Protiv ćirilice, a ne čitaju ni latinicu

Na prosvjednom skupu u Vukovaru okupilo se 25.000 do 30.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, pa i BiH (Al Jazeera)

Piše: Zdenko Duka

Umjesto da glavni problem društva bude kako izvući zemlju iz dugogodišnje recesije, kako osmisliti ekonomsku politiku da bi se izbjeglo dužničko ropstvo, kako zaposliti nezaposlene – Hrvatsku i dalje tresu svjetonazorske i (među)nacionalne podjele. Bez obzira na rat – a on je davno završio – apsurdno je, zapravo, to što još postoje ozbiljne međunacionalne podjele, kad se prema popisu stanovništva iz 2011. godine broj Srba u Hrvatskoj dodatno smanjio. Njihov je udjel sada 4,36 posto – ukupno 186.633.

I još k tome dok je prosječna starost građana Hrvatske iznosila 41,7 godina, prosječna je starost Srba u Hrvatskoj čak 53 godine. Neobećavajuća budućnost. Radi usporedbe, na posljednjem predratnom popisu, onom iz 1991. godine, popisano je 581.633 Srba, a to bi značilo da je od raspada Jugoslavije do danas broj Srba u Hrvatskoj smanjen 67,91 posto.

Nikome ne smeta dvojezičnost u Istri, talijanski je jezik gotovo na svakom koraku već više od 20 godina, iako je tek blizu 17.000 Talijana ukupno u Hrvatskoj.

Ali strasti su se opet digle kad je obznanjeno da je udjel Srba u Vukovaru 34,87 posto, a to, prema slovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, znači da srpska manjina u Vukovaru ima pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma. Dakle, ekavice, ali još važnije – i ćirilice. “Ćirilica u Vukovaru znači topovi, tenkovi, razaranja, ubojstva i silovanja. Ratne rane još nisu zaliječene i još nije vrijeme za ćirilicu”. Tako je, bez ustezanja, prokomentirala Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević, koja je usto još i potpredsjednica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Stvarno, nema što, prava žena na pravom mjestu, koja ovim nesputanim govorom mržnje poistovjećuje uporabu pisma ne jednog nego više naroda s ubojstvima i razaranjima.

Netko je duhovito i lijepo rekao da je problem ćirilice u Vukovaru problem onih koji ne čitaju niti latinicu. Jest, no ima i onih koji čitaju, koji su intelektualci, ali zovu na oprez, pa kažu da Hrvati moraju biti oprezni s ćirilicom kao Izraelci s Wagnerom. Jezik i pismo su tako simboli i sinonimi za oružje, pa i za aluzije na genocid, a to je nekulturno i primitivno i osamljuje one Hrvate koji su zarobljeni lošom prošlošću, a takvih u ovoj općoj, svakodnevnoj muci nije malo. Nikome ne smeta dvojezičnost u Istri. Talijanski je jezik gotovo na svakom koraku već više od 20 godina, iako je tek blizu 17.000 Talijana ukupno u Hrvatskoj.

Kad govori Tromblon

Protiv ćirilice u Vukovaru listom su se digle braniteljske udruge, Hrvatska demokratska zajednica, naravno, i ostale desničarske stranke te Katolička crkva. Osnovan je Stožer za odbranu hrvatskog Vukovara (kao da je rat), a na prosvjednom skupu u Vukovaru prije nekoliko dana okupilo se 25.000 do 30.000 ljudi, iz svih krajeva Hrvatske, pa i Bosne i Hercegovine. Glavni govornik s nadimkom Tromblon zatražio je moratorij na ćirilicu na 50 godina.

Vukovar je u jesen 1991. godine prošao neviđenu golgotu, a u noći sa 20. na 21. studeni srpski paravojnici su, uz pomoć tadašnje Jugoslavenske narodne armije, ubili blizu 260 civila i vojnika, uglavnom Hrvata. Nitko sada nije niti mislio da bi se odjednom trebao i na tom stratištu pojaviti natpis na ćirilici. Srbi zagovaraju konzumiranje prava na uporabu svog jezika i pisma, jer na to imaju zakonsko pravo.

Predstavnici hrvatske Vlade tvrde da zakon mora biti primijenjen i u ovom slučaju i načelno ne podliježu populističkim i nacionalističkim pritiscima, barem zasad.

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, ističe da ne inzistira na brzom uvođenju ćirilice, da taj proces mora teći postupno, u dogovoru s Vladom i lokalnom vlašću. Zato Pupovac očekuje da će ga uskoro primiti hrvatski premijer Zoran Milanović, nadležni ministri i gradski čelnici.

Predstavnici hrvatske Vlade unisono tvrde da zakon mora biti primijenjen i u ovom slučaju i načelno ne podliježu populističkim i nacionalističkim pritiscima. Jasno, barem zasad. A za tri mjeseca su lokalni izbori, što znači da se treba dodvoriti narodu. Socijaldemokrat Željko Szabo, vukovarski gradonačelnik, iznenađujući pobjednik na izborima prije četiri godine, zato ne slijedi dosljedno partijsku liniju, nego najavljuje da će Statutom grada itekako ograničiti domet ćirilice u Vukovaru.

Revolucija u lingvistici

Predsjednik Republike Ivo Josipović koji je upravo najavio kandidaturu za drugi predsjednički mandat, također namjerno vrluda dok govori da ako ne postoji želja da se Ustavni zakon poštuje, onda ga treba mijenjati. Uz dodatak da očekuje od stranaka da građanima objasne zašto je važno poštovati zakon.

Lingvistica Snježana Kordić smatra da se radi o jednom zajedničkom policentričnom jeziku u ovoj našoj regiji, pa ćirilica ne bi bila znak dvojezičnosti, jer različito pismo ne znači da se radi i o različitim jezicima. Dakle, nema smisla niti dvojezičnost, niti dva pisma kad je riječ o hrvatskom i srpskom jeziku, te o latinici i ćirilici. Teza o zajedničkom jeziku dominirala je i kod hrvatskih lingvista sve do raspada Jugoslavije, a onda je taj raspad vjerojatno uzrokovao revoluciju u lingvistici.

Ratne zločince treba kazniti, a zločine individualizirati. Neki u Hrvatskoj niti 18 godina poslije završetka sukoba ne prihvaćaju da ne postoje nacije stigmatizirane zločinom.

Sjetimo se apsurdnog zahtjeva koji je svojedobno uputilo Vijeće za elektroničke medije RTL Televiziji da prevodi srbijanske filmove, s obrazloženjem da hrvatski Zakon o elektroničkim medijima nalaže da se prevode strani filmovi. RTL je to odbio. Jer u Hrvatskoj srpski svi razumiju, pa to nije strani jezik. Ali, to je tek opasna teza za velike Hrvate. Kladim se da bi oni čak prije pristali i na ćirilicu u Vukovaru nego što bi priznali da su hrvatski i srpski u znanstvenom pogledu jedan zajednički jezik. Iako je Srbima bliža teza o zajedničkom jeziku, ipak inzistiraju na ćirilici, jer misle da tako štite i da se tako bore za svoja prava.

Ćirilica u Vukovaru zaista mora biti stvar međusobnog, međunacionalnog dogovora i taj proces mora biti postupan, ali se ne smije do unedogled odgađati primjena Zakona o pravima nacionalnih manjina. Ratne zločince treba kazniti, a zločine individualizirati. Neki u Hrvatskoj niti 18 godina poslije završetka sukoba ne prihvaćaju da ne postoje nacije stigmatizirane zločinom. A kako bi se smjelo stigmatizirati jedan jezik i jedno pismo?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera