Oglasi

'Problem je igrati se Boga i birati kojem ćemo djetetu pomoći'

Ugledni dječji hirurg kaže da, iako plemenite, akcije prikupljanja novca za pojedinačne slučajeve ne rješavaju problem.
Zoran BahtijarevićZoran Bahtijarević smatra da bi bilo dobro da se sredstva doniraju i za projekte koji bi omogućili podizanje kvalitete liječenja za brojnu djecu, ne samo za pojedinačne slučajeve Sanjin Strukić/Pixsell - Arhiva

Hrvatska se nedavno po tko zna koji puta solidarizirala kada je u pitanju prikupljanje sredstava za liječenje teško bolesnih osoba, posebno djece, koja trebaju skupa eksperimentalna liječenja u inozemstvu.

U akciji za Milu Rončević u rekordnom roku skupljeni su deseci milijuna kuna, daleko više od svote koja je bila potrebna te se sada traži način da se viškom novca pomogne i drugoj bolesnoj djeci.

No, nedugo nakon toga u javnost je izašao problem djevojčice Lote, a takvih će slučajeva uskoro, kao i dosad, biti još mnogo i jasno je da se ne radi sveobuhvatnom rješenju problema.

Zoran Bahtijarević ugledni je, uspješni i hvaljeni hrvatski liječnik i dječji kirurg, bivši v.d. ravnatelja Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu, koji se prošle godine, unatoč peticiji koju su potpisale tisuće roditelja, nije mogao prijaviti na natječaj za ravnatelja jer, kako sam kaže, nije imao formalne uvjete za tu funkciju.

Ovaj član liječničkog tima nogometnih viceprvaka svijeta, sada je i nezavisni kandidat na listi Hrvatske seljačke stranke u skopu Amsterdamske koalicije za europske izbore.

Politika na bolničkim hodnicima

  • Pacijenti se često žale na aroganciju liječnika, međusobne sukobe koje osjećaju na svojim leđima, nerad. Kakva je po tom pitanju situacija u hrvatskom zdravstvu i koji su najveći problemi sustava?

- Kvaliteta zdravstvene njege u Hrvatskoj i rezultati liječenja su izuzetno dobri s obzirom da ne počivaju na sustavu, koji praktično ne postoji ili se raspada, nego upravo na tim liječnicima, medicinskim sestrama i svim drugim sudionicima zdravstvenog sustava koji ekstremnim osobnim naporima, često nauštrb vlastitog zdravlja, nose taj sustav na ramenima. Teško je biti dobre volje nakon što si pregledao 100 pacijenata, iako ti standard kaže 25, ali ti si ih pregledao 70. Dakle, priča ima dvije strane - i naši ljudi su često puta zahtjevni, točno je da u sustavu postoji kolega i sestara koji bi mogli biti bolje komunikacije prema pacijentima, ali rekao bih da su velika većina vrhunski ljudi koji obavljaju vrhunski posao i postižu vrhunske i svjetske rezultate s dosta limitiranim sredstvima i u uvjetima improvizacije.

Najveći problem apsolutno je premalo ljudi i loša i nepravedna raspoređenost sredstava. Ima puno rupa u sustavu, a isto tako i puno nerada - dok 90 posto ljudi radi jako teško svoj posao, postoje oni koji primaju pune plaće, a ne zarade pune iznose i koječega drugoga. Dakle, neracionalno raspolaganje sustavom. Apsolutno imamo niske plaće, tu su i nepravde u napredovanju - puno sam puta rekao da se nisam bavio politikom, ali da se politika itekako bavila mnome i jedan od razloga zašto sam se sad odlučio aktivirati u tom smjeru jest što sam politiku sretao tamo gdje je ne bih smio sresti, a to je na bolničkim odjelima i hodnicima.

Iako je 'na prvu' odbio ponudu HSS-a da se kandidira i bude na njihovoj listi, nakon duljeg razmišljanja zaključio je, kaže, da je to prilika da možda učini još više u području na kojem je radio 30 godina, a odluci je pripomoglo što je čelništvo stranke iskazalo poštovanje prema njegovom dosadašnjem radu i odluci da ne postane član stranke te ga nije nagovaralo na to, a proučivši lik i djelo osnivača stranke Stjepana i Antuna Radića, zaključio je da su mu bliži nego je mislio.  

Kao iskusan i upućen poznavatelj problematike hrvatskog zdravstvenog sustava, pogotovo u području liječenja djece, za Al jazeeru govori o problematici liječenja zahvaljujući donacijama za pojedinačne slučajeve, mogućim alternativama dosadašnjem pristupu tome, područjima kojima bi se kao eurozastupnik bavio te zašto za to nije odabrao domaću politiku.

  • Koliko god se radi o plemenitoj i hvalevrijednom angažmanu, suočavamo li se unatoč tome s društvenom, ali i moralnom teškoćom kada je skupljanje donacija za liječenje određene osobe ili djeteta u pitanju, jer uvijek se postavlja pitanje što je sa svima onima drugima kojima treba pomoć, ali iz nekog razloga nisu dospjeli u fokus javnosti, a takvih će slučajeva nažalost uvijek biti?

- To jest moralna ili etička dilema, zbog koje mnogi moji kolege ne vole komentirati ovakve priče i zašto ja mislim da takve akcije ne treba komentirati niti ih prvo treba sagledati samo s jednog stajališta, niti ih treba komentirati u situaciji kad se dešavaju ovakve emotivne situacije, jakih emotivnih izbijanja. Hrvatski građani su još jednom pokazali da imaju u sebi ogromni kapacitet za empatiju i solidarnost - to pokazuju iz dana u dan i ne samo time, jer mi smo zemlja s najviše doniranih organa po glavi stanovnika.

  • Zbog čega su u Hrvatskoj takve akcije toliko česte, radi li se o nefunkciniranju ili o nekim manjkavostima zdravstvenog sustava u nekom dijelu ili o nečemu drugom?

- Ne bih rekao da su to manjkavosti sustava. To su situacije u kojima se skupljaju novci za tzv. eksperimentalna liječenja, odnosno liječenja koja se u našoj zemlji ne provode. To nisu standardna liječenja. U našem sustavu zdravstva za djecu, sva liječenja koja su standardna, koja su općenito prihvaćena kao medicinski standard, postoje i provode se rodovito. To su situacije kada su iscrpljene sve standardne mogućnosti ili možda u ovom konkretnom slučaju i ne, jer koliko je meni poznato iz medijskih napisa, ispričavam se svima ako griješim, Mila trenutno dobiva terapiju koju je mogla dobiti i u Hrvatskoj, standardnu medicinsku kemoterapiju i u slučaju neuspjeha iste će dobiti eksperimentalnu terapiju o kojoj je riječ.

Humanitarne donatorske akcije nisu specifičnost Hrvatske, one se zbivaju svuda, i u najbogatijim sustavima, samo što su humanitarne akcije za ovakva, tzv. eksperimentalna liječenja, specifičnost siromašnijih zemalja, u koje spada i Hrvatska, dok se u bogatijim zemljama humanitarne akcije organiziraju da bi se poboljšali uvjeti liječenja za mnoge. I sustav je spreman za takve akcije jer ljudima koji sudjeluju u tome, a to su često vrlo bogati ljudi, daje određene porezne olakšice i svi na tome dobivaju. U takvim su zemljama rjeđe akcije za individualno liječenje.   

  • Je li moguće rješenje osnivanje neke vrste fonda iz kojeg bi se plaćala ta liječenja i kako bi on trebao funkcionirati, a da izostane spomenuti problem moralnih i etičkih teškoća pri odluci kome će se pomoći?

- Ja sam član Upravnog odbora zaklade "Vatreno srce", koju su osnovali hrvatski reprezentativci upravo sa ciljem pomaganja djeci. Godinama smo imali imali akcije u kojima smo prikupljali zahtjeve za pomoć, a Upravni odbor je bio ovlašten od Skupštine da donosi odluke koliko i što ćemo donirati. Dogodilo se da, koliko je god bio velik iznos, bio je premali da zadovoljimo sve. Pa smo jedne godine podijelili po broju, svima po malo i dobili velik broj nezadovoljnih odgovora, dopisa i slično jer onome koji traži 100 nečega je jedan ili deset nečega puno premalo. Pa smo iduće godine odlučili odrediti iznos koji nam se činio vrijednim spomena u skladu sa sredstvima koja smo imali i ako imamo za 20 ljudi, da izaberemo 20. No, kako izabrati između 200 priča, koji je to rang bodovanja, tko će se igrati Boga i to birati. To se pretvorilo u Sofijin izbor.

Iskreno ću priznati - zadnji put kad smo tako radili, naslijepo sam izvukao imena, nisam mogao čitati, kad sam počeo razbolio sam se jer sam se osjećao nesposobnim da odredim da ćemo ovome pomoći, a ovome ne. Ne osjećam se sposobnim za to pa sam smatrao da je puno više pravde u tome da na slijepo i na sreću izvučem 20, nego da određujem među 200 koga ću odabrati. Dakle, bojim se da će, kad se ostvari takav fond, biti premalo novaca da se pomogne svima jer su potrebe daleko veće, a liječenja će biti sve skuplja i nećemo moći napuniti tako lako kao što smo napunili ovaj put.

  • Postoji li onda možda neki drugi, sveobuhvatniji pristup organiziranju takvih akcija, prikupljanja sredstava i korištenja tih sredstava?

- Istovremeno se odvija akcija koju su također pokrenuli roditelji i koja se zove "Zaklada za dječju onkologiju Rebro" da se skupi pet milijuna kuna (672.000 eura) da se kao partnerstvo roditelja i Ministarstva zdravstva, odnosno KBC-a Zagreb da sagradi novi odjel za dječju onkologiju, kakav Klinika za dječje bolesti ima već nekoliko godina, a roditelji će ga opremiti. Skupljaju pet milijuna kuna ne za jednu Milu, nego za puno Mila i Lota i svih drugih. Ja bih volio kad bi netko od onih koji su skupljali ovaj novac odlučio da od viška novca - nadam se da će ga biti i toplo se nadam da će Mila ozdraviti - dio usmjere tamo jer je to upravo odjel koji se bavi liječenjem leukemija, limfoma, dakle od bolesti od kakve boluje i Mila.

Od toga bi imali dvije koristi - roditelji i djeca bi imali momentalno bolje uvjete smještaja kako bi se spriječile infekcije, dobili bi uvjete da u situacijama kad su ta djeca imunološki kompromitirana budu u sterilnim uvjetima, da se smanji rizik od infekcija i tako poboljšaju rezultati liječenja, iako su oni već sada u Hrvatskoj na svjetskoj razini. Druga korist je da bi onda i mi u Hrvatskoj imali uvjete postati dio međunarodnih kliničkih ispitivanja jer za to morate imati određene uvjete - nitko ne želi odjel na kojem se dešavaju infekcije ili nemaju dobre uvjete izolacije jer to značajno utječe na rezultat kliničkog ispitivanja. Traže se uvjeti da se može zaključiti je li neki lijek dobar i da vidimo kako djeluje. Time bismo mogli aplicirati da postanemo dio velikih kliničkih studija i tada djeca ne bi morala putovati van da dobiju te lijekove, nego će ih dobivati ovdje.      

  • Sada ste nezavisni kandidat za izbore za Europski parlament, uz podršku i na listi HSS-a - zašto ste se odlučili za ulazak politiku?

- Podrška od roditelja koju sam doživio prije godinu dana, ne samo od javnosti, na određeni način je stavila breme odgovornosti da nešto s time učinim. Shvatio sam da imam određenu obvezu i odgovornost prema toj podršci. Osim toga, dosta mi je toga da sjedimo po kafićima, u uredima i govorimo kako ništa ne valja, a onda ne izađemo na izbore pa nastavimo gunđati i čudimo se kakva nam je vlast, a nitko se ne želi aktivirati. Dobio sam u poljednje vrijeme nekoliko komentara na Facebook stranici u stilu što rade sposobni i pametni ljudi u politici. Drago mi je i čast mi je da me ljudi takvim percipiraju, ali s druge strane ću reći: Pa zato što nisu bili u politici nam i jest ovako. Nije pet do 12, nego je pet nakon 12 da se pametni i sposobni prime nečega, da svi izađu na izbore i izaberu, a ne da poslije kukaju. Smatram da onaj tko nije bio na izborima, nema pravo kukati. Nažalost, i osobno mi je jasno zašto ljudi ne idu na izbore ili dođu i gledaju u taj papir i misle si 'koje zlo da izaberem'. Došlo je vrijeme da dođu neki koji će donijeti nešto bolje.

Antifašizam nije ideološko pitanje

Kako komentirate brojne ideološke prijepore u hrvatskom društvu i politici koji iznova izazivaju napetosti? Eto opet više komemoracija u Jasenovcu, primjerice...

- Mi stalno nešto lamentiramo o prošlosti, umjesto da se okrenemo prema budućnosti, a kad smo kod toga, mene ne zanima gdje je nekome bio otac '45. ili gdje je netko bio '91. Moj otac je '45. oslobađao Zagreb, a '91. sam ja branio Zagreb, odnosno one ideje koje je moj otac  '45. donosio. Antifašizam i demokracija. Mene zanima što će netko raditi sutra, kakav je netko čovjek i što će naša djeca zajedno raditi 2025. Antifašizam je civilizacijska tekovina 20. stoljeća za koju se opredijelio čitav svijet i za mene je tu priča završila. On nije ideologijsko pitanje, samo nažalost kod nas jest pa su lijevi antifašisti, desni fašisti. To je glupost.

Mi u Hrvatskoj se premalo dičimo činjenicom da je upravo na teritoriju Hrvatske počeo prvi organizirani ustanak u Europi i na svijetu protiv Adolfa Hitlera i 'Sila osovine', koji je u krajnjem slučaju doveo do odgađanja Hitlerovog napada na Rusiju i možda upravo na taj način odlučio ishod Drugog svjetskog rata. Time se trebamo ponositi. U ranim 90-im je možda i s najboljom namjerom puštena iz 'Panadorine kutije' jedna opcija koja nije smjela biti puštena i koja je danas do te mjere glasna da ispada da su oni ispravna opcija. Nije točno - antifašizam je za mene jedino opredijeljenje i jedini izbor. To nije niti komunizam, niti staljinizam, dakle on nije ideologijsko pitanje - ja sam protiv fašizma i ono što on znači, znači ubijanje 'drugačijih' jer su 'drugačiji'. Meni je to neprihvatljivo.

  • U Hrvatskoj bi mnogi rekli: Eto, opet liječnik ode u politiku... I doista ste još jedan u dugom nizu. Jesu li u Hrvatskoj liječnici posebno 'navučeni' na politiku?

- Liječnici su u prvom redu humanisti. Naše ime sadrži riječ liječenje. Mi kad vidimo da je nešto bolesno, imamo prirodni nagon i potrebu da to liječimo, a hrvatsko društvo je bolesno. Liječiti ne samo pojedinca jer bolest nije samo fizička bolest, po definiciji to nije samo izostanak bolesti, nego stanje blagostanja. Mi smo daleko od stanja blagostanja i naravno da liječnici imaju poriv nešto napraviti. Također, liječnici su prirodom svoga poziva morali puno studirati, biti vrijedni i većinom pametni i osjećaju da nešto moraju učiniti. Susreću se sa zlom svakoga dana i normalno da imaju poriv nešto promijeniti. Na koncu, to nije ništa neobično - ljudi kažu da kad ode dobar liječnik, onda je to gubitak. A što kad ode dobar ekonomist, dobar pravnik? Svatko je na jedan način gubitak na radnom mjestu, ali može biti dobitak za zajednicu. Ne vidim tu ništa neobično i kada bi radili neku statistiku, nema nas ništa više nego pravnika, odvjetnika, ekonomista ili ljudi drugih struka. Samo nas nekako vole primijetiti.        

  • Što će Vam biti fokus djelovanja ukoliko uđete u EP i zašto se niste odlučili na angažman u domaćoj politici?

- Za domaću politiku se, barem za sada, nisam odlučio zato što je u ovom trenutku toliko prljava i podložna različitim lobijima da ne vidim puno smisla u ovim našim vladajućim alternativama jer zemljom vladaju dobro umreženi lobiji. U tom smislu nisam se vidio u tome i smatram da mogu daleko više napraviti u ovom trenutku unutar Europskog parlamenta. Prvo zato što smatram da je uloga EP-a značajno podcijenjena u odnosu na ono što on znači i što se u njemu može napraviti. Ono čime ću se neposredno baviti, iako to nisu pitanja nad kojima EU i EP, uvjetno rečeno, imaju najviše utjecaja, ali itekako može utjecati, to je da sva djeca u Europi imaju istu razinu i dostupnost medicinskoj skrbi. Ako možemo kupiti isti deterdžent kao Nijemci, onda bi bilo u redu da i naša djeca imaju istu dostupnost medicinske skrbi kao djeca u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i slično, a isto tako i djeca u Rumunjskoj, Bugarskoj ili bilo kojoj zemlji EU-a.

Vrlo se često susrećem i s time koliko je teško kod nas neriješeno pitanje palijative, odnosno teško, kronično bolesnih pacijenata. Želim raditi na tome da se primijene rješenja koja u Europi već postoje i kojima bi značajno pomogli prvenstveno roditeljima te djece i tim obiteljima. Oni uz njih dežuraju 365 dana u godini bez dana pauze jer ljubav ne zna za slobodni dan ni za godišnji odmor. Ali ljudima to treba i na sustavu je da im to omogući. Kada dođemo u situaciju da je medicina učinila sve i više ne može ništa, kada počinje proces odlaska osobe s ovoga svijeta, koji je bolan i vrlo često traje tjednima, mjesecima pa i godinama od trenutka kad smo iscrpili mogućnosti liječenja, treba strahovito puno podrške sustava koju mi na papiru imamo dobro riješenu, ali u životu ne funkcionira gotovo uopće.

  • Kakvu biste politiku vodili po pitanju odnosa sa susjedima i ulaskom zemalja Zapadnog Balkana u EU i kakvu bi poziciju Hrvatska trebala zauzeti u regiji?

- Smatram da Hrvatska treba biti lider regije po mnogo čemu, svojim primjerom prvenstveno. Što se tiče odnosa sa susjedima, Slovenija je nas dugo blokirala za ulazak u EU pa nas sad blokira za ulaz u Schengen, a mi sedam godina kasnije još uvijek nismo riješili problem. Dakle, očekivati da ćemo blokiranjem riješiti problem je iluzorno, neće se time riješiti problem. Mislim da jednom kad i naši susjedi uđu u EU, onda će se otvorena pitanja puno lakše riješiti unutar jedne ravnopravne zajednice i podršku EU-a nego sada. Mislim da je strateški interes da svi naši susjedi sa Zapadnog Balkana uđu u EU - i BiH i Crna Gora i Sjeverna Makedonija i Srbija, zato da se granica odmakne što dalje od Hrvatske. I smatram da ćemo isto tako onda razriješiti neka pitanja koja stalno vise.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.