Prljava kazališna riblja čorba

Prljavo kazalište i Riblja čorba prije četrdesetak godina krenuli su na svoj muzički i nerijetko subverzivni put (Scitar / Ve?ernji list / Pixsell)

Kada u istom danu pročitate dvije vijesti kao što su ona da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila nagradu Prljavom kazalištu, a da je Riblja čorba upravo objavila besprizornu udvoričku  numeru “Ivica Dačić”, ne možete a da se iznova ne prisjetite velikog Miroslava Krleže i njegove metafore o kravljoj balezi koju je “točak historije prepolovio na dva dijela, onaj hrvatski i onaj srpski”.

Čak i kada je riječ o popularnoj muzici koja je poput fudbala i mnogih drugih društvenih igara ostala u zarobljeništvu nacionalnih politika.

Krenuli iz stripa i kafane

Zagrebačko Prljavo kazalište i beogradska Riblja čorba, vjerovatno najpopularniji bendovi u Jugoslaviji, prije četrdesetak godina krenuli su na svoj muzički i nerijetko subverzivni put držeći se podaleko od tadašnjeg mainstreama ex-Yu rocka (čitaj Bijelog dugmeta). To je sasvim logično jer se klasični rock u to vrijeme već kanonizirao, a punk je bio logičan nastavak pobune, ponajprije protiv establišmenta, što i jeste jedna od najvažnijih crta fenomena zvanog RNR.

Jedni su krenuli sa zagrebačke periferije iz stripova o Alanu Fordu, a drugi iz kafane “Šumatovac” usred  Beograda. Jasenko Houra je brzo uhvatio novotalasni kurs u “crno-bijelom” svijetu, a Bora Đorđević je manjak osjećaja za kontraritam nadomješćivao sve oštrijim perom koje je i sam znao opisivati “kao pišanje uz vjetar”, ali je već i prvi naslov “Kost u grlu” nagovještavao šta je namjeravao postati.

Ovo je tek djelić njihove bogate muzičke i, naročito, izvanmuzičke biografije, dobro poznate njihovim fanovima i onima koji to nisu, ali i šlagvort za pitanje kako i zašto su na kraju postali isto? Kako i zašto su postali obične dvorske lude vladajućih klika sa Pantovčaka ili Andrićevog venca koje im za iskazano domoljublje, patriotizam i slična “zanimanja” koja nemaju veze ni s rock and rollom ni sa punkom skoro ništa zajedničko – dodjeljuju priznanja.

Paradigma ružne prošlosti

Nije netačno ni reći da su postali paradigma svega ružnog što se na Balkanu dešavalo i dešava od devedesetih naovamo što je imalo za posljedicu silno stradanje ljudi koji i danas u sve dužim kolonama bježe iz svojih domova.

Zato ih se i mora tretirati zajedno (uprkos tome što će mnogi reći da “prljavci” i “čorba” nisu “ista šolja čaja” ili gunđati nešto slično u tom fazonu. Istina je da su i Bora i Jasenko (za)kuhali prljavu kazališnu riblju čorbu podgrijavajući i ohrabrujući sve narative proizvedene u nacionalističkim kuhinjama svojih ratnih i poratnih vođa.

I dok im se za jugoslovensku fazu koja je oba benda ustoličila u sami vrh “domaćice”, kako sa zapadne tako i sa istočne strane, ne može mnogo toga prigovoriti, osim da su sasvim nepotrebno bježali u pop sa elementima folka, dakle na estradu,  sa ove distance gledano može se sasvim pouzdano ustvrditi da se prva decenija njihovog stvaralaštva, onog plodonosnijeg, završava u samo predvečerje ratova i raspada bivše zajedničke zemlje.

Možda su upravo njihove dvije ponajbolje numere, Hourino “Pismo majci” poznatije kao “Zadnja ruža Hrvatske” i Borina “Pogledaj dom svoj, anđele” označile završetak te prve faze i prelazak u nešto što manje ili više prikriveno u Hourinom ili sasvim otvoreno u Borinom slučaju, u novi narastajući mainstream, onaj nacionalistički, koji se iz politike uvlači u sve društvene, pa i muzičke tokove. Ukratko, prodali su se: uzalud vam trud svirači.

Povelja za promicanje domoljublja

Postalo je to sasvim bjelodano kada je Kolinda Grabar-Kitarović, nekidan, nagradila Prljavo kazalište Poveljom Republike Hrvatske, kako je rekla, za “izniman doprinos u promicanje domoljublja, humanitarnog djelovanja te ugleda rock-glazbe u povodu vaše 40. obljetnice”.

Nije teško pretpostaviti da se Kolindina gesta neće dopasti baš svim Hrvatima, čak ni onima hadezeovske provenijencije iako je sasvim jasno da se radi o predizbornoj kalkulaciji i pokušaju pridobijanju svih ljubitelja “ruže Hrvatske” na svoju stranu. Ovaj put ne na stranu Hourine majke, nego zanosne Kolinde lično.

Među prvima se, međutim, oglasio historičar Dragan Markovina koji ne krije razočarenje odlukom Houre da nagradu – prihvati.

“Koliko god su se oni koji su ih voljeli trudili uspostaviti neku vrstu kontinuiteta, činjenica je da je Prljavo kazalište od subverzivnog benda postalo grupa establišmenta”, podcrtao je Markovina činjenicu koja, nažalost, nije nova. On je ovaj čin uporedio sa dodjelom titule sir Micku Jaggeru od britanske kraljice što bi, kako je rekao, u Prljavom kazalištu mogli ”vaditi kao krunski argument za prihvaćanje ove počasti”.

“Razlog zbog kojeg on ne može biti validan u ovom slučaju je taj što je Jagger primio nagradu od institucije koja u Velikoj Britaniji predstavlja isključivo folklornu činjenicu, zahvaljujući višestoljetnoj tradiciji, dok je Prljavo kazalište odlučilo primiti nagradu također od strane folklorne činjenice, ali usred njezine predizborne kampanje”, izjavio je Markovina.

On je potpuno u pravu kada podsjeća da postoji ozbiljan idejni rascjep između, primjerice “Heroja ulice” i “Sretan Božić gladna djeco”, a pogotovo “Nekim dječacima”, poznatijim po stihovima “Ja sam za slobodnu mušku ljubav”.

“Bilo bi uostalom zanimljivo pitati predsjednicu što misli o porukama iz njihovih ranih radova. Nema dakle nikakve sumnje, da je Jasenko Houra odlučio legitimirati novo vrijeme, zbog čega se uostalom devedesetih i pojavio onaj kultni grafit, ‘Johnny vrati se, Jajo nas hebe’”, rekao je Markovina.

Bora kao ‘lutka sa naslovne strane’

Drugi sastojak ove bljutave rokerske čorbe je i poslije svih nacionalističkih i sličnih njegovih eskapada, Bora Đorđević, nakon što je prošle godine dobio “Andrićevu nagradu” (koju mu je u Andrićgradu pored Višegrada uručio lično Emir Kusturica za knjigu “Pusto ostrvo”), ovaj put je nadmašio i samog sebe. Na najnovijem albumu snimio je pjesmu koja se zove “Ivica Dačić”! 

Ovaj je pjesmuljak najvjerovatnije je nešto istovremeno i najgnusnije i najgluplje što je do sada uradio, a pravio je zaista pretjerano mnogo gluposti još od onih dana kada je Slovence nazivao “bečkim konjušarima”. Od tada je naime veoma upitno da li je on zaista muzičar ili obična “lutka sa naslovne strane kojoj je potrebna lova”. Ili tek običan klovn u srbijanskom cirkusu koji već 30 godina ubija svaku dozu normalnosti.

“Pjesma” nazvana imenom i prezimenom današnjeg kontroverznog srbijanskog šefa diplomatije a nekadašnjeg portparola Slobodana Miloševića objašnjava zašto je potrebno imati “stomačić kao Dačić”, kako je Đorđević izjavio, nastala je zato što “bez obzira na ranija politička razmimoilaženja, smatram da ono što Ivica danas radi za Srbiju mnogo znači i da je velika stvar to što mnoge zemlje povlače priznanje izmišljotine i karikature od takozvane države Kosovo”.

Na konstataciju jednog beogradskog dnevnog lista da su mu pristalice opozicije zamjerile zbog koncerta koji je Riblja čorba održala na mitingu SNS-a u Beogradu nazivajući ih “sendvičarima”, Đorđević je odgovorio da “takva jadna i bedna opozicija, čast izuzecima, ne zaslužuje nikakvu pažnju”.

Negativne reakcije publike

Šta će reći hiljade onih koji su godinama protestovali na beogradskim ulicama uz “Baba Julu” (Mirjanu Marković) pokušavajući da sruše režim njenog supruga Slobodana Miloševića, može samo da se pretpostavlja. Sudeći prema reakcijama sa društvenih mreža, postoji velika mogućnost da će sa svojih playing lista Boru skinuti čak i oni koji su podržavali njegove izlete u politiku, u naručje Vojislava Koštunice naprimjer. Jer su, konačno, uvidjeli da je njihov ljubimac skliznuo u “čemer, smrt i jad” o kojima je nekad pjevao, pogotovo nakon što se skrasio u Sloveniji koju je onomad ispsovao za sve pare.

Izvjesno je da ni “prljavci” neće zadržati svu publiku koju su imali, jer ni svi u Hrvatskoj ne vole ultimativno Kolindu. Za razliku od nje, sigurno se sjećaju da je i u bivšoj zemlji bilo ne samo jogurta i još koječega, nego i dobrog punka i rock and rolla. Uprkos tome, neće se hitovi dva benda prestati slušati, ali će ostati i gorak ukus prljave kazališne riblje čorbe. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera