Priroda u rukama pojedinaca: Jedni zagađuju, drugi čiste

Čovjekov loš odnos prema okolišu tokom posljednjih nekoliko stoljeća, doveo je do niza globalnih, regionalnih i lokalnih ekoloških problema. Brojne i dugoročne posljedice krize zahtjevaju odgovoran odnos savremenog društva prema prirodi. Značajan i najvažniji faktor koji pridonosi zagađenju prirode i životne sredine jeste neodgovoran odnos čovjeka prema okolišu, odnosno nepostojanje ili nedovoljan nivo svijesti kod pojedinca. Stoga je neophodno krenuti od lokalnog nivoa i popravljati svijest građana kroz različite oblike ekoloških akcija i radionica.

Upravo je to bio najveći motiv za Kladuščanina Šefika Sadikovića, planinara i zaljubljenika u prirodu koji je tokom proteklih godina bio pokretač i organizator mnogih ekoloških akcija.

“Mišljenja sam da smo svi zakazali – od kućnog do školskog odgoja, a zakoni se ne sprovode. Nedopustivo je da vrlo mali postotak ljudi ne želi plaćati odvoz smeća i onda svoje smeće iz automobila bacaju pored ceste, a kad ih prijavimo inspekciji oni tvrde da svoje smeće spaljivaju što je još neprihvatljivije. U mojoj sredini imamo primjer da se za prvomajsku vatru na obližnje brdo odveze preko 1500 automobilskih guma i sve se skupa zapali, a da organi gonjenja ne utvrde ko je to napravio. Da je kapital važniji od zaštite prirode i zdravlja ljudi, govori činjenica da naša Federalna vlada planira izgradnju Termo-bloka u vrijeme kada se cijeli svijet odriče proizvodnje struje na ugalj”, ističe Sadiković.

Pojedinci kao glavni akteri

Sadikovićev prijatelj Samir Kišmetović, planinar i nastavnik u osnovnoj školi u bužimskom naselju Konjodor, također je poklonik prirode i štovatelj njenih ljepota koje želi očuvati zdravim i čistim. Upravo se iz tih razloga pridružio Sadikoviću u brojnim akcijama čišćenja.

“Svaka akcija iziskuje trud, rad i neko odricanje. Teško je kazati da li sam zadovoljan odazivom građana, jer uvijek može bolje. U akcijama u kojim sam ja do sada učestvovao, a bilo ih je dosta, uvijek je odziv građana bio na visokom nivou. U mom slučaju se uglavnom radilo o ljudima koji vole prirodu i boravak u njoj. To su uglavnom planinari, sportisti i školarci pošto sam prosvjetni radnik. Posebno mi je drago što je u zadnje vrijeme i kod nas došlo do ekspanzije planinarstva, biciklizma, i ostalih sportova, a znamo da su takvi ljudi aktivni učesnici u akcijama zaštite jer u njoj najviše i provode vremena. Naravno da se vide pomaci u samoj svijesti građana. Kada se ovakve akcije provedu u našem okruženju ostaju upečatljive i pozitivno djeluju na stanovnike koji tu žive”, kaže Kišmetović.

Senaida Mašinović je direktorica Osnovne škole Crvarevac i kao pojedinac, ali i kao direktor jedne obrazovno-odgojne ustanove na zaštiti životne sredine u svojoj lokalnoj zajednici djeluje već duži niz godina. Educirani je trener projektne nastave na temu ekologije, tako da je često, ne samo učesnik, već i inicijator mnogih akcija uređenja okoliša i životne sredine.

“Sretna sam što je naša svaka akcija bila podržana kako od strane mještana, tako i od strane učenika naše škole. Razvili smo odličnu saradnju sa italijanskom organizacijom Ipsija koja svake godine u nasoj školi organizira kamp u trajanju od mjesec dana, gdje se naši učenici dodatno educiraju na temu ekološkog osviještavanja. Od  naših učenika znanja i iskustva se prenose na vršnjake, tako da svaka naša ekološka akcija broji u prosjeku od 30 do 100 učesnika. Zadnja takva akcija pod nazivom “Let's Do It“ u kojoj je učestvovalo 150 učenika zajedno sa mještanima i članovima lokalnog planinarskog društva”, kaže Mašinović.

Svako mora učiniti mali korak

Kišmetović smatra kako je sve do nas samih ponaosob, te da se najprije svako ponaosob mora pokrenuti i učiniti prvi korak ma koliko on mali bio, jer će neko ipak to vidjeti ili ćemo nekoga potaknuti da nas u tome slijedi.

“Taj mali korak može biti čišćenje tvoje ulice, obale rijeke, postavljanje vreća za smeće na nekim odmaralištima, edukacija djece da ne bacaju nerazgradivo smeće itd. Naravno, pored toga svako od nas treba kroz razna udruženja, klubove i institucije djelovati, onoliko koliko je u njegovom domenu, da doprinese očuvanju životne sredine. Svijest naših građana još uvijek nije na nekom zadovoljavajućem nivou kada je ova tematika u pitanju, a uzrok tome po mom mišljenju jeste u zakonskoj regulativi i nedovoljnom angažmanu kako pojedinaca tako i institucija koje treba da se bave ovom problematikom”, smatra Kišmetović i dodaje da kao društvo u cijelosti, još uvijek nemamo izgrađenu svijest da djelujemo kada vidimo osobe koje krše ekološke norme, te iste osobe prijavimo.

Ovdje još uvijek ne postje ekološki redari, a potrebno je uvesti strožije kontrole i novčana kažnjavanja kako pojedinaca tako i firmi koje krše ekološke norme. Nema dovoljan broj kontejnera i kanti za odlaganje smeća na javnim površinama i više treba poraditi na uvođenju obnovljivi izvora energije, zaključuje Kišemtović.

Planinar Sadiković nije mogao da idući svakog dana na posao, ostane ravnodušan na ogromne količine smeća i otpadaka u prirodi koje su se primjećivale uz samu cestu. Odlučio je sam to rješiti  i nakupio je šest velikih vreća smećau samo jednoj maloj akciji čišćenja puta.  Akciju je nastavio na još nekoliko lokacija, ali ovaj put sa još nekoliko ljudi koji su mu u tome pomgli.

“Moguće je govoriti o zaštiti prirode, ali svi moramo poraditi na tome umjesto što čekamo da to vlasti učine. Smatram da ne možemo samo govoriti o kaznama. Uzmimo moj primjer, puno ljudi a posebno mojih prijatelja je promjenilo svoju ekološku svijest upravo zbog mog ponašanja. Na primjer ja nekoliko izletišta godinama čistim sam sa svojom porodicom, ali u zadnje vrijeme me svako malo neko preduhitri što me posebno veseli i zamislite samo da ima više takvih osoba kako bi se taj trend virozno širio među građanima”, kaže  Sadiković.

Okoliš i priroda su dio nas, dio naše stvarnosti i naših života zbog čega uništavajući prirodu, građani ustvari uništavaju sami sebe, mišljenja je direktorica Mašinović.

“Prirodni izvori vode najčešće postanu “mete” za nesavijesno odlaganje smeća, zarastaju u korov, a vodu za piće koristimo iz gradskih vodovoda. Zapitajmo se onda šta mi to ustvari pijemo? Priroda obiluje širokom lepezom ljekovitog bilja koje se može naći u našim krajevima i na adekvatan način iskoristiti kao lijek ili kao osnovni sastojak za pripravljanje lijekova za mnoge bolesti.Nažalost, nijemo i nezapaženo istruhne čekajući da se neko od nas sjeti divlje lipe, bazge, crnog trna, divlje ruže, koprive, kamilice i mnogih drugih biljaka koje imamo na našim livadama, šumama i pašnjacima. Dokle god je veći broj onih koji nesavijesno zagađuju prirodu u odnosu na broj nas misionara ekologije, nije dobro jer uništavanjem prirode uništavamo sami sebe”, kaže Mašinović.

Ključna uloga prosvjetnih radnika

Dodaje da učenici sa zadovoljstvom prihvataju i odazivaju se svim ekološkim akcijaman i voljni su svoja znanja i iskustva da dijela sa drugima.

“Istakla bi radionicu pod nazivom “Od smeća do cvijeća” gdje su na nastavi tehničke kulture od otpada koji se može reciklirati pravili ukrase i druge eksponate, te napravili izložbu svojih radova u našoj školi koja ima i svoj Eko otok sa četiri odvojena kontejnera, gdje se sortirano odlaže smeće. S obzirom da smo relativno mala grupa entuzijasta koji smo zaplovili ekološkim vodama, za veoma kratak period brojno smo ojačali i postali prepoznatljivi po svojim aktivnostim, što nas čini jako sretnim”, kaže Mašinović.

Uz zaprljana i onečišćena riječna korita, kanjoni, rubovi magistralnih i lokalni cesta puni su plastike i ostalog otpada, a kada tome još pridodamo divlje deponije, dolazimo do jednog alarmantnog stanja koje treba da pobudi svijest kako u nama samim tako i u široj lokalnoj zajednici. Stoga je škola najbolje mjesto djelovanja i prava adresa za podizanje svijesti o očuvanju zdravog životnog okoliša. 

Samir Kišmetović je u obrazovanju već 23 godine i smatra da upravo prosvjetni radnici kao intelektualci i akademski obrazovani djelatnici, mogu puno doprinijeti očuvanju životne sredine.

“Kroz razne vrste edukacije kada krenemo od najmlađih uzrasta, kroz ekološke sekcije, planinarske sekcije, škole u prirodi, akcije čišćenja lokalne zajednice, instalacija kontejnera za selektivno odlaganje smeća po školama, izrada letaka, brošura, pa čak i bilborda na javnim mjestima vezanih za očuvanje životne sredine. Potrebno je izgraditi svijest kod učenika da što je moguće manje koriste pvc ambalažu i da više koriste biorazgradive materijale, da ih naučimo šta mogu a što ne smiju baciti u prirodu. Naravno, većinu ovih pobrojanih stvari već radimo u školama ali smatram i mišljenja sam da se uvijek može bolje i više”, zaključuje Kišmetović na kraju.

Izvor: Al Jazeera