstvu.

Skender je bio tada jedan od 10 bh. olimpijaca koji su branili boje zemlje na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni od 18. jula do 10. avgusta 1992. godine i učesnik Mediteranskih igara u Monpeljeu 1993.

Nakon Barcelone, gdje je osvojio 20. mjesto od 24 takmičara podigavši 140 kg u trzaju i 180 kg u izbačaju, Skender se svega tri dana kasnije sa Zeničankom Mirjanom Horvat , olimpijkom u streljaštvu,  vratio u BiH humanitarnim konvojem Ljekara bez granica, prespavao, obukao uniformu Armije RBiH i otišao u rat.

Uporedo je trenirao omladince zeničkog Čelika i pripremao se za Mediteranske igre. Iz Zenice je potom bosanski vojnik Mehmed Skender 12.aprila 1993. otišao za Gradac, odatle za Pulu i na završne pripreme u Monpeljeu. Osvojio je peto mjesto sa 155 kg u trzaju i 182 kg u izbačaju.

I ponosni i tužni

Mehmed Skender penziju je zaradio u policiji i uspješni je trener zeničkih atletičara. Pod njegovom palicom stasavali su vrhunski bacači kugle Hamza Alić, Mesud Pezer, atletičarka Paša Šehić, paraolimpijka Sanela Redžić…

Skender je jedini od  10 bh olimpijaca iz Barcelone koji i dan-danas olimpijac. Kao trener, bio je u Pekingu, Londonu, Rio de Janeiru… No, jedna je Barcelona i jedna je 1992.godina.

„Barcelonu nisam doživio u pravom sportskom smislu. Gledali smo druge kako se raduju, ali nas deset smo bili posebni dio svijeta Olimpijskih igara. Bili smo ambasadori svoje zemlje svega dva mjeseca nakon početka agresije i to nas je napajalo ponosom i dostojanstvom“, kaže Skender, koji se prisjeća tih trenutaka.

„Tog 25. jula, tačno minut prije 12 sati, izašli smo na stadion. Godinama iza toga analizirao sam te trenutke i ta analiza nikada nije okončana. Toliko zgusnuti osjećaji, milioni emocija dok koračaš pod zastavom voljene zemlje koja tog momenta krvari i čiji sinovi ginu. Sjećam se kao danas, samo je španlska ekipa dobila veći aplauz. Svi su bili na nogama, gorila je Barcelona uzvicima ‘Bosna, Bosna’ Nisam osjećao da hodam, nisam bio na crvenom tartanu, digao me neki olujni zanos, nekakva ekstaza sreće i bola u isto vrijeme. Ruke su nam bile visoko podignute u nebo, išli smo tako ponosni i tužni“, prepričava Skender najuzbudljivije trenutke karijere.

Delić povrijeđena trčala pet kilometara

Kada Delić osvojila je 38. mjesto u disciplini brzo hodanje na 10 km, a i danas je u atletici.

U Barceloni je nastupila je povrijeđena, a na 5. kilometru povreda se pogoršala. No, stisnula je zube i izdržala do kraja. Delić je kao jedina bh. takmičarka predstavljala svoju zemlju 1993. godine na Svjetskom prvenstvu u Štutgartu, a osim na OI u Barceloni 1996., takmičila se i na Olimpijadi u Atlanti.

Danas priprema takmičare za specijalne olimpijade.

Od kolega olimpijaca u povremenim kontaktima je sa Mirjanom Horvat, s bivšim „kuglašem“ Zlatanom Saračevićem, koji se okitio titulom doktora sportskih nauka, bacačem kladiva u penziji Draganom Mustapićem, koji je, kao i Saračević, doktor, ali ekonomskih nauka, Tuzlankom Kadom Delić, plivačicom iz Barcelone Anjom Margetić koja živi u Sarajevu…

Imoćanin Dragan Mustapić (55) prvi je u bivšoj Jugoslaviji diskom prebacio 60 metara. 

„Bili smo pioniri i pronijeli smo ime i zastavu BiH  olimpijskom stazom. Lično sam ponosan na te dane, ali to mi neki nikad nisu oprostili“, kaže Mustapić bivši bh. i hrvatski olimpijac.

Nakon Barcelone za Hrvatsku je nastupao na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996., Sidneyu 2000. i Atini 2004.

Od ratnih i poslijeratnih sudbina bh. olimpijaca mogli bi se napraviti fantastični filmovi.

Zeničanka Mirjana Horvat u Barceloni je osvojila fantastično 8. mjesto u gađanju zračnom, a 17. u gađanju malokalibarskom puškom.

Za OI se u ratnoj Zenici spremala tek mjesec. Živi u Austriji, udata je i bavi se planinarstvom. Njeno 8. mjesto jedno je od najboljih olimpijskih rezultata ikad u BiH, ali je zaboravljeno.

Zlatan Saračević je 1992. godine ponio zastavu BiH u Barceloni i njegova izjava iz tog perioda kako ju je toliko čvrsto držao da mu je neko mogao uzeti samo ako bi mu odsjekao ruku, dovoljno govori o ponosu koji traje do današnjih dana. Danas u Tuzli drži prodavnicu koja nosi ime glavnog grada Katalonije.

Iz logora na Olimpijske igre

Judoka Vlado Paradžik danas sa suprugom, tri kćerke i sinom živi u švedskom gradu Sodertalje. Plivači Janko Gojković i Anja Margetić predstavljali su BiH u Barceloni na 100 i 200 m leptir, Gojković je bio 44. i 41. od 69, odnosno 46 takmičara, a Margetić 44. i 27.

Anja Margetić, olimpijka u plivanju, bila je obična klinka. Sa nepunih 17 je iz SAD, gdje je bila na školovanju, došla je u Barcelonu, a na dan prve utrke 29. jula 1992., slavila je rođendan. To je njen najdraži trenutak, pored čina otvaranja.

“Privatnim vezama entuzijasta, dio nas koji smo se sastali u Splitu prvo smo otišli u Ljubljanu, odakle smo odletjeli za Barcelonu. Do zadnjeg momenta nismo znali šta se dešava sa ekipom iz Sarajeva. S njima smo se sastali na samoj ceremoniji otvaranja. Momenat izlaska na stadion izazvao je ogromne emocije za sve nas jer se bukvalno čitav stadion digao na noge i počeo aplaudirati kada je najavljena BiH“, prisjetila se Margetić. 

Skender: Bili smo primljeni kao svjetsko čudo

Mehmed Skender se sjeća kako se pod ratnom psihozom pripremao za Igre u Barceloni, a 5. juna 1992. kad je u džepu imao poziv za OI u okršaju kod Drivuše poginuo je njegov atletičar 20-godišnji Senad Ibranović, veliki talenat.

„U Barceloni smo bili primljeni kao svjetsko čudo. Ljudi na stadionu, svijet, nisu mogli vjerovati da iz krvi i pepela popaljene i opustošene zemlje stižu njeni sinovi. Bili smo tada više nego sportisti, bili smo prethodnica i političkih inicijativa i svih politika koje su se kasnije bavile Bosnom.  Svako od nas imao je po nekoliko intervjua. Novinarima smo govorili ko je agresor, ko ubija djecu i siluje žene, ko ruši gradove, ko uništava spomenike kulture. Dostojanstveno smo predstavljali svoju domovinu“, kaže Skender. 

 

 

Nakon Barcelone, vratila se u SAD gdje je imala sportsku stipendiju na Univerzitetu Nebraska. Tamo je ostala do 1997. godine. Kao diplomirani ekonomista radi u Centralnoj banci BiH, a još uvijek je trener u GKVS Sarajevo.

Prije 10 godina, kad je Sarajevo dobilo bazen, ona i kolega olimpijac Janko Gojković osnovali su ovaj plivački klub sa željom da mladima omoguće da napreduju u ovom sportu. Janković je u međuvremenu s porodicom otišao u Veliku Britaniju.

Kada bi iskusan reditelj pravio film o Mirsadi Burić, bh. olimpijki iz Barcelone na 3.000 metara, on po scenarističkom potencijalu ne bi bio „ni mrvu“  ispod  „Djevojke  od milion dolara“ Clinta Eastwooda o ženi bokseru ili epskom filmu Johna Houstona „Pobjeda“ o nogometnom meču između ekipe robijaša u njemačkom koncnentracionom logoru  i njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu.

Mirsada Burić je iz logora otišla na Olimpijadu!  U Bojniku kod Sarajeva je sa porodicom 1992. odvedena u logor Rajlovac i 13 dana spavala u baraci.

‘Madam Sniper’

Nakon što je razmijenjena, puna inata i gnjeva, za Olimpijske igre se pripremala na ratnim sarajevskim ulicama, unatoč snajperistima. Prkosna sarajevska „Madam Sniper“, kako su je prozvali strani novinari, na Igrama je istrčala trku života. Danas živi u SAD-u sa porodicom.

Vjerovatno najfilmskija je životna priča olimpijca u kanuu i kajaku Dobojlije Aleksandra Đurića, dječaka sa sela. Sva pršti od živopisnih detalja. U Barcelonu je 22-godišnji Đurić otišao iz izbjeglištva u Mađarskoj sa veslom u ruci. S pozajmljenim trening-kajakom španske reprezentacije prošao je u kvalifikacije, a u četvrtfinalu je zbog četiri sekunde izgubio polufinale.

Nekadašnji amaterski nogometaš dobojske Sloge, potom vrhunski kajakaš, zaigrao je nogomet u Mađarskoj za Szeged , potom ga je životni put odveo u Australiju, gdje je igrao nogomet da bi 1998. potpisao profesionalni ugovor sa singapurskim Tanjong Pagar Unitedom. Sa 37 godina debitirao za nogometnu selekciju Singapura. Odigrao je 53 reprezentivne utakmice i dao 24 gola. 

Danas živi u Singapuru sa suprugom i troje djece, te radi u ministarstvu sporta. Prije četiri godine je okačio kopačke o klin, ali trči maratone i polumaratone.

Na kraju, „10 veličanstvenih“ nikada se više nisu sastali nakon Barcelone koja je sudbinski vezala njihove sportske biografije i živote.

Zlatan Saračević, „čuvar“ bh. zastave, predložio je da se konačno sretnu i još jednom, u znak sjećanja na svoje uloge, podignu ruke u nebo.

Izvor: Al Jazeera