Pripreme za narednu pandemiju

Medicinska sestra u zaštitnom odijelu brine o bebi oboljeloj od bolesti COVID-19 u izolatoriju dječije bolnice u Wuhanu (Reuters)

Kriza može iznijeti na vidjelo i pogoršati nedostatke. Što je veća kriza, to su dublje pukotine. Kada zarazna bolest dostigne nivo pandemije, prilika da se grade testirani i pouzdani sistemi i odnosi već je davno prošla. Sve nove strukture provedene u ovom trenutku su ad hoc, ali nisu nužno neefikasne.

Globalno su postojale brojne prilike da se predvidi velika pandemija. Kao posljedica ubrzane globalizacije, bilo je zaraznih bolesti sa velikim regionalnim i globalnim utjecajem. Teški akutni respiratorni sindrom (SARS) 2003. je izvršio utjecaj na azijske države, H1N1 je 2009. pokazao obim i utjecaj pandemijske gripe, a epidemija ebole 2014. u zapadnoj Africi pokazala je kako se širi epidemija u slabim zdravstvenim sistemima.

Buduće pandemije treba predvidjeti, budući da ljudi nastavljaju negativno utjecati na biodiverzitet, a globalno kretanje ljudi i roba se ubrzava. Ali u godinama između pandemija, imamo priliku da izgradimo sisteme, strukture i odnose da se sa narednom pandemijom suočimo s mjerom spremnosti.

Izgradnja saradnje među sektorima

Kako posmatramo na globalnom nivou u realnom vremenu, spremnost i odgovor na pandemiju zahtijevaju pristup koji uključuje cijelu vladu, cijelo društvo, jer nije pogođen samo zdravstveni sektor, već su to i ekonomski, obrazovni i socijalni, između ostalih.

Svjetska zdravstvena organizacija je ohrabrivala države da osiguraju da zadovoljavaju minimalne standarde spremnosti za pandemiju dugo prije ove pandemije. Kako su ove preporuke dočekane u konačnici je zavisilo od prioriteta i političkih odluka na regionalnom i nacionalnom nivou.

Naprimjer, značaj koji je Trumpova administracija pripisala spremnosti na pandemiju ogleda se u odluci da raspusti tim za odgovor na pandemije Bijele kuće. Danas, usred sve većeg broja oboljelih u državi, rastu tenzije između federalnog i državnog nivoa vlade, dok se američki zdravstveni sistem pokušava izboriti sa prilivom pacijenata zaraženih korona virusom.

Nasuprot tome, nekoliko azijskih država kao što su Singapur i Tajvan, bilo je uspješnije u nošenju sa epidemijom korona virusa. Obje ove države su imale iskustvo sa epidemijama SARS-a i H1N1, što im je omogućilo da razviju planove za slučaj nužde i da pojačaju svoju spremnost na pandemiju sa saradnjom unutar vlade.

Singapur je čak održavao redovne vježbe za vladine agencije, zdravstvene ustanove i transportne centre da testira i gradi spremnost za epidemiju. Stoga ova država ne samo da je imala spreman zdravstveni sistem, već i mehanizme da se kontroliše kretanje ljudi, prati širenje bolesti i osigura zadovoljavajuće dijeljenje informacija i saradnja među institucijama, sve dok nastavlja sa esencijalnim uslugama i pružanjem socijalne podrške.

Izgradnja zdravstvenih sistema

Naravno, sposobnost ovih azijskih država da ublaže širenje korona virusa zavisi od niza faktora uključujući načine upravljanja i različite nivoe nadziranja građana, ali u konačnici, imali su krizne planove koji su obuhvatali različite nivoe vlade i društva.

U vremenu između pandemija, treba postojati hitno usmjerenje ka izgradnji zdravstvenih sistema koji mogu podnijeti i ublažiti epidemije zaraznih bolesti dok održavaju svoje ključne funkcije.

Ovaj oblik politike je u skladu sa okvirom otpornosti o kojem se intenzivno diskutovalo nakon epidemije ebole u zapadnoj Africi, gdje lokalni zdravstveni sistemi nisu bili spremni za epidemiju.

Gradivni materijal otpornih zdravstvenih sistema uključuje dobro obučene zdravstvene radnike, nabavku potrebne opreme i infrastrukture u postojećim zdravstvenim ustanovama, što će im omogućiti da liječe zaražene pacijente; i adekvatnu opskrbu medicinskog materijala, uključujući zaštitnu opremu i adekvatne naknade za zdravstveno osoblje.

„Okvir otpornosti“ i njegov čisto tehnokratski pristup izgradnji čvrstih zdravstvenih sistema, međutim, može ignorisati lokalne socioekonomske kontekste i dinamiku moći koji utječu na način na koji su nacionalni zdravstveni sistemi strukturirani, posebno na „globalnom jugu“. Gradnja otpornosti, stoga, ne bi trebala biti odvojena od značajnog rada na ravnopravnosti i ljudskim pravima.

Izgradnja povjerenja

Također treba priznati da sve države nemaju kapacitet ili finansije da izgrade otporne zdravstvene sektore. Zato treba biti razvijen međunarodni mehanizam da pomogne takvim nacijama.

Posjedovanje spremnih zdravstvenih sistema širom svijeta u interesu je cijele međunarodne zajednice, budući da bolesti ne poznaju granice.

Izgradnja povjerenja je važan element kada su u pitanju pandemije. Studije u vezi epidemije ebole pokazuju da je slijeđenje poruka javnog zdravstva bilo nisko kada je i povjerenje u vladu ili zvanične strukture bilo nisko.

Prema jednoj studiji „same informacije možda neće proizvesti povinovanje ako građani ne vjeruju izvoru informacije“. Ovo je važno kada je riječ o pitanjima poput samonametnutog karantina i socijalnog distanciranja.

Zato se politički lideri trebaju fokusirati na kreiranje povjerenja javnosti. U kontekstu pandemije korona virusa, izgleda da su neki šefovi država to shvatili, dok drugi nisu.

Do sada su i predsjednika Trumpa i britanskog premijera Borisa Johnsona, naprimjer, kritikovali zbog kontradiktornih poruka i neuvjerljive retorike. Drugi, poput predsjednika Južne Afrike Cyrila Ramaphose, su bili uspješniji u inspirisanju povjerenja javnosti, pruživši jasne, regularne, dobro tempirane poruke za javnost (naravno u zavisnosti od izvora vijesti), koje su opisane kao „moćne i precizne“.

Stvaranje novih rasjeda

Povjerenje mora biti izgrađeno u međunarodnoj areni. Pandemija COVIDA-19 nije samo pokazala tradicionalne rasjede, već je stvorila nove.

Na nekim mjestima su se političke rasprave ispriječile poduzimanju akcije zbog pandemije. U Iranu su naprimjer, američke sankcije utjecale na sposobnost vlade da se nosi s virusom tako što su spriječile ovu državu da kupi prijeko potrebne medicinske potrepštine i opremu. U Siriji je medicinsko osoblje u pokrajini Idlib koju drži opozicija, optužilo Damask da nije proslijedio setove za testiranje na virus koje je poslao WHO.

Na drugim mjestima se države optužuju da su „krale“ medicinske potrepštine. Talijanski mediji, su npr. izvijestili da je češka vlada „zaplijenila“ pošiljku medicinskih potrepština iz Kine namijenjenih Italiji. Francuska je optužila SAD da je presreo pošiljke maski u Šangaju i platio veću cijenu kako bi ih preusmjerio za SAD.

Nepovjerenje također dominira podjelom informacija o COVIDU-19 između država. Kinu, naprimjer, optužuju da nije na vrijeme prijavila epidemiju u Wuhanu i da čak nije izvijestila o njenom punom obimu. Tajvan, koji Kina ne priznaje kao nezavisnu državu, također je optužio WHO da nije podijelio informacije o COVIDU-19 ili da je proslijedio informacije koje je ova država prijavila o svojim metodama prevencije i slučajevima.

Ovaj nivo nepovjerenja i vlastitog interesa u međunarodnim odnosima posebno je opasan u vrijeme pandemije. Svaka država mora shvatiti da sama ne može poraziti bolest; potrebni su joj saradnja i pomoć svih ostalih.

Teške lekcije treba naučiti iz ove pandemije da ne bismo naredni put ponovili iste greške. Moramo izgraditi čvrste zdravstvene sisteme, izgradi višestruku i transsektorsku infrastrukturu i poboljšati lokalne, međunarodne i transnacionalne odnose, kako bismo osigurali da postoji dovoljna spremnost u cijelom društvu da se nosimo sa budućim epidemijama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera