Propala računica slovenske Katoličke crkve

Za razliku od Hrvatske, Srbije i BiH, gdje stavovi i mišljenja dominantnih konfesija o mnogim društvenim i političkim pitanjima imaju priličan utjecaj na građane, pa ih niti politika ne može ignorirati, u najsjevernijoj bivšoj jugoslavenskoj republici situacija je, kao i po mnogim drugim pitanjima, bitno drugačija.

Po Ustavu Slovenija je sekularna, no taj je proces vrlo jak, a tamošnji stručnjaci opisuju ga sličnim procesima u zapadnim europskim zemljama.

Službenih podataka o religijskoj pripadnosti građana nema – kako objašnjava sociolog Gregor Lesjak, posljednji popis stanovništva koji je uključivao i pitanje vjeroispovijesti održan je 2002. godine.

Najveća religijska zajednica – ‘nedeljniki’

Dostupni su zato podaci većinske Katoličke crkve, a prema njima, kako navodi, 74 posto građana kršteno je u Katoličkoj crkvi, no još na popisu iz 2002. tek 56 posto populacije deklariralo se kao katolici. Za razliku od Hrvatske u kojoj se katolicima izjašnjava više od 80 posto građana.

Građana muslimanske vjeroispovijesti, kaže, ima od tri do pet, a pravoslavaca od dva do pet posto. Svih ostalih konfesija, a one su zbog definicije zakona brojne, ima blizu jedan posto.

No, sociološki gledano, slika se i unutar samog katoličkog vjerskog korpusa mijenja kada se uzme u obzir da je praktičnih vjernika tek 12 do 13 posto.

Bez poistovjećivanja vjere i nacije

Crkva, kaže Lesjak, može uz pomoć svojih civilnih organizacija do neke mjere mobilizariti birače, primjerice tako da onemogući izjednačavanje položaja heteroseksualnih i homoseksualnih zajednica i slično, ali za sada ne može utjecati na rezultate izbora na način da bi pomogla da na vlast dođe politička struja koja joj je najbliža – a ona je desna.

“Ima još neka forma utjecaja na svakodnevno odlučivanje – kako ih ima puno, pripadnici Katoličke crkve nalaze se i na mjestima gdje se donose odluke i naravno da rade na tome da te odluke odgovaraju crkvi. Ali ovaj utjecaj odnosi se samo na dnevnu politiku, a ne na strateške odluke. Druge vjerske zajednice, koje su daleko manje, mogu pokušati utjecati na političko događanje kao dio civilnog društva i više su ili manje uspješne, ali najviše neuspješne”.

S obzirom na to da, kako kaže, utjecaj religijskih zajednica ovisi o broju vjernika, a religijska slika ne ide baš u korist Katoličkoj crkvi, ona ne može ‘istjerati’ svoju volju – u Sloveniji, kako navodi, nije došlo do poistovjećivanja nacije i vjere, pa i konfesije.

“Katolička crkva živi kao nacionalna crkva – imamo nacionalno svetište Marije, nacionalnu baziliku, ali taj pojam nacije koji provodi crkva društvo nije prihvatilo kao svoj. Oni su kao Slovenci katolici, ali ovaj se pojam na taj način ne forsira preko granica crkve same”.

“Daleko najveća religijska zajednica su ‘nedeljniki’, koji idu u crkvu samo u nedjelju, koji i ne idu u crkvu i smatraju se katolicima pošto je to njihova tradicija i kultura”, kaže Lesjak.

Ako se ima na umu dominantna religijska zajednica u koleraciji s brojem svojih sljedbenika, kaže, jasno je i kakav politički utjecaj crkva ima – on je na razini polovice stanovništva.

Unatoč tome, ni crkva u Sloveniji nije imuna na zov moći, iako joj je utjecaj, navodi, manji nego što bi željela.

Bez utjecaja kao crkve u Hrvatskoj i Srbiji

“Pošto političke stranke i njihovi programi, koalicijski ugovori i slično, praktički uopće ne dodiruju pitanja o odnosima između države i religijskih organizacija, tu važi neka tiha distanca, neko područje koje se ne dira”.

Ipak, mnogo toga, navodi, crkva želi, ali država tome još ne udovoljava – primjerice, da Vlada ustanovi radno tijelo koje bi se bavilo njezinim posebnim položajem.

“Imamo tijelo koje se bavi položajem svih na temelju ljudskih prava do slobode vjeroispovijesti, a oni bi htjeli tijelo koje bi se bavilo samo njihovim problemima. Traže i sklapanje dodatnih ugovora sa Svetom stolicom”, kaže Lesjak te zaključuje da bi Katolička crkva u Sloveniji željela imati status i utjecaj kao ona u Hrvatskoj ili Srpska pravoslavna crkva u Srbiji, ali okolnosti za sada to sprječavaju.

Istovremeno, manjinskim konfesijama je, navodi, dobro – svaka ima svoje poteškoće, ali omogućeni status pravne osobe tvori sastavni dio ljudskih prava i religijskih sloboda.

“Zbog toga u Sloveniji može vjersku zajednicu organizirati 10 osoba i sve religijske zajednice u pravnom smislu su jednake Katoličkoj crkvi. Ono u čemu je teškoća u zadnje je vrijeme da vidimo strahovit porast govora mržnje, a sudska vlast za sada to ne sankcionira ili to radi vrlo neefikasno i muslimani i Židovi su ponekad meta. Taj govor mržnje primarno se odnosi na migrante i pošto su oni muslimani, nastradaju i naše islamske zajednice, kojih ima ima puno”.

Različit stupanj sekularizacije još u SFRJ

Manjinske religijske zajednice, ističe, ne povlače pitanja nacionalnih manjina, već se time bave manjinska kulturna i druga društva.

Srečo Dragoš, sociolog s Fakulteta za socijalni rad u Ljubljani, kaže da se Slovenija u pogledu prakticiranja katoličke religije nalazi u prosjeku zapadne Europe, za razliku od Poljske ili Hrvatske, zemalja ‘tvrdih’ vjernika.

Već u socijalizmu su, kaže, republike bivše SFRJ imale različiti stupanj sekularizacije, a to se osjeća i danas.

“Sekularizacija kod Poljaka i Hrvata bila je već u komunističkom dobu sporija nego kod Slovenije i to se pokazuje na više prozapadnom profilu religioznosti kod Slovenaca. Utjecaj Katoličke crkve na državu i politiku u Sloveniji manji je nego u Hrvatskoj i na primjer Poljskoj, koji su ekstremi u Europi”, kaže Dragoš.

No, navodi, daleko je od toga bi se odvojenost crkve od države mogla idealizirati, zbog Zakona o vjerskim slobodama koji privilegira Katoličku crkvu u vezi novca od države.

“Dobiva velik novac, zakon je bio pisan u interesu Katoličke crkve i ništa se ne mijenja zadnjih četvrt stoljeća. To je velik problem koji je takve prirode da nijedna politička koalicija na vlasti do sada to nije postavila kao prioritet – problem monopolističkog financiranja državnim novcem Katoličke crkve. Politika ne želi zadirati u taj problem i sve ide u prilog crkvi”.

Dragoš: Privilegirano financiranje

Privilegirano financiranje državnim novcem krenulo je s osamostaljenjem, kada je provedena denacionalizacija kojom je crkvi, kaže, vraćeno i više od onoga što joj je za vrijeme SFRJ oduzeto, čak i ono što je prodala za vrijeme feudalizma i u 19. stoljeću. To i kasnije financijske afere su, kaže, srozale njezin ugled u javnosti.

“To je nešto neviđeno, Slovenija je jedina država na ovom planetu koja je imala tako maksimalnu denacionalizaciju. Onda je Katolička crkva u Sloveniji bankrotirala jer je pokušala povećati svoj novac, zbog afere iz 2011. godine, i posljedica je da Katolička crkva u Sloveniji ima najniži ugled ne samo općenito u javnom mišljenju, nego i u katoličkom dijelu javnosti, od svih ostalih institucija – daleko viši ugled imaju, primjerice, represivne institucije poput policije, vojske”.

Denacionalizacija i “materijalistička strategija” crkve glavni su razlozi njezine nepopularnosti.

“Ne samo da nema velik ugled – ona ga uopće nema. Na popisu stanovništva više desetljeća kontinuirano javno mišljenje kaže da je od 10 ključnih institucija – od predsjednika Republike, vlade do banaka, policije i tako dalje – ugled Katoličke crkve i klerika je sasvim na dnu. Niži ugled imaju samo političke stranke”.

Istovremeno, Vatikanski ugovor – koji u Hrvatskoj jamči ‘izdašnost’ iz proračuna i izaziva brojne prijepore –  tako je definiran, navodi, da se može tumačiti na više načina i nije pravno obvezujući pa ne predstavlja problem.

Nesklad s političkom tradicijom katoličke ljevice

Stranke koje su crkvi bliske su stranke desnice što je također, kaže, u neskladu s političkom tradicijom slovenskih katolika prije Drugog svjetskog rata, kada su većina njih bili kršćanski socijalisti.

Propala ‘desna’ računica

Na početku osamostaljenja, navodi Dragoš, crkva je otišla desno jer je tadašnja državna vlast namjeravala denacionalizacijom dobiti crkvu na svoju stranu, pogrešno pretpostavljajući da je ona kod građana poistovjećena s vjerom. Crkva je, navodi, primala te darove i podržavala stranke koje zastupaju katoličke vrijednosti – desne stranke, pa i one ekstremne. No, računica je, navodi, propala.

“Jer je u Sloveniji većina javnosti vrlo lijevo usmjerena, desna opcija nikad ne može trajno doći na vlast, za razliku od Poljske i Hrvatske. Kada je crkva dobila novac, crkveni klerici mogu djelovati bez obzira na to što vjernici misle jer dobivaju novac”.

Iz te pozicije, kaže, devedesetih se crkva snažnije miješala u politiku, uspostavljajući paralelno s državnom svoju vlastitu strukturu poput fakulteta, studija, banaka i slično, što je završilo upadom u financijske probleme.

Trend je zadnjih 10-15 godina, navodi, da se više ne miješa izravno ni s javnim pozivima u vrijeme izbora, što smatra pomakom na bolje.

“Samo manjina, vrh Katoličke crkve, bili su protiv kršćanskih socijalista i zato su paktirali s Talijanima, Nijemcima i tako dalje. Povijest vjere katolika između dva rata u Sloveniji bila je vrlo lijevo progresivna. Osim toga, ne zaboravite gdje je izumljena društvena inovacija koja se zove socijalna država – izumljena je u isto to vrijeme u Skandinaviji i Sloveniji”.

Slovenija je, kaže, država koja je najviše u Europi usmjerena na egalitarizam – najveći dio populacije zagovara socijalizam, dok se kapitalizam doživljava negativno.

“Sad zamislite crkvu koja profilira izrazito neoliberalne stranačke ekonomske programe i veže se s katoličkom desnicom. To je neviđeno i razlog je zašto Katolička crkva u Sloveniji ima tako nizak ugled”.

Uz Katoličku crkvu, tu je blizu 150 malih vjerskih zajednica, od kojih je njih 40-ak registrirano pa imaju pravo na novac iz proračuna. No i ovdje zakon ocjenjuje lošim – što zajednica ima više vjernika, to više novca može dobiti.

“Ako država već odluči da nešto daje iz proračuna vjerskim zajednicama, onda bi bilo legitimno da se daje samo onim zajednicama koje same nemaju novca. A mi smo učinili obrnuto – novac se daje onima koji su najveći i najbogatiji, a onim malim ništa. Tako opet većinu novca dobiva Katolička crkva i nikad nije zadovoljna”.

Funkcioniranje najvećih od manjinskih vjerskih zajednica – muslimansku, pravoslanu i evangeličku – ocjenjuje odličnim. Iako novca imaju malo, kaže, od države ga ne traže, niti se bave političkim pitanjima.

Unikatna zemlja bez džamije

“U prošlosti se evangelička i pravoslavna crkva ili muslimanska zajednica nisu u nikakvom smislu miješale u politiku, kamoli u rad političkih stranaka”.

S druge strane, ističe “besramnu hajku” desnih političkih stranaka i Katoličke crkve prije nekoliko godina protiv izgradnje džamije – Slovenija je u Europi, ističe, unikat po tome što nema džamije.

Bilo je, kaže, grubih provokacija spram muslimanske zajednice, pokušalo se raspisati i referendum, koji je Ustavni sud zabranio. Muslimanska zajednica je, ističe, reagirala dobro i nije nasjela na tu politiku.

“Nije uzvratila protuudarom koji bi započeo nekakav verbalni vjerski rat. Muslimanska zajednica se dobro suzdržala i to nije ostalo nezapaženo u javnosti”, zaključuje Dragoš.

Izvor: Al Jazeera