Problem sa muslimanskom kulturom slavnih ličnosti

Piše: Vanessa Taylor

Prošle sedmice su Muslimani svijeta (MOTW) – platforma koja za sebe kaže da je „dizajnirana da da glas muslimanima širom svijeta“ – na Instagramu pokrenuli takmičenje za besplatno putovanje na Novi Zeland. Rekli su da će pobjednik upoznati porodice žrtava napada u Christchurchu i posjetiti tamošnje džamije sa osnivačem ove platforme, Sajjadom Shahom, imamom Suhaibom Webbom, i autorom Khaledom Beydounom – svi iz SAD-a.

Ova objava je ubrzo izazvala oštre rakcije, uključujući i onu od Mahe Elmadani, kćerke jedne od žrtava koja je napisala: „Ne znam ko mislite da ste ali vi i vaši prijatelji idioti niste dobrodošli da dođete ovdje i gledate nas kao da smo životinje u zoološkom vrtu.“

Takmičenje je potom otkazano i Muslimani svijeta su izdali izvinjenje, a isto je učinio i Beydoun – koji je obrisao svoj Twitter profil nakon ove kontroverze – i Webb. Primamljivo je vidjeti sve ovo kao jedan, izolovan događaj – individualnu grešku – ali ovo to nije. Ovaj oblik oportunizma povezanog sa društvenim mrežama ima mnogo manifestacija i veoma je ukorijenjen u kulturi muslimanskih slavnih ličnosti i traumatskom turizmu inspirisanom orijentalističkim stavovima.

Kultura slavnih ličnosti

Trend o muslimanskim ličnostima koje se uzdižu do gotovo nedodirljivog statusa slavne ličnosti primijećen je u zatvorenim krugovima već neko vrijeme, ali mnogi su oklijevali da o tome govore na javnoj platformi.

To je tako dijelom i zbog straha od izopćenja i maltretiranja. Tamnopute muslimanke su, naprimjer, često na privatnim forumima govorile o tome kako neke muslimanske slavne ličnosti prisvajaju njihovu učenost i ušutkuju ih kada progovore.

Kultura muslimanskih slavnih ličnosti podrobno ilustruje dinamiku moći roda i rase unutar muslimanske zajednice o kojoj se rijetko govori. Svi znaju da prvenstveno cis/heteroseksualni muslimani stiču status slavnih ličnosti na račun drugih i često zauzimaju poziciju zvaničnih komentatora islama i svih muslimana, bez obzira na to jesu li stručni ili ne.

Period nakon masakra u Christchurchu ovo je savršeno zorno prikazao. Kako su se počeli pojavljivati detalji ovom užasnom napadu, muslimanske slavne ličnosti iz SAD-a brzo su stupile na scenu, zasjenivši glasove sa Novog Zelanda. Ovo ne samo da je bilo znak nepoštivanja muslimanske zajednice tamo, već je i preusmjerilo fokus sa važnih diskusija o lokalnom kontekstu u kojem se napad desio.

Mnogi lokalni muslimani, naprimjer, usprotivili su se narativu da je vlada bila nesvjesna bijelog nacionalističkog ekstremizma i prijetnji protiv njih. Članovi zajednice Maora su također osporili tvrdnju premijerke Jacinde Arden da „ovo nije Novi Zeland“, ukazujući na krvavu kolonijalnu historiju ove države.

Propagiranje pogrešnih informacija

U svojoj revnosnosti da dominiraju diskusijama na internetu nakon napada, neke muslimanske slavne ličnosti su nehotično otišle tako daleko da su propagirale pogrešne informacije. Pod krinkom „humaniziranja žrtava“ naprimjer, Beydoun je otvoreno pisao na društvenim mrežama, koristeći informacije koje su, kako neki kažu, bile ili pogrešne ili plagirane.

Kultura muslimanskih slavnih ličnosti je ta koja je dozvolila vanjskim glasovima kao što je Beydoun da se pozicioniraju kao vlasnici narativa o Christchurchu, čak i kada su neki muslimani s Novog Zelanda protestovali. I upravo je ova ista kultura učnila da se on, Shah i Webb osjete dovoljno ovlaštenima da stave svoja lica na poster i reklamiraju „besplatno putovanje“ na Novi Zeland.

Njihov pokušaj da preobraze mjesto patnje i smrti u uzbudljivu destinaciju za posjetiti nije ništa novo. Mnoštvo drugih američkih slavnih ličnosti aktivista uključuje se u traumatski turizam redovno gradeći karijere od putovanja do lokacija traume i govoreći o tome sa samoproglašenih autoritetom kada se vrate.

Dok je promovirao ovaj događaj na Instagramu, Beydoun je rekao „Radit ćemo sa zajednicom, inšallah“; a ipak nije jasno da li je zajednica u Christchurchu zapravo znala da će biti takvog rada. Izvršni član džamije Al Noor rekao je za novozelandski Herald da im se niko nije obratio u vezi ovog takmičenja.

Traumatski turizam

Iako u nagradnoj igri nije spomenut novac, uslov za ulazak u žrijebanje je bio: „Morate označiti tri osobe u komentarima i zapratiti @suhaib.webb @khaledbeydoun and @sajjad12345.“ Teško je ne zapitati se da li zaista nije bilo trgovačkog motiva iza nagradne igre, budući da živimo u digitalnoj eri, u kojoj društvene mreže mogu biti moćan alat.

Napadač je odabrao uživo prenositi napad na društvenim mrežama, nadajući se da će pojačati svoj utjecaj dalje od granice Novog Zelanda i u tome je uspio. Kada društvene mreže imaju takav potencijal da izvrše utjecaj, utjecaj postaje valuta a dobijanje većeg broja pratilaca – nužnost.

Traumatski turizam je veoma očigledan produžetak volonterizma – ideje o putovanju na „egzotične“ destinacije da se „čini dobro“ – koju praktikuju većinom, ali ne isključivo, bijeli Zapadnjaci. U racionaliziranju putovanja, MOTW je posudio ideju direktno od retorike volonterizma o „činjenju dobra“ i „bivanju podsticateljima iscjeljenja“, naizgled nesvjestan odakle ove ideje potječu.

Imperijalizam, Orijentalizam i njihov derivat, kompleks bijelog spasitelja, pretpostavljaju da je zapadna civilizacija superiorna nad svim ostalim i da njeni predstavnici mogu i trebaju širiti njenu superiornu misao i načine da pokušaju podići inferiorne, utučene kulture „Orijenta“. Nažalost, neki su muslimani na Zapadu izgleda nehotično usvojili ove stavove i počeli vjerovati da su samo oni sposobni da pomognu drugoj muslimanskoj zajednici da zacijeli.

Potraga za samopromocijom kontraproduktivna i štetna

Zaista je sasvim problematično vidjeti članove muslimanske zajednice kako se oslanjaju na ove kapitalističke i predatorske modele uključivanja u rad sa zajednicama, posebno kada su tamnoputi muslimani – kao Malcolm X – predvodili u usvajanju značajnih transatlantskih veza. Postoji primjer za slijediti, ali očito postoji i očito odbijanje da se to i učini.

Ova pitanja umnogome pokreće rašireni manjak kritičkog upuštanja u adresiranje islamofobije. Mržnja i mrzilački činovi protiv muslimana uglavnom se posmatraju kao posebni slučajevi i izoliraju od šireg konteksta u kojem se dešavaju. Diskusije se često ograničavaju i ne stižu do istraživanja islamofobije kao fenomena ukorijenjenog u bjelačku nadmoć, kolonijalizam i imperijalizam.

Kao rezultat, odgovor na nju je često površni aktivizam (ograničen na objave na društvenim mrežama i nevažne govorničke manifestacije), umjesto dubokog i metodičkog ispitivanja postojećih sistema ugnjetavanja i razvoja sofisticirane strategije da se oni ospore i demontiraju. Sklapanje poveznica kod kuće i vani unutar muslimanskog umeta i sa ugnjetavanim zajednicama mora biti integralni dio tog procesa.

Muslimani slavne ličnosti su najmanje kvalifikovani da vode ova nastojanja, jer su njihove platforme uvijek izdignute na račun više marginaliziranih glasova. Zapravo je njihova potraga za samopromocijom kontraproduktivna i čak štetna.

Nagradna igra MOTW-a sada je možda okončana i vjerovatno će uskoro biti zaboravljena, ali ideje od kojih je potekla ostaju i moraju pod hitno biti adresirane i mora im se iskazati protivljenje.

*Vanessa Taylor je autorica iz Philadelphije čiji se rad fokusira pitanja muslimanki i tabua.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera