Promjene dolaze u Rusiju, ali jako sporo
Okupacija Krima 2014. i 2015. godine donijela je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu ogroman skok popularnosti u državi do čak 86 posto i tako je bilo nekoliko godina. No, tokom posljednjih mjeseci, njegova popularnost postepeno opada i trenutno iznosi približno 66 posto – otprilike kao i 2012. i 2013. godine kada su bili prisutni masovni protesti protiv njega.
Ovaj trend je povezan sa padom stvarnih prihoda Rusa nakon uslijed ekonomske krize. Jedan događaj je naročito pridonio porastu nepopularnosti Putina: odluka o povećanju starosne granice za odlazak u penziju 2018. godine.
Cifre su bile još gore kada su građani anketirani o većim političkim institucijama: približno dvije trećine Rusa se ne slaže sa radom premijera Dmitrija Medvedeva i njegove Vlade, dok značajna većina ima negativne stavove prema državnoj Dumi i lokalnim guvernerima.
U Moskvi, tradicionalnom žarištu nezadovoljstva, vladajuća stranka Jedinstvena Rusija koju formalno predvodi Medvedev, postala je toliko nepopularna da su njeni kandidati primorani takmičiti se kao nezavisni na izborima za gradska vijeća ovog septembra.
Slaba popularnost onih na vlasti, međutim, nije se još pretvorila u značajne dobitke ruske opozicije koja se bori da mobilizira vlastitu bazu pristalica iz raznih razloga.
Prvo, razne pravne i birokratske barijere koje je Kremlj uspostavio proteklih godina da spriječi okupljanje naroda i slobodnu predizbornu utrku rade svoj posao. Kandidati opozicije se stalno diskvalificiraju iz izborne utrke bilo na osnovu „tehničkih“ razloga ili što, jednostavno, ne mogu ispuniti nemoguće uvjete.
Najbolji prikaz su nadolazeći izbori za gradsko vijeće Moskve. Opozicioni kandidati se moraju takmičiti kao nezavisni jer im nije dozvoljeno da registriraju stranku. Glavni lider opozicije Aleksej Navaljni je to pokušao devet puta od 2012. godine, ali mu je aplikacija svaki put odbijena.
Nemilosrdna matematika
Zakon nalaže da nezavisni kandidati trebaju sakupiti potpise tri posto glasača u svojim okruzima kako bi se mogli registrirati za izbornu utrku.
No, kako navodi strateg Navaljnog Leonid Volkov, to je skoro pa nemoguće. Kada se posvetite matematici – znači od dostupnih glasača oduzmete one koji su otišli na ljetni odmor, potom prekrižite sve one koji neće ni vrata otvoriti, a zatim i one koji ne žele potpisati zvanične dokumente, još treba iz računice izbaciti i one koji su nevoljni pokazati lične dokumente i one koji nisu ni registrirani za glasanje u tom okrugu – teško ćete dobiti tri posto.
U praksi, ravno je čudu dobiti ovu brojku i iz drugih razloga, uključujući nasilnike koji prijete i napadaju sakupljače potpisa, kao i greške koje se prave kada se kopiraju lični podaci, te i druge koje mogu izmisliti članovi izborne komisije željni diskvalifikacije opozicije i dokazivanja nadređenima. Tako je osim ako ste kandidat Kremlja, a u tom slučaju potpisi čudesno padaju sa neba.
Stoga, iako su mnogi kandidati opozicije kao što je Ilja Jašin jako popularni među građanima i imali bi dobre šanse za pobjedu na poštenim izborima, mnogi od njih ne dođu i na listić.
No, sve ove legalne i tehničke barijere ni blizu nisu najveći izazov za opoziciju. Zapravo, to je politička apatija ruskih glasača i opća averzija od političkih promjena.
Za razliku od kraja 1980-ih kada je postojao ogroman i vidljiv jaz u standardu života u SSSR-u i na Zapadu, što je dovelo do političke svijesti stanovnika, danas ruski žitelji imaju daleko bolje životne uvjete čak i sa recesijom.
Još bitnije, Rusija je u daleko boljem ekonomskom stanju od mnogih bivših sovjetskih republika koje trenutno pomaže Zapad kroz donacije i obećanja uključenja u NATO i EU.
Ekonomski gledano, godine pod Putinom su bile daleko najbolje u sjećanju svih trenutnih generacija Rusa. Ekonomski rast je unaprijedio mobilnost – i socioekonomsku i geografsku – za većinu građana. Danas, mnogi imaju ekonomske prilike koje im daju šansu za bolji životni standard, mogu se seliti i živjeti gdje god žele u državi i van nje, što nije bilo moguće u vrijeme SSSR-a, te imaju sredstva za putovanje o čemu su većina Sovjeta mogli samo sanjati.
Zaista, ekonomski prosperitet je plaćen političkom cijenom, ali Rusija, u poređenju sa nekim od svojih susjeda, je blago autoritarna i represija ne može biti poređena sa onom u jeku totalitarizma.
Ukrajina kao najveće strašilo
Drukčije rečeno, ni ekonomija ni političko nasilje nisu loši toliko da izazovu masovnu politizaciju i mobilizaciju kao što je bilo krajem 1980-ih. No, možda najveća brana za djelovanje protiv Vlade u Rusiji je Ukrajina.
Ukrajinski primjer ostaje dominantna tema propagande Kremlja u posljednjih pet godina. Tako što je efikasno izmjestio domaći politički sukob u drugu državu, Putin je ubio dvije muhe jednim udarcem.
Sa jedne strane je posijao strah pokazavši Rusima kakvo im nasilje prijeti ako se odluče na pobunu. Sa druge, propast Majdanske revolucije da obori oligarhiju i promijeni pravila političke i ekonomske igre pretvorila je Ukrajinu u strašilo za milione potencijalno suosjećajnih Rusa, umjesto u prikaz društvene promjene kakva se mogla zbiti.
Zbog ovakvih izazova opozicija ne uspijeva ponovo pokrenuti demokratski proces. Ovo je zaista naporan posao, za neke možda izgleda i kao Sizifov zadatak, ali lideri opozicije ne posustaju. U prošlosti su njihovi napori bili nagrađeni malim pobjedama. Prije dvije godine su kandidati opozicije osvojili 17 općinskih okruga, većinom u centru Grada, te tako skoro okružili Kremlj teritorijama u rukama pobunjenika.
Na nadolazećim izborima, najmanje pet kandidata opozicije bi se moglo takmičiti: sakupili su dovoljno potpisa i čekaju potvrdu registracije.
Da li će uspjeti ponoviti uspjeh sa lokalnih izbora u Moskvi 2017. ovisit će o njihovoj izdržljivosti i političkim tehnolozima Kremlja koji procjenjuju da li će im dozvoliti učešće u izbornoj utrci. No, bez obzira šta će se desiti 9. septembra, jedno je sigurno: Politička promjena u Rusiji će biti bolno spora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera