Oglasi

Prisluškivana novinarka Olivera Trajkovska: Operacija gubitnika

Ovoliki obim prisluškivanja na kraju vam ne može donijeti nikakav rezultat, osim da vas totalno zbuni ili da vas navede da budete znatiželjni o svemu i svačemu.
Trajkovska kaže da prisluškivanje neće pomoći pri kreiranju javne politikeUstupljeno Al Jazeeri

Razgovarao: Admir Fazlagić

Nakon dugog zatišja na makedonskoj političkoj sceni, odnedavno je počela bura. Upravo terminom “bura“ opisuje se aktualni projekat lidera makedonske opozicije Zorana Zaeva, koji na konferencijama za štampu prezentuje audiozapise kao materijale koji kompromitiraju sadašnju vlast.

Prisluškivanje više od 20.000 građana, naručivanje hapšenja, kontinuirano uređivanje većine medija, brutalan obračun sa političkim neistomišljenicima, samo su dio dosadašnjih takozvanih političkih bombi opozicije.

Građani su podijeljeni. Jedni su zatečeni i iznenađeni, drugi čak i ravnodušni. Ipak, veliki je broj onih koji nikako ne mogu prešutjeti ovo, čak i ako je to posljednji krik nemoći.

Grupi glasnih i direktno pogođenih ovom aferom pripada veliki broj makedonskih novinara, koji su, kako tvrdi opozicija, godinama unazad prisluškivani bez sudskih naloga.  

Novinarka Olivera Trajkovska, autorica i voditeljica debatno-političkog magazina ''Win-win''  koji se emituje na TV 24 Vesti, našla se na toj listi. Trajkovska otvoreno govori  o svojim utiscima o prisluškivanju, kao i o aktuelnoj političkoj situaciji u Makedoniji.

  • Vi ste jedna od stotinu prisluškivanih novinara. Zbog Vašeg kritičkog stava prema svim vlastima, trpjeli ste posljedice. No, kako je bilo čuti da ste praćeni i prisluškivani?

- Trajkovska: Prvi put mi neko daje nešto da vidim, vjerovatno je to trajalo duže vremena. Kad je bila afera “Veliko uho“, ja sam tada imala dužu pauzu, nisam radila. Nisam pogledala šta imam u dodijeljenim materijalima. Pokušavala sam da racionaliziram svoje vrijeme, svoje postupke, mentalno zdavlje. Kolikogod je ružno to što stoji u materijalima, pretpostavljam da je to sve što sam tad mislila, rekla, jer prosto, nemam vremena da razmišljam o čemu sve pričam preko telefona, kako da govorim na televiziji, osim obaveze da na ekranu moramo kultivirati svoj govor, da moramo održavati javnu pristojnost. Preko telefona možete biti vulgarni kao naša ministrica unutrašnjih poslova Gordana Jankulovska, ali za razliku od njenih, od mojih vulgarnosti niko neće stradati, osim toga što će neko službeno lice znati kojim šiframa opisujem ljude.

Meni je bilo jako zanimljvo čuti od mojih kolega koji su otvorili dodijeljene dosjee, a koji me nagovaraju da isto to učinim, moje oslovljavanje premijera Gruevskog sa “gospodine“ , govoreći o njemu sa svojim kolegama i saradnicima. Dugo već i na televiziji ne kažem ''gospodin'' Nikola Gruevski. Sada je čak i taj službenik u državnoj bezbjednosti imao potrebu da ga opisuje u našim komentarima kao ''gospodin'' Nikola Gruevski, dok ga mi nikada u našim privatnim razgovorima nismo oslovljavali sa ''gospodine''.

To je meni najzabavniji dio dokaza - koliki je strah i koliko se respekta mora ostaviti u pisanim tragovima, gdje ovaj čovjek ne smije ni znati kako ga mi nazivamo u privatnim razgovorima. Za mene je iznenađujuče da su pravljeni takvi pregledi, šta rade opozicioni novinari dok komisija raspravlja o 24. decembru, vjerovatno da bi se osmislile nekakve strategije. (Tog  dana, 2012 godine, iz Skupštine su nasilno izbačeni poslanici opozicije i nepoželjni novinari i izglasan je budžet za 2013 godinu). Taj je proces bio toliko beznačajan da bi zaslužio jednu takvu analizu u kojoj su se stavljalje naši privatni zapisi, naši razgovori u vezi komisije, u kojoj sjedi Ilija Dimovski, a kojom taktički rukovodi Borče Davitkovski.

Da su imali bar malo poštovanja prema nama, ne bi to učinili, jer znaju da to neće izazvati nikakav specijalan interes ili smišljanje plana da možda miniramo rad komisije ili da vršimo javni pritisak na zaključke komisije. Naravno da ne, jer, čak i takve zaključke komisija nije sprovela i već je istog dana postala “toalet papir“ . Upravo ovo pokazuje koliko pogrešno tragaju za sasvim nebitnim stvarima. Štaviše, da je i o ovom pitanju bilo više javne debate, mi bi smo bili medijatori javne debate, nije bilo nikakve potrebe da nas zapisuju, prave transkripte o tome šta mi mislimo o radu komisije za 24 decembar.

Nažalost, kada  jedan koncept potpuno zaluta u takvim vodama, to se neminovno odražava u svim sferama, ne samo po pitanju novinara. Na kraju, okrećem se i kažem da ovo trebamo ostaviti po strani, mi smo samo jedni od mnogih koji su bili žrtve opsesije vlasti da zna sve, a sada kada zna sve, zašto su doveli priču o Makedoniji na ovaj poražavajući nivo?

Ukoliko su slušali sve, vjerovatno su trebali uspjeti čuti i napraviti dobru procjenu da sa studentima ne mogu ovako. Da slušate sve, a da promašite skoro sve u javnim politikama  - to je najveći demant. Ovoliki obim prisluškivanja na kraju vam ne može donijeti nikakav rezultat, osim da vas totalno zbuni ili da vas navede da budete znatiželjni o svemu i svačemu.

Znate, sada i razumijem njihov javni prezir, zbog toga što smatram da nemaju unutrašnje instrumente da sutra, kada nas budu gledali na nekoj press konferenciji ili bilo gdje, stave iza zavjese ono što su dobijali kao naručeni materijal u nekakvim zapisima o tome šta smo govorili. Nažalost, nepodnošljivost vlasti prema nama bila je više nego očigledna, kao i želja za uništavanje kritički nastrojenih novinara. Vjerovatno je njih više uništio tajni uviđaj u naše profesionalne planove i živote. Smatram da će oni biti gubitnici operacije koja im je trebala dati veliku prednost.

  • Kada uzmemo u obzir sve Vaše dosadašnje primjedbe, dodavši neovlašteno narušavanje privatnosti novinara i diktiranje medijskih sadržaja po želji vlasti, šta možemo očekivati u budućnosti kada su u pitanju makedonski mediji?

- Jedno je sigurno. Sam čin prisluškivanja naših privatnih, pa i profesionalnih razgovora neće pomoći u kreiranju javne politike, naravno, ovo neće doprinijeti ni da mi novinari budemo znatno hrabriji i bolji. Jednostavno, profesija ne može počivati samo na tom golom motivu kako je nama sve jasno i kako mi moramo odraditi naš dio posla.

Napredak u profesionalnim obavezama ovisi od nekih drugih parametara koji se trebaju dogoditi našem društvu. Dakle, ako je nama sve teži pristup činjenicama, intepretacija, vještine, umijeće da oko činjenica pronađemo dovoljan broj teza, da pronađemo dovoljno argumentacije je bolji dio našeg posla, no mi već duži period nemamo slobodan pristup informacijama. Mi smo bukvalno bili bačeni na nelegalno tržište za prikupljanje informacija, onih podataka koje vam državne institucije moraju regularno dati.

  • Šta novinari mogu uraditi i naučiti iz ovakve situacije?

- Ukoliko ne napravimo progres u tom smislu, svi mi ćemo biti slobodni u nekakvoj interpretaciji istine prema našim viđenjima, sada vjerovatno začinjenom bijesom zbog svega pomenutog. To neće popraviti profesionalni diskurs. Velika pobjeda u ovoj situaciji je što će građani shvatiti da je ono što su konzumirali kao medijski proizvod bilo, ustvari, prilično upakovano đubre i osjetit će zašto su bili zarobljenici ove kreirane istine, kao i koliko je važno da bude čist put medija da održavaju zdravu političku debatu.

Pri tome, ne mislim na debatu političkih aktera, već nama nedostaje debata o politici u kojoj će svoje mjesto imati građanski sektor, poslovna zajednica koja neće morati da se dodvorava vlastima, za šta će naravno trebati vremena, ali po meni je ovo trenutak triježnjenja.

Pretpostavljam da mi nakon svega ovoga niko više neće reći ''zašto ne pozoveš premijera u emisiju'', a ja ponovno biti dovedena da objašnjavam da je to nemoguća misija jer oni ne žele da se suoče s realnošću, a ne zbog toga što ga ja ne želim pozvati.

Snimci su poražavajući, bez razlike ko je kako politički opredijeljen. Na jednom ljudskom nivou, svi imamo pomalo osjećaj krivice zbog ove abnormalnosti u kojoj se državom upravljalo telefonom. Političari ne mogu izbornim mandatom kidnapovati debatu u društvu. Naprotiv, dobijajući mandat, oni imaju ulogu medijatora u društvu, koji je spreman da sluša i pravi kompromise i, na kraju, da u zakonodavnom domu nosi najbolja rješenja u obliku zakona.

Nažalost, stvari su jasne. Oni smatraju da trebaju boraviti u našim privatnim životima, upravljati našim profesionalnim mogućnostima. Zamislite samo koliko smo vremena potrošili misleći da je Centar za komunikacije VMRO-DPMNE-a jedro gebelsovske propagande.  Vidimo da su akteri direktno vršili kontrolu medijskog prostora.

  • Oči javnosti su uprte u vođu opozicije Zorana Zaeva, koji projektom Istina za Makedoniju, audiosnimcima i dokumentima ukazuje na navodnu zloupotrebu položaja vlasti, dok vlast odbacuje optužbe. Ko bi prema vama mogao biti pobjednik, a ko gubitnik u ovom slučaju?

- Da bismo podvukli crtu ko je pobjednik, trebat će nam vremena. Hoće li široka makedonska javnost u ovakvoj situaciji biti konačni pobjednik, smatram da će se to tek vidjeti. Razumijem da su ljudi u šoku, zbog toga što smo živjeli na potpuno politički steriliziranoj sceni, na kojoj nema nijansi, gdje je sve podijeljeno na partizane i Nijemce, patriote i izdajnike. Sada je odjednom taj koncept napadnut virusom ljudske pakosti i opsjednutosti ljudima.

Ovo su detalji koje prvi put saznaju makedonski građani, zato nam je potrebno vrijeme da vidimo gdje smjestiti sve te detalje. Zanimljiv je način na koji je ovo opisivao premijer, kako smo mogli čuti u audiosnimcima. Naprimjer, “možda su imali loš dan “. Sada, kako više preslušavamo snimke dolazimo do zaključka da im je svaki dan bio “loš “, a šta da radimo sa ljudima kojima je svaki dan loš ?!

  • Kako možemo doći do depolitizacije institucija i njihovog vraćanja onima kome pripadaju - građanima?

-  Prije nego završi proces sazrijevanja makedonskog građanstva i povratka - jer smo sada u nekakvom pretpolitičkom stanju - odigrat će se politički proces. Uvjerena sam da će biti na štetu VMRO-DPMNE-a. Prosto, u jednom momentu, morat će se preuzeti politička odgovornost za toleranciju ovog modela vladavine. Članstvo ove partije je moralo znati o ovome, jer je partija bila kidnapovana, a potom su dozvolili da nam bude kidnapovana i država.

Sada je toliko puno krvi u očima s obje strane, zato smatram da se naše profesionalno medijatorstvo mora kretati prema nekakvom naporu da bi dođe vrijeme za fini intermezzo, u kojem oni koji će uzeti ingerencije vlade moraju biti stabilizatori društva. Napokon, poslije ovih udara moramo stati na mirnu scenu. Za mene je prihvatljivo da to bude ekspertska vlada. Moraju pasti tenzije na relaciji VMRO – SDSM u borbi do kraja, gubitnika i pobjednika, jer ovdje se ne radi o transferu vlasti između samo ove dvije stranke, da bismo se nakon toga bavili političkim programom, kako bi smo mogli reći - da, ovo je SDSM završio, dugovao je ovo, jer je posjedovao snimke.

Saznanja upućuju na zaključke o ponašanju jedne vlasti. Međutim, kada uđemo u razgovor o tome šta je politička ponuda za budućnost, ne mislim da je SDSM u ovoj priči favorit, samo zbog toga što je dokazao nepravdu, već samo treba obezbijediti mjesto za jednog od aktera na sceni. I ako tako pogledamo ovaj aktuelni proces, da zapavo on sam po sebi SDSM-u ne garantira ništa i obezbijedimo mirno prelazno vrijeme između ovog sloma i šanse da se građani iznova izjasne o tome kako promišljaju budućnost ove zemlje, možemo uspjeti. U suprotnom,sve dok se držimo formule – VMRO da padne, a SDSM da dođe na vlast, nemoguće je postignuti znatan uspjeh.

  • Konačno, dolazimo i do pitanja o shvatanju termina 'država'. Šta smatrate da svi sudionici na društveno-političkom polju trebaju učiniti kako bi građani Makedonije imali bolju budućnost ?

- Da, država i jeste ustvari apstraktan pojam, ali otkada obilježite svoje granice, opišete sebe, regulirate pravila igre, tada imate društveni dogovor između pojedincima i to postaje Vaš lični opis, pa se opisujete prema polu,n acionalnosti i svim ostalim potrebneim osobinama. Šta ćemo shvatiti od čitavog ovog procesa, ovo dokle smo ustvari stigli, pokazuje da mi nismo bili nimalo odgovorni, jer da napravite državu na kraju 20. vijeka je šansa koja se teoretski mjeri statističkom greškom.

Makedonija je prilično mirno krajem 20. vijeka dobila ono što je bila historijska borba makedonskog naroda. Ta naša neodgovornost, stav da će sve samo po sebi doći na svoje mjesto, pokazuje da državi možete napraviti Ustav, proglasiti njenu nezavisnost, mogu Vam priznati nezavisnost, ali ako je suštinski iznutra ne izgradite, ne njegujete je, niste joj posvećeni, već birate je li neki od lidera u duši častan i odgovoran - onda Vam se dogodi to što se nama događa.

Ozbiljna država se ne zanima ličnim osobinama ljudi, nego čuva instrumente kojima će uvijek braniti državu od mogućnosti da neko koga smatramo poštenim postane suprotno od toga. Upravo svjedočimo činjenici da su se ovdje oprali milioni eura, a ljudima je jako simpatično kako sjaje svjetla Historijskog arhiva, ili kako nam je lijepo preuređen gradski trg i slične budalaštine, tako da će nam sada trebati da iznova učimo kako da napravimo državu na zdravoj osnovi. I ne samo to, već govorimo o državi koja bar teoretski teži dostići evropske standarde.

Lično smatram da će taj projekat za nas biti suviše skup, u smislu da će potrošiti mnogo ljudskih resursa, zahtijevat će veliku požrtvovanost svakog od nas pojedinačno, ali to je cijena sljepila koje smo sebi priuštili početkom 21. vijeka. Zakašnjenje u ovom vijeku ima daleko veću cijenu od istog zakašnjenja u nekom desetljeću sredinom 20. vijeka.

Izvor: Al Jazeera
 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.